Na pitanje kako je dobio dijete u 92., legendarni Zvonimir Rogoz rekao je: 'Nismo pazili!'

Hedy je živa, ali je daleko, negdje na Floridi. Bilo joj je 18 kad smo vrtjeli taj film u Pragu. Bila je lijepa. Pomislite, prije 50 godina naga žena na filmu... Redatelj je dvije godine tražio glumicu za glavnu ulogu po cijeloj Čehoslovačkoj, a na kraju je doveo lijepu Hedy iz Njemačke, govorio je Zvonimir Rogoz na svoj stoti rođendan, 10. listopada 1987. Ulogom u filmu “Ekstaza” Hedy je ušla u povijest kao prva žena koja se do kraja skinula u nepornografskom filmu. “Ekstaza” je izazvala skandal zbog golotinje, a još više zbog scene u kojoj je njezino lice u krupnom planu dok glumi orgazam.

Film je snimljen prije 90 godina, 1933., Hedy u njemu glumi mladu ženu željnu ljubavi i seksa, a udana je za starijeg muškarca. Njega je igrao 27 godina stariji Zvonimir Rogoz. Veliki glumac napustio nas je prije 35 godina. Sjećao se kako se s djecom igrao na ledini na kojoj je 1895. podignuta zgrada zagrebačkog HNK. Bio je i na svečanom otvorenju s uglednim uzvanicima, među kojima je bio i car Franjo Josip. U mladosti je Rogoz radio kod zagrebačkog trgovca Budickog i prao prvi automobil koji je viđen u Zagrebu. Još 1907. bio je član gimnastičkog društva Sokol, a nogomet je igrao u doba dok se u Zagrebu za nogometnu loptu nije ni znalo. I to loptom od papira i špage. Vozio se konjskim tramvajem, sjećao se i uvođenja moderne plinske rasvjete. Pamtio je i prve kinopredstave na zagrebačkom sajmištu, gradnju većeg dijela danas starog Zagreba. Itekako se sjećao ljudi koji su danas daleka povijest hrvatske kulture i umjetnosti: Andrija Fijan, A. G. Matoš, Marija Ružička Strozzi, Ljerka pl. Šram, Milivoj Dežman...
- S Fijanom, Strozzijem i Šramicom igrao sam u Shakespeareovu ‘Koriolanu’. Viktor Bek, August Cilić i ja igrali smo pučane Rima. Matoša sam viđao u kazališnoj kavani. Sjećam se da su se i onda ljudi žalili na skupoću i na poreze. Pamtim vremena kad je jaje stajalo dva filira.

I, znate, ja i danas šetam svaki dan. Ne srećem nikog iz prošlosti, nema više nikog od kolega s kojima sam volontirao u HNK, nema ni onih iz Ljubljane 1919. ni iz Praga 1929. - pričao je Rogoz. O njemu su svjetski mediji pisali kao o najstarijem aktivnom glumcu na svijetu, a on bi te reportaže iz stranog tiska donosio u hrvatske redakcije. Govorio je da su mu novinari uvijek bili prijatelji. Radi njegovih prvih 100 osam inozemnih TV mreža došlo je snimati reportaže o neobuzdanom najstarijem glumcu na svijetu. Japanci su odlučili napraviti i film. Doma su se vratili s vrpcom dugom više od sata. Čestitali su mu stotku i darovali lijepu minijaturu gejše, upakiranu u staklenu kutiju. Enquirer se te 1987. divio njegovoj memoriji, vitalnosti, energiji koju odašilje s pozornice, ali i o potentnosti, odnosno sinčiću Rafaelu koji je tad skakutao oko njega. Srpske Novosti deset godina prije Amerikanaca pisali su kako 90-godišnji, još krepki, Zvonimir Rogoz predvodi ekipu od 30-ak glumaca. Bilo je to 1977. kad je Gavella gostovala s “Vučjakom” u Beogradu.

“Vrlo je rijetko i u svijetu da je glumac krepak, stvaralački prisutan i umjetnički moćan u 90-ima. U tim godinama i dalje demonstrira svoju izdržljivost na sceni, ljubav prema kazalištu, a svojom pojavom na sceni stvara uzbuđenje, iznenađenje... osvaja. I glumac je velike mašte na pozornici, velemajstor zanata”, tako je beogradska kritika pisala o Rogozu. Glumac svjetske reputacije krenuo je u školu 1893., kad su umrli Čajkovski i Gounod, a rodio se Miroslav Krleža. S nepunih 20 godina uputio se u Beč, kako se tad govorilo, “učiti kazalište” kod Frühmanna, ne bi li u austrijskoj prijestolnici ostvario jasnu životnu opredijeljenost - biti glumcem. Iskustva svoje bečke mladosti desetljećima kasnije prenosio je na mnoge naše, ali i češke i ine druge pozornice. Kad se pojavio na debitantskoj audiciji u velikoj pokusnoj dvorani zagrebačkog HNK 1908., a po povratku iz prijestolnice Monarhije, već je izabrao ulogu Copeaua iz Zoline “Toljage”, kojom je u to vrijeme briljirao Dragutin Freudenreich. Ušao je u zagrebačku kazališnu atmosferu i u prve dvije sezone odigrao je nekoliko manjih uloga.

- U HNK Zagreb sam bio primljen 1909. kao mladi glumac. Intendant Vladimir Treščec uveo je globe zbog kašnjenja na probe, predstave, kršenja kućnog reda, koje čašice više ili eksperimentiranja. To su bila ubacivanja u tekst, komentari, aktualizacije - pričao je Rogoz. Nije ga sve to institucionalno ispunjavalo jer podrazumijevalo se da kao mladi glumac igra samo male uloge. Želja za glumom odvela ga je u putujuću glumačku družinu Petra V. Ćirića, s kojom je do početka Prvoga svjetskog rata prošao cijeli Balkan. Iz svijeta “glumaca lutalica” moglo se, kako se tad govorilo, “nastupiti za angažman”. Rogoz je prvo 1914. otišao u kazalište u Osijek, 1916. u Varaždin, a potom 1919. u Ljubljanu, gdje je ostao deset godina. Uz Ivu Raića, koji je glumio na četiri jezika, te Tita Strozzija, koji je na sceni vladao njemačkim, upravo je Rogoz postao dio trolista kojemu jezične barijere nisu postojale. Bez ikakvih problema glumio je na hrvatskom, slovenskom, češkom i slovačkom. Briljirao je i u Pragu. Osim uspjeha u Narodnom divadlu (Hamlet, Miškin) u kojemu je ostao 20 sezona, zaigrao je i u prvim filmovima. Za “Generala Štefanika” dobio je prvu češku državnu filmsku nagradu, a s Hedy Lamarr snimao je “Ekstazu”. Osim glume, u Pragu se bavio prevođenjem i režijom. Postavio je na scenu Narodnog divadla mnoge svjetske i naše klasike. Pražanima je otkrio komediografa Nušića.

PUT PREMA HOLLYWOODU Slavko Sobin pohvalio se novim uspjehom: Glumit će u filmu '97 minuta' s Alecom Baldwinom

- Kad sam im ponudio ‘Gospođu ministarku’, odbili su me, rekli su: ‘Znamo mi Nušića i njegove drame, nije to za nas’. ‘Ali on je komediograf’, uzviknuo sam. Jedva sam ih nagovorio da mi to dopuste. Kad sam je na kraju ipak postavio, bio je to hit sezone. Po novinama su se kritičari naveliko pitali ‘Tko je kriv što je Nušić dosad bio smatran dramatičarem?’ - prisjećao se krajem 80-ih. Na premijeri “Ožalošćene porodice” bio je i sam Nušić. Sjedili su skupa u loži i odjednom je književnik upitao Rogoza: ‘A jesam ja stvarno ovo napisao?’. ‘Jeste, maestro’, rekao mu je Rogoz, a Nušić zaključio: ‘E, onda sam to stvarno dobro napisao’. Iz Praga je do 1950. redovito gostovao u Zagrebu, Ljubljani i Splitu. Vrativši se 1951. u domovinu, postaje član ansambla zagrebačkog HNK i režira nekoliko drama. Povratak doma bio je i povratak u HNK, ali povratnik više nije bio mlad glumac nego nositelj repertoara. Tu je ostao sve do odlaska Branka Gavelle i osnivanja njegova dramskoga kazališta.
- Kad je odlazio, pozvao je Viktora Beka i mene. Ja sam rekao da je to teatar mladih, a mi to više nismo. Gavella je odgovorio da ‘ne može početi teatar samo s djecom, da mu trebaju i neki uzori’.

Postao je legenda novoj generaciji publike jer gotovo da i nije bilo živih svjedoka njegova prvog “Hamleta”. Godinama usprkos i dalje je bio nezamjenjiv. U godinama koje su za druge značile duboku starost još je aktivno igrao na sceni, a sa 100 je šetao gradom, pratio informacije, brinuo se o sinu Rafaelu i - pamtio. Jednako dobro događaje iz prošlog stoljeća kao i nedavne. Godine 1986. objavljena je u Zagrebu knjiga njegovih memoara u kojoj stoji da je 1984. bio poseban gost Olimpijskog odbora Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, gdje se među ostalim sastao s britanskom princezom Anne, a kroz talk-show stanice NBC “Good Morning America” poslao pozdrav bivšoj kolegici iz filma “Ekstaza” Hedy Lamarr. Tad se, stoji u memoarima, u restoranu Zetra sastao s glumcem Kirkom Douglasom i njegovom suprugom. Navodno su ga zamolili da u memoarima o Hedy piše lijepo jer je ona njihova prijateljica.

- Tad smo u Sarajevu bili najstariji Baščaršija i ja - našalio se Rogoz. Ponosio se svojom djecom. Njegova kći, koju je dobio s prvom suprugom Ludvikom, češka glumica Libuša Rogoz, preminula je 2016. Njezina poslijeratna sudbina i danas je misterij. Rogoz je u memoarima, ali i u jednom od intervjua rekao samo da “živi u Americi, da se udala i ima sina Charlesa”. On je, pak, sina Rafaela dobio u 92. godini s 56 godina mlađom drugom suprugom Agatom. I dok je davao intervju na svoj 100. rođendan, Rafael se igrao u blizini. Njegov čuveni odgovor na pitanje kako im se u tim godinama dogodilo dijete, bio je: “Nismo pazili”. Pamtio je i kad su liječnici procijenili da mu je s 90 godina nastupila klinička smrt, a zapravo je bio u dubokoj komi od virusne upale pluća. Rogoz je tad sanjao da je u nekoj brijačnici. Čuo je bolničke cimere koji su već uzdisali da “taj jutra neće dočekati”, a on je kasnije postao i otac u 96-oj, vlastoručno ispisao debelu knjigu svojih memoara, što ih je duhovito nazvao “Mojih prvih sto godina”, odglumio još nekoliko uloga, osvrnuo se za tko zna koliko lijepih cura, razrezao svoju stoljetnu rođendansku tortu u “Staroj poštarici” u Kranjčevićevoj.

Baš tu je, nakon službenog slavlja u Gavelli, htio napraviti dernek u povodu stoljeća burnog života. Stoga se nakon završetka fešte u Gavelli pošlo na Trešnjevku, a sam Rogoz, sa ženom i sinčićem, otišao je kočijom, s pratiteljima odjevenim u šestinske nošnje... U “Poštaricu” su došli kuhar hotela Esplanade s pomoćnikom. Donijeli su mu rođendansku tortu od dva metra, s točno stotinu ukrasnih ploški marcipana. Zvonimir Rogoz otišao je 1988. u 101. godini. S njim je Zagrebom cijelo to stoljeće, tiho i elegantno, hodala povijest.