Na sigurnoj udaljenosti se napadaju i vrijeđaju. Na Oluji i Alki uspjeli se opet sprijateljiti

Ako koristite društvene mreže, sigurno ste nabasali na video dva psa koja krvoločno i bjesomučno laju jedan na drugoga kroz metalnu ogradu. Sve dok se ta ograda ne krene otvarati. Na što oba psa najednom uvuku očnjake i pomirljivo spuste glavu.

Tako se otprilike ponašaju Zoran Milanović i Andrej Plenković.

Sa sigurne udaljenosti dva brda, Pantovčaka i Markova trga, godinama krvoločno reže i bjesomučno laju jedan na drugoga, nabacuju se uvredama i etiketama, nazivaju Šmrkavcem i Plamenim jazavcem, optužuju za kršenje Ustava i zakona... A kad se nađu na zajedničkom događaju - kao na obljetnici Oluje u Kninu i na sinjskoj Alki - padaju pomirljiva rukovanja, zajedničke fotografije, ugodni razgovori, ljubav i idila.

"Uvijek se kulturno pozdravljamo na Oluji, ali i na Alki", dobacio je premijer novinarima u Sinju.

Sve dok se ne vrate u sigurnost svojih ureda - ili kad se, kao u slučaju onih pasa, ograda ne zatvori - kada napokon opet mogu biti hrabri i drčni. Pa i nekulturni.

Glavna vijest

"Bromansa" Milanovića i Plenkovića bila je glavna vijest ovoga vikenda, toliko značajna da je uspjela zasjeniti događaje zbog kojih su se predsjednik i premijer našli na istom mjestu i čak u isto vrijeme. A nacija koja je prestavljeno zadržavala dah zbog njihovih svađa i sukoba, napokon se mogla opustiti.

Sada će napokon biti sve u redu. Osim ako neće.

Sve je to veliki politički igrokaz. Dok na svojim radnim mjestima, daleko od očiju javnosti, provociraju sukobe, nabacuju uvrede, blokiraju državu, pred očima javnosti - i gledajući se u oči - u Kninu i Sinju glume opuštenost i srdačnost.

A isprika?

Pa se tako predsjednik koji je Plenkovića optužio za kršenje Ustava, uzurpaciju institucija, a njegove ministre slao u zatvor, uredno s njime rukuje, čak i ćaska pred kamerama. 

A premijer koji je Milanovića optuživao za "šmrkanje", tvrdio da neće s njim razgovarati dok se ne ispriča za uvrede, a svoje stranačke trabante huškao da šefa države proglašavaju psihijatrijskim slučajem, sad bez problema razgovara s takvom osobom.

Ako su mogli sada, zašto ne mogu inače? Ako mogu uživo, zašto ne mogu pisanim putem? I ako mogu na protokolarnim događajima, zašto ne mogu u radno vrijeme? U situacijama i na temama koje su puno važnije za državu?

I je li to uopće bitno?

Pomirenje je luksuz

Problem je u tome da si ni Milanović ni Plenković ne mogu dozvoliti taj luksuz da na ulasku u izbornu godinu zakopaju ratne sjekire. Jer obojica žive od međusobnih sukoba. Hrane se napadima. Reklamiraju uvredama. I na takvim obračunima mobiliziraju birače.

Naglo zatopljenje odnosa predsjednika i premijera u očima njihovih, još zagriženijih birača predstavljalo bi poraz, predaju i kapitulaciju. Milanovića pred premijerom i šefom stranke koja, eto, uništava državu, grca u korupciji, davi u podobnosti i nesposobnosti, a Plenkovića pred predsjednikom koji je "psihijatrijski slučaj", "rusofil", a možda čak i "narkoman".

Pa što ako je njihov rat isprazan, jalov i sramotan za obje strane? Pa što ako je štetan za državu, institucije i kompletan sustav kojim upravljaju? Pa što ako su se pristojno,. kao odrasli ljudi, rukovali na Oluji i na Alki?

Nova salva

Već sutra njihovi birači očekivat će novo ukopavanje u rovove, novu salvu uvreda, novu porciju inaćenja. Pa neće valjda Milanović i Plenković, nakon svega što su izgovorili jedan od drugome, opet biti prijatelji? Kako bi to obojici koristilo? Dovoljno je već to što si međusobno pomažu tako što si isforsiranim sukobima bildaju rejting. 

Dosad su na naslovnicama bili kad su se pljuvali, sad su na naslovnicama kad se rukuju. Pa će ponovno biti na naslovnicama kad se posvađaju. I tako će nastaviti okupaciju političkog prostora u kojem će odumrijeti svaka alternativa i trag stranačkog života.

A HDZ nastaviti uredno preživljavati.