Na početku karijere ostao bez prsta, a vratio se zbog - zlata

Ruka je uvijek u zavoju, prstenjak lijeve, pucačke ruke još od 2008. nije cijeli, ali Ivanu Čupiću (34) to ne smeta. Na kvalifikacijskom turniru u Montpellieru je čak 19 puta stisnuo stisnuo tu šaku. Baš toliko je utrpao Francuskoj i Portugalu.

- Nakon te nezgode svijet mi se okrenuo naglavačke, pitao sam se zašto se to moralo dogoditi baš meni. Čuo sam priče kako više nikad neću biti isti, ali baš zato sam htio svima dokazati da mogu - prisjetio se Ivan Čupić ljeta uoči Olimpijskih igara u Pekingu.

Reprezentacija je bila na pripremama za Olimpijske igre u Pekingu. Igrači su bili u šetnji Crikvenicom, htjeli su što prije doći do hotela pa su odlučili ići prečicom. Čupić je išao preskočiti žičanu ogradu, no u trenutku kad se uhvatio rukama za žicu, predomislio se i htio sići, ali prsten mu je zapeo za žicu i ona mu je do kosti otrgnula tkivo na prstu. Na kraju su mu liječnici morali amputirati dva članka prsta.

Sreća u nesreći je činjenica da je, ako je već morao ostati bez nekog prsta, prstenjak lijeve ruke najbolji “izbor”. Najstatičniji je, najmanje se koristi, pa je Čupko nastavio karijeru kao da je i dalje cijeli.

Nekoga nesreća 'dokrajči', a nekoga ojača. Sudbina je htjela da bez jednog prsta bude još bolji. Da, Čupić se i s četiri prsta upisao u povijest hrvatskog rukometa.

Iako je i dalje aktivan, već danas o njemu pričamo kao jednom od naših najboljih krila u povijesti. A njemu je 'tek' 34 i taj status misli još dodatno poboljšati.

Osvojio je brojne medalje s Hrvatskom, osvojio Ligu prvaka s Vardarom, ali ono što je najfascinantnije je to što on u 35. godini igra na svjetskoj razini.

Nevjerojatni Čupko leti Montpellierom i uvjerljivo je naš najbolji igrač u kvalifikacijama za OI. 

Protiv Francuske i Portugala bio je kao na baterije te je podsjetio na svoje vrhunske partije. Bio je jedini naš igrač koji nije ostajao bez goriva. Francuzima je utrpao deset komada, a da ga nije bilo protiv Portugala, vjerojatno bismo se već u subotu navečer oprostili od Tokija. 

Gubili smo cijelu utakmicu, opasno su nam visjele Olimpijske igre, ali Čupko u tome trenutku kao da je rekao: Hej dečki, pa ja želim u Tokio. I tako smo od minus šest došli do pobjede, a Čupić je utakmicu završio s devet golova. Skakao je s krila, zabijao iz mrtvih kuteva, iz sedmeraca, trčao je cijelim terenom pod punim gasom, a najbolje ga je opisao Nikša Kaleb.

- Kako Čupko trči, čini mi se da bi bez problema usred utakmice mogao dostaviti i kavu. 

Čupić je, kao svaki Metkovčanin, karijeru započeo u RK Metkoviću, a za prvu momčad je debitirao kao golobradi mladić s 15 godina kada ga je uveo Ivica Obrvan. Bio je puno manji od ostalih, ali zato puno brži. Ta hrabrost i brzina su ga obilježili od samih početaka i već tada je kao mladić neumoljivo trpao s desnog krila.

Metković je polako odlazio u zaborav, a Čupić je potom otišao 2005. godine otišao u Medveščak. Nakon dvije godine odlučio je preseliti u španjolsku Octavio Vigo gdje se zadržao svega godinu dana.

Htio je maksimalno spreman dočekati svoje prve Olimpijske igre s reprezentacijom pa je došao u Gorenje Velenje gdje je u kratkom vremenu postao najbolji igrač. No zbog gubitka prsta propustio je Peking i karijera je bila upitna.

- Mislim da je najbolje raskinuti ugovor, pa dečko je invalid - govorio je predsjednik Gorenja koji nije vjerovao da Čupić može i bez jednog prsta igrati kao prije.

Odlučio mu je dati šansu, a Čupić je pokazao da je s devet prstiju - još bolji! U početku mu je bilo jako teško, trpio je nesnosne bolove na treninzima, a koža je otpadala s prsta. No trpio je, nije odustajao, vjerovao je u svoje snove unatoč hendikepu i zaigrao bolje nego ikad. 

Samo nekoliko mjeseci kasnije čudesno se oporavio i igrao na SP-u u Hrvatskoj gdje je neumoljivo trpao s desnog krila, a onda i zajedno sa svima nama plakao nakon poraza od Francuske u finalu u prepunoj zagrebačkoj Areni.

Nakon dvije godine u slovenskom klubu prepoznao ga je Rhein Neckar Loewen, od 2012. godine do 2016. igrao je za Kielce s kojim je osvojio Ligu prvaka, ali svoj drugi dom pronašao je u Vardaru. Postao je u kratkom vremenu vođa makedonskog kluba i osvojio čak dvije Lige prvaka. Prvu 2017., a drugu prije dvije godine kada ih je valjda cijelo Skoplje dočekalo. Za to vrijeme je bio nezamjenjiv u našoj reprezentaciji sa Zlatkom Horvatom na desnom krilu. Osvojio je dva srebra i dvije bronce na europskim prvenstvima, jednu olimpijsku broncu te svjetsko srebro i broncu.

No polako je dolazio u pozne godine, zbog igranja za reprezentaciju i klub sve je manje vremena imao za suprugu Neru i četvero djece pa je odlučio prelomiti. Prije tri godine, nakon EP-a u Hrvatskoj, odlučio je reći zbogom reprezentaciji. Došlo je do zasićenja i prepustio je mjesto mlađima, no Hrvatskoj bez njega jednostavno nije išlo.

Falio je Hrvatskoj, falila je ona njemu, a on je osjećao da je ostao dužan. U vitrini bogatoj medaljama falilo mu je zlato.

- Morao sam prelomiti negdje jednostavno jer sam prve godine u Skoplju bio sam bez obitelji i to me iscrpilo. Reprezentacija mi znači puno i kad igram, ili sam u euforiji ili u depresiji, ne mogu naći ravnotežu kao u klubu. Rekao sam sebi da nema smisla da nekome uzimam mjesto ako nisam 100 posto unutra. No sada mislim da mi nešto nedostaje. Nedostaje mi Hrvatska, dres - govorio je Čupić na ljeto prošle godine.

- Zadnjih pola godine razmišljam o povratku i ako me pozove izbornik, odazvat ću se. Želim osvojiti zlato s Hrvatskom. Imam deset medalja, ali ne i zlato i neću moći reći da mi je karijera za pet ako ne osvojim to zlato.

Lino Červar nije čekao ni trenutka i vratio ga je u reprezentaciju. U međuvremenu je, nakon debakla na SP-u u Egiptu, na mjesto izbornika došao Hrvoje Horvat. Ali Čupko je i u 35. godini nezamjenjiv na desnom krilu.

Tu lakoću kojom je igrao protiv Portugala i Francuske teško je opisati. Letio je terenom, utrpao 19 golova i dao do znanja našim reprezentativcima da on nema namjeru propustiti Tokio. Možda i posljednje OI u njegovoj karijeri.

Pogurao nas je do tih vrata, a nadamo se da će nas večeras, uz pomoć Francuza, i gurnuti kroz ta vrata.

Hrvatska od 18.30 igra posljednje kolo kvalifikacijskog turnira, a nakon dvije teške utakmice, danas nam slijedi Tunis koji je izgubio sve šanse za plasman na OI. Francuska ga je pobijedila 40-29, Portugal 34-27 i za vjerovati je da ni naši rukometaši neće imati puno problema. Pobjeda nam je nužna ako želimo vidjeti zemlju izlazećeg sunca, ali uvelike ćemo ovisiti i o 'poštenju' Francuza. 

Hrvatsku u Tokio vodi pobjeda Francuske nad Portugalom te ako Portugalci dobiju s više od sedam razlike. No, ako kojim slučajem Portugalci pobijede od jedan do šest golova razlike, u tome slučaju mi ispadamo. Logično, to bi bilo najpovoljnije rješenje i za Francuze i za Portugalce jer bi i jedni i drugi, bez puno mučenja, osigurali plasman na OI, a izvisila bi Hrvatska.

Ulog i pritisak su ogromni jer Hrvatska nije propustila Olimpijske igre od Sydneya 2000. godine godine. Olimpijada je nešto najveće u rukometu i ne moramo ni spominjati koliki bi udarac za naš rukomet bilo izostajanje s jednog takvog natjecanja. Udarac s ozbiljnim posljedicama za reprezentaciju svjetskog renomea.

No, uz ovakvog Čupka, koji gori od želje i volje, mi u plasman ne sumnjamo...