Najčešće pogreške koje roditelji rade tijekom razvoda i time značajno štete svom djetetu
Pokažite djetetu da ga volite više nego što mrzite jedno drugo, savjetuje Mia Roje Đapić, mag. psihologije iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, svim roditeljima koji se rastaju
- Znamo da se u Hrvatskoj rastaje svaki treći brak, a sve više je obitelji u kojima roditelji nikad nisu sklopili brak pa se razilaze, što je iz cipela djeteta jednako. Razvod odnosno razdvajanje roditelja ubraja se u jedno od najstresnijih iskustava koja djeca mogu doživjeti, a očito je da pogađa jako puno djece i mladih. Ipak, danas istraživanja i klinička praksa nedvosmisleno pokazuju da je za djecu 'dobar razvod' bolji nego 'loš brak' jer djeci ne šteti sam čin razdvajanja roditelja ni približno koliko roditeljski sukob - rekla nam je Mia Roje Đapić, mag. psihologije iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
POGLEDAJTE VIDEO Odgoj djece u Danskoj:
Pokretanje videa...
01:29
- Oko trećina razvoda roditelja je visokokonfliktna, što znači da roditelji ne uspijevaju svoje partnerske probleme staviti po strani i graditi roditeljski odnos, nego nastavljaju sukobe u kojima potrebe djeteta padaju u drugi plan. Kako je reklo jedno 'naše' dijete - djeca trebaju da roditelji više vole njih nego što mrze jedno drugo - dodala je.
Naglašava kako je važno da ljudi razumiju da to što je netko bio 'loš muž' ili 'loša žena' nikako ne znači da mora nužno biti i 'loš roditelj'.
- A ako i je 'loš roditelj' po nekim mjerilima, jedina je mama ili jedini je tata koju/kojeg dijete ima. Osim kad je taj roditelj objektivno opasan po život, zdravlje i sigurnost djeteta, o čemu se donose složene stručne procjene više sektora, u najboljem je interesu djeteta da ono ima i drugog roditelja u svom životu. Kao što je genetski dijete pola mama, pola tata, dijete je takvo i u emocionalnom smislu. Dijete treba barem djelić pozitivne slike oba roditelja, kako bi se s njima moglo poistovjetiti i vjerovati da je i samo dobro i vrijedno - pojasnila nam je psihologinja.
Ispričala je da djeca, čiji su roditelji u visokokonfliktnom razvodu, često pokušavaju balansirati između njih, uče kako zadovoljiti oba roditelja. Mami mogu govoriti ono što ona želi čuti, a isto tako i tati. Međutim, u toj cjelokupnoj priči djeca zapravo izgube sama sebe, što je žalosno.
- Različita istraživanja pokazuju da djeca iz visokokonfliktnih razvoda braka roditelja 2 do 5 puta češće imaju kliničke poteškoće ponašanja i doživljavanja u odnosu na djecu čiji su se roditelji mirno razveli. Istraživanja unazad 50 godina dosljedno pokazuju da su djeca u visokokonfliktnim razvodima roditelja često emocionalno zanemarena jer su roditelji zaokupljeni vlastitim financijskim, emocionalnim, socijalnim i ostalim potrebama. Djeca čiji su roditelji dugoročno u visokokonfliktnom razvodu imaju jednake teškoće kao djeca koja su žrtve tjelesnog zlostavljanja ili zanemarivanja - napomenula je Mia Roje Đapić.
'Sve više se priča o pravu djeteta na izražavanje vlastite volje, želje i mišljenja'
Dodala je kako se zadnjih godina sve više priča o pravu djeteta na izražavanje vlastite volje, želje i mišljenja vezanih za sve što se tiče djeteta, neovisno koliko mu je godina.
- Da bismo zaista usmjerili ovo pravo na dobrobit djeteta, važno je da ga dubinski i temeljito razumijemo. U suprotnom može doći do zlouporabe čl. 12 Konvencije o pravima djeteta koja ga propisuje i takvom zloupotrebom može se značajno naštetiti djeci - pojasnila je.
Za svakog mališana je najgore kada mu se postavi pitanje - kod koga želi živjeti, kod mame ili tate? Ili, koga od njih više voli? Ova psihologinja savjetuje svima da samo pokušaju zamisliti kako bi se osjećali sada, u odrasloj dobi, da im netko kaže neka izaberu vole li više oca ili majku, a posebno da to izjave dok sjede pred njima i znaju da ih roditelji promatraju i slušaju.
- Dakle, dijete ima pravo izraziti svoju volju, želju i mišljenje, ako to želi učiniti, i to uz visoko stručni i profesionalni pristup. Čak i kada dijete iznese svoje mišljenje, konačna odluka o tome s kim dijete živi donosi se uzimajući u obzir sve druge relevantne faktore od strane sustava ako se mama i tata ne mogu dogovoriti - kaže Mia Roje Đapić.
Dječje želje i potrebe nisu jedno te isto: Roditelji su ti koji donose ispravne odluke
- Djeca žele ostati budna cijelu noć jer su crtani filmovi na televiziji, ali roditelji znaju da djeca trebaju san. Djeca žele jesti samo slatkiše, ali roditelji znaju da djeca trebaju uravnoteženu prehranu. Neki roditelji kažu primjerice da ne mogu 'natjerati' dijete da ide kod drugog roditelja. Istovremeno mogu 'natjerati' dijete da primi injekciju kad je bolesno. Djeca koja nauče da mogu sama donositi razvojno neprimjerene odluke sukladno svojim željama, to će koristiti i u adolescenciji jer zapravo neće postojati roditeljski autoritet. Kako ćemo onda 'natjerati' dijete da dođe kući u dogovoreno vrijeme, da ne uzima drogu, da redovno pohađa nastavu - pita se ova psihologinja.
Napominje da je, vezano za razvod, u najboljem interesu djeteta da ostvaruje kontakt sa oba roditelja, naravno, osim u slučajevima kada roditelj predstavlja rizik za djetetovo zdravlje, život i sigurnost djeteta.
- Najbolji interes djeteta ostvaruje se kroz dostupnost oba roditelja, aktivno poticanje od strane oba roditelja da dijete ima slobodan odnos s drugim roditeljem (u dogovorenim ili od sustava određenim okvirima), zaštitu djeteta od razvojno neprimjerenih informacija (poput partnerskih ili financijskih neslaganja) te suradnju roditelja (barem) oko djetetu važnih aspekata života. Suvremene europske i svjetske smjernice za stručnjake u ovom području preporučuju da spremnost roditelja da uključi drugog roditelja u odgoj i skrb o djetetu (u dogovorenim ili od sustava određenim okvirima) predstavlja jedan od glavnih kriterija procjene roditeljskih kapaciteta - rekla nam je ova stručnjakinja.
Pojasnila je i pojam 'otuđenje djeteta'
U općoj i stručnoj javnosti vode žestoke polemike oko pojma otuđenja djeteta.
- Apsolutni konsenzus oko konceptualizacije pojma nije postignut, no ono što struka i znanost diljem svijeta nepobitno prepoznaju su ponašanja roditelja koja su usmjerena narušavanju odnosa djeteta i drugog roditelja, bilo svjesno ili nesvjesno, te da navedeno predstavlja kršenje prava djeteta i rizik od emocionalnog zlostavljanja - kaže psihologinja.
- Tema otuđenja je izrazito teška, emocionalno obojena te povlači pitanje osobnih vrijednosti, iskustava, mišljenja i svjetonazora. Također, otuđenje često djeluje kontraintuitivno osobama koje nisu educirane i iskusne u tom području. Ljudi ne mogu pojmiti kako je moguće da se 'ljubav proglašava patologijom', kako je moguće 'djetetu isprati mozak', kako je moguće da je u najboljem interesu djeteta da mu se 'ne udovolji želji s kim želi živjeti' i slično. Istovremeno rijetko kada netko prigovara liječniku na očitanje nalaza ultrazvuka ili propisivanje terapije zračenjem, što isto djeluje kontraintuitivno i ima niz nuspojava, jer smo svjesni da ne znamo dovoljno o temi. Isto bi trebalo vrijediti za mentalno zdravlje i prava djece - pojasnila je pa nabrojala na koje se sve načine to može dogoditi.
Dijete se može otuđivati na puno načina
- pretjerano ugađanje djetetu (primjerice dozvoljavanje djetetu da jede puno slatkiša, da ostaje duže budno, da igra igre i gleda filmove koji nisu dozvoljeni kod drugog roditelja)
- izostavljanje pozitivnih iskustava s drugim roditeljem (primjerice jedan roditelj duže izbiva zbog posla ili bolesti, a drugi roditelj potpuno ignorira pozitivna iskustva koja je dijete s njim imalo, ne spominje ga, miče zajedničke fotografije, igračke koje je djetetu kupio roditelj kojeg trenutno nema)
- prenaglašavanje propusta drugog roditelja (primjerice jedan roditelj zakasni po dijete na trening, a drugi roditelj govori o tome da ga je 'zaboravio, ostavio na cesti kao psa' i slično, odvodi dijete u CZSS i na Policiju, prijavljuje zanemarivanje)
- pretjerano zadiranje u odnos djeteta i drugog roditelja (primjerice nazivanje djeteta na mobitel i slanje poruka većinu vremena dok je dijete kod drugog roditelja, nametanje svojih pravila ponašanja dok je dijete kod drugog roditelja, stalno zapitkivanje o načinu provođenja vremena, o hrani koju dijete jede, odjeći koju nosi i slično)
- opstruiranje kontakata djeteta i drugog roditelja (zabranjivanje kontakata ili osmišljavanje izlika da se kontakti ne održe poput treninga, pregleda, rođendanskih proslava, prehlade, učenja za test baš u vrijeme druženja s drugim roditeljem)
- pokazivanje neugodnih emocija kada dijete ostvaruje odnos s drugim roditeljem (primjerice pokazivanje tuge, ljutnje, straha, zabrinutosti, bilo riječima ili ponašanjem, u nekim slučajevima i ignoriranje djeteta, potpuno emocionalno zahlađenje)
- slanje dvostrukih poruka djetetu (primjerice riječima poticanje djeteta na susret s drugim roditeljem, a pritom plakanje ili govorenje djetetu da 'slobodno ode, valjda neću umrijeti od brige' / 'slobodno ode, neće ti se ništa strašno dogoditi')
- negativno komentiranje drugog roditelja djetetu (primjerice iznošenje da je drugi roditelj loša osoba)
- lažno optuživanje za zlostavljanje (primjerice poticati dijete da kaže da ga je drugi roditelj tukao, dodirivao po intimnim dijelovima tijela i slično, kad to nije istina)
- pasivno dopuštanje drugim članovima obitelji ili prijateljima da otuđuju dijete (primjerice roditelj ne otuđuje samostalno, ali dopušta svojim roditeljima da čine gore nabrojana ponašanja)
- dijeljenje neprimjerenih informacija s djetetom (primjerice o sudskom postupku, o bračnom odnosu, o nasilju kojem dijete nije svjedočilo)
- obrtanje uloga dijete-roditelj (primjerice traženje od djeteta da brine o osjećajima roditelja, verbalno ili neverbalno)
- zamjenjivanje biološkog roditelja s novim partnerom/icom (primjerice traženje da se novi partner zove tata ili nova partnerica mama)
- ohrabrivanje djetetove ljutnje prema drugom roditelju (primjerice dijete se ljuti jer mu je jedan roditelj uzeo mobitel kako bi učilo, a drugi roditelj osnažuje ljutnju djeteta, ne dozvoljava mu da zaboravi tu situaciju)
- ograničavanje komunikacije djeteta i drugog roditelja (primjerice zabranjivanje telefonskih poziva bez realnog razloga)
- uskraćivanje informacija o djetetu (primjerice oko preseljenja, liječničkih pregleda)
- poticanje osjećaja krivnje djetetu ako se lijepo provede s drugim roditeljem (primjerice isticanje kako je drugi roditelj grozna osoba koja je dijete samo 'kupila' izletom u park)
- nemogućnost odvajanja slike sebe i djeteta (primjerice govorenje djetetu da je drugi roditelj ostavio 'nas' kada je zatražio razvod braka)
- Nažalost u praksi se događa da se i termin otuđenja nastoji zloupotrijebiti, odnosno da se ponekad odbijanja djeteta laički tumače kao otuđenje, a zapravo se radi o posve drugim procesima u obitelji. Postoji opravdano odbijanje kontakata s roditeljem, kao i hibridni slučajevi. Ako je roditelj primjerice zlostavljao dijete, ako boluje od teške duševne bolesti koja se negativno odražavala na dijete, ako je dijete svjedočilo zloupotrebi sredstava ovisnosti roditelja, moguće je da dijete odbija kontakt s njim, a da se ne radi o otuđenju - rekla nam je psihologinja.
- Isto tako, u hibridnim slučajevima jedan roditelj daje povode na koje drugi roditelj potom ima otuđujuće reakcije. Primjerice, jedan roditelj vikao je na dijete zbog loše ocjene. Dijete dolazi drugom roditelju i žali se na vikanje. Drugi roditelj to objeručke prihvaća, potiče ljutnju i povrijeđenost djeteta, snima njegov iskaz mobitelom, prijavljuje roditelja koji je vikao svim institucijama, traži zabranu kontakta. Roditelj koji je vikao na dijete nije to trebao napraviti. No, roditelj koji je 'iskoristio' njegov propust na opisani način to nije činio isključivo zbog zaštite djeteta - kaže.
- Najbolji način da to provjerimo je da se iskreno zapitamo – da smo još u braku, da smo u dobrim odnosima i da mi je stalo da očuvam autoritet drugog roditelja, što bih napravio/la u toj situaciji? Vjerojatno bismo nazvali drugog roditelja, vidjeli što se dogodilo i razgovarali o tome kako ubuduće adekvatnije reagirati spram djeteta. Jedina razlika u ovom slučaju je to što su roditelji u visokokonfliktnom razvodu, što je odraz njihovog odnosa kao partnera, a ne kao roditelja - dodala je.
Napominje kako otuđena djeca sustavno ocrnjuju roditelja i to do te mjere da se čini kako im je najdraža tema nabrajanje mana i nedostataka roditelja. Uz to, traže sugovornike koji bi ih podržali u tome i zajedno govorili loše stvari o roditelju. Psihologinja naglašava kako su njihovi razlozi za odbijanje roditelja zapravo nerealni i neprimjereni, na primjer: 'kod mame je tvrd krevet, tata radi suhe žgance, ne sviđa mi se boja zidova u tatinoj kući, mama se šminka pola sata svako jutro' itd.
- Ponekad to budu naizgled više realni razlozi, poput 'roditelj me vrijeđa', da bi se uspostavilo da mu je roditelj jednom prije više godina rekao nešto poput: 'Ustani, ne budi lijen'. Otuđena djeca jednog roditelja vide apsolutno savršenim, a drugog roditelja apsolutno groznim. Tako nam djeca znaju reći da kod jednog roditelja ne bi ništa mijenjali i da je najbolji u svemu (što djeca uobičajeno nikad ne kažu, osobito adolescenti), a s drugim roditeljem ne mogu se sjetiti nijedne lijepe uspomene ili osobine, o njemu misle sve najgore i sve bi na njemu promijenili - pojasnila nam je psihologinja.
- Otuđena djeca sve što iskazuju nastoje predstaviti kao svoj samostalni stav, često i kad o tome nisu direktno upitana. Pritom govore riječima kojima govori i roditelj otuđitelj, primjerice kažu da je jedan roditelj tukao drugoga još prije djetetovog rođenja, ali da mu to nitko nije rekao, nego se samo sjeća. Otuđena djeca ne pokazuju krivnju ni suosjećanje zbog riječi i ponašanja prema otuđenom roditelju. Konačno otuđena djeca počinju odbacivati obitelj i prijatelje otuđenog roditelja, ne nazivaju ga majkom/ocem nego imenom, kasnije samo on/ona - dodala je.
Otuđeno dijete kratkoročno, kaže psihologinja, može jako dobro funkcionirati u raznim segmentima života, npr. poboljšati rezultate u školi. Međutim, prema odbačenom roditelju ono ima 'fobične' i vrlo burne emocionalne reakcije koje su pune bijesa tijekom samog kontakta ili naznake mogućeg kontakta.
- Ranjivost otuđenog djeteta može se uočiti kroz separacijske strahove (strahove od odvajanja), što otuđujući roditelj često naglašava, primjerice kaže da će se dijete ubiti ako se odvoji od njega - kaže Mia Roje Đapić.
Roditelj se ne može ponašati kao vlasnik djeteta i 'davati ga' drugom 'ili 'ne davati'
Spomenula je da su istraživanja i klinička praksa dosljedne u prikazu toga da otuđenje nema veze sa činjenicom kojeg spola je roditelj.
- Kao što netko nije bolji roditelj samim time što je majka, isto tako nije ni otuđitelj samim time što je majka. Zabluda da više otuđuju majke nastala je vjerojatno iz razloga što otuđuje obično onaj koji ima moć, a većina djece nakon razvoda nastavlja živjeti s majkama, što im daje i veću moć. Zato je važno na samom početku osigurati ravnotežu moći, što ne znači nužno sedam dana kod mame, sedam dana kod tate. Dijete nije postotak niti se na postotke može dijeliti. Ovisno o osobitostima svakog djeteta i njegovim životnim okolnostima, trebalo bi mu osigurati približno jednaku uključenost oba roditelja u život i odgoj. Na taj način nijedan roditelj ne može se ponašati kao vlasnik djeteta, pa ovome drugom roditelju 'davati' odnosno 'ne davati' dijete i slično - objašnjava psihologica.
Posebno je naglasila da 'otuđena djeca imaju iste posljedice po mentalno zdravlje kao i na druge načine zlostavljana djeca. Posljedice su dakle brojne i pogubne'. Pojasnila je kakve to sve posljedice može ostaviti na dijete, odnosno kako ono vidi i doživljava sebe, a sve kao posljedica određenog ponašanja roditelja, njegovih reakcija i onoga što izgovori.
Otuđena djeca duboko u sebi, o sebi vjeruju sljedeće:
'Mene se ne može voljeti'
- Kada dijete odrasta s porukom da je jedan roditelj loš, opasan, da ne brine za njega i da ga zapravo ne voli, ono zaključuje – mene se ne može voljeti. Roditelji su ti koji bi ga trebali voljeti kakvo god da je, a ako se djetetu sustavno daje do znanja da ga mama/tata ne voli, ono se pita: Tko bi me volio kad me ne voli ni moj roditelj - pojasnila je.
'Mene se zaista ne može voljeti'
- Osim što dijete odrasta u uvjerenju da ga jedan roditelj ne voli, postupno uviđa da je ljubav drugog roditelja uvjetovana. Roditelj otuđitelj djetetu izravno ili neizravno daje do znanja da njegova sreća i ljubav značajno ovise o odbijanju drugog roditelja. Ako roditelj zaista više voli dijete nego što mrzi drugog roditelja, bi li ga primjerice nagovarao na lažno svjedočenje o zlostavljanju - nastavila je.
- Iako je to suprotno onome što većina ljudi očekuje, značajan broj djece se neće prikloniti roditelju koji je siguran, nego onome čiju ljubav 'treba zaslužiti', roditelju koji bi ga mogao napustiti. Roditelj otuđitelj je uvjerio dijete da ga ne voli otuđeni roditelj i ono će pod svaku cijenu zasluživati ljubav roditelja koji mu je preostao. Bilo kakva ljubav djetetu je draža od života bez ljubavi ijednog roditelja. Da izgubi ljubav oba roditelja, djetetu bi bilo potpuno jasno - mene se zaista ne može voljeti - dodala je.
'Barem je dio mene loš'
- Jedan roditelj kontinuirano iznosi mišljenje da je drugi roditelj loš, da ne valja, na njega se ljuti i priječi mu kontakte s djetetom. Dijete to čuje na način: 'I ti si loš' ili 'Pola tebe je loše'. Ovo je osobito izraženo kad se djetetu jasno poručuje da je drugi roditelj loš, a istovremeno se dijete povremeno uspoređuje s njim. Primjerice: 'Opet si dobila jedinicu, glupa si kao što je glupa tvoja mama!'. Dijete poništava taj dio sebe te ga nastoji izbrisati, isto kao i otuđenog roditelja - kaže Mia Roje Đapić.
Napominje kako se otuđene djece javlja tzv. 'splitting', odnosno crno-bijeli pogled na svijet. Dijete tada jednog roditelja promatra kao savršenog, a drugog kao apsolutno lošeg. Posljedica toga je da dijete na taj način počinje promatrati svijet oko sebe, sebe samoga, druge ljude, druge situacije... On nije u stanju vidjeti onu 'sivu zonu' i 'boje' u životu.
Zapravo, to dijete živi između idealizacije i razočarenja, što je jako loše za njegovu psihu.
- 'Splitting' je kognitivna distorzija, odnosno uvod u brojne psihijatrijske poremećaje, poput graničnog poremećaja ličnosti - kaže psihologinja.
'Moram se prilagoditi - ne znam sam'
- Pretjerana ovisnost koja se razvija između otuđujućeg roditelja i djeteta uzrokuje usmjeravanje djeteta isključivo na mišljenje i vodstvo tog roditelja, dijete smatra da nije sposobno samo donositi odluke. Naviklo je jako dobro prepoznavati što drugi od njega žele te se prilagođavati kako bi zaslužilo njihovu ljubav. Djeca s ovom posljedicom upravo su ona djeca za koju se roditelji čude kako su kasnije u adolescenciji upala u 'loše društvo', kako su u nasilnoj i kontrolirajućoj ljubavnoj vezi, kako čine sve da bi bila popularna. Ponekad ih u adolescenciji roditelji pitaju: 'Da svi skoče kroz prozor, bi li i ti?'. To naizgled banalno pitanje za ovu djecu uopće nije banalno - oni su već riskirali svoj (emocionalni) život da bi bili prihvaćeni od tog istog roditelja - priča ova stručnjakinja za dječju psihu.
- Emocionalno zlostavljanje označava 'verbalni ili simbolički čin koji rezultira, ili postoji izvjesna vjerojatnost da će rezultirati, značajnom psihološkom štetom po dijete'. Osobito vrijedan dio ove definicije odnosi se na činjenicu da psihološka šteta po dijete ne mora biti vidljiva odmah, što je kod otuđenja često slučaj, nego kao stručnjaci možemo procijeniti da uslijed otuđujućih, odnosno zlostavljajućih ponašanja, postoji izvjesna vjerojatnost za psihološku štetu u budućnosti. Na taj način možemo barem djelomično djelovati preventivno, a ne kada dijete već razvije ozbiljnije simptome, najčešće u adolescenciji - pojasnila je.
Neki roditelji svjesno otežu sudski postupak, a djeca pate
Spomenula nam je i koliko je pogrešna formulacija 'Ovrha nad djetetom', jer ono nije stvar, već živo biće puno emocija koje svijet oko sebe shvaća jako dobro, bolje nego što neki roditelji misle.
- Snimke raznih ovrha nad izvršenjem sudske presude u ovakvim slučajevima periodično preplavljuju medije te ih se pogrešno naziva ovrhama 'nad djecom'. Kada sud donese pravomoćnu presudu, kad je roditelj iskoristio sva svoja prava na žalbe, kad je nažalost često svjesno otezao sudski postupak, i odluka je konačno donesena, tada ne može odbiti ponašati se u skladu s njom. Ako ne surađuje mirnim putem, što bi svakako bilo u najboljem interesu djeteta, sustav koristi mjeru ovrhe kako bi se ostvarila sudska presuda. Podržavanje roditelja u odgađanju ili izbjegavanju ovrhe ujedno označava da 'ulica' nastoji preuzeti ulogu suda, koji jedini ima ingerenciju i sve relevantne dokaze da donese presudu. Iznošenje privatnih podataka djece u medijima, također, predstavlja izravno kršenje prava djeteta - rekla nam je Mia Roje Đapić pa pojasnila još jednu neugodnu situaciju.
- Zamislimo situaciju u kojoj se dijete odvodi od seksualnog zlostavljača, a dijete ne želi ići, plače, navodi da se boji, da će se ubiti ako ga se odvede… Bismo li podržali seksualnog zlostavljača u nakani da dijete ostane s njim? Bismo li se slijepo držali volje djeteta? Emocionalno zlostavljanje manje je vidljivo i manje je opipljivo od tjelesnog ili seksualnog, ali i dalje je zlostavljanje pred zakonom i strukom. Kada se pitamo nije li ovakav postupak stresan za dijete - odgovor je jasan, naravno da je stresan. Za dijete nažalost u ovim okolnostima nema potpuno bezbolnog rješenja. Međutim, manje je stresna jedna izolirana situacija odvajanja nego dugoročni život u zlostavljajućem okruženju - ispričala je.
'Pokažite djetetu da ga volite više nego što mrzite jedno drugo'
- Za kraj, jednostavan savjet svim roditeljima koji su prestali biti partneri - pokažite djetetu da ga volite više nego što mrzite jedno drugo, tako što ćete se ponašati suradnički i korektno, barem oko važnih tema u životu onoga tko vas zauvijek veže – svog djeteta koje sigurno oboje volite najviše na svijetu, kao i ono vas, oboje - zaključila je dječja psihologinja.
