Na kavi kod Milčeca: 'Sve je skoro isto kao i prije 29 godina'

U centru Zagreba, u Jurišićevoj ulici, nadomak Trgu bana Jelačića, postoji mjesto u kojem kao da se 'tuku' dva svijeta, dvije različite dimenzije povijesti. Na broju 5. smjestila se mala, tiha kavana 'K&K Milčec', s izlogom obasjanim nježnim svjetlima i interijerom koji kao da je 'sklepan' od ostataka filmskih setova iz 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, a samo pet koraka dalje nalazi se ogroman i sjajno osvijetljeni ulaz u američki restoran brze prehrane, McDonald's. Dva simbola različitih kultura, vremena i generacija, pri čemu bi mnogi pomislili da će ovaj manje blještavi izgubiti trku i povući se. No, kod Milčeca je uvijek vrlo živo.

POGLEDAJTE VIDEO: Sve tajne šalice kave

Pokretanje videa...

01:21

Kava | Video: KanalRi

Jedan od razloga vjerojatno je činjenica da kafić uređenjem i atmosferom spada u ona rijetka i posebna mjesta kakva se mogu pronaći u svim europskim gradovima, ona na kojima ste bili prije 20 ili 30 godina i kad dođete ponovo imate osjećaj kao da se baš ništa nije promijenilo. Drugi razlog su zasigurno sjajne recenzije koje K&K Milčec dobiva za dobar izbor craft piva, među kojima je i domaće pivo Milčec. Za njega ćete dobiti i posebnu čašu na kojoj se, dok vam ga toče, iscrtava lik osnivača kafića, poznatog novinara, kolumnista, pisca i velikog zaljubljenika u Zagreb i njegove povijesne priče i legende, Zvonimira Milčeca. Ništa manje pohvala dobivaju i fine kave s dodacima okusu, no najveću zaslugu za to što mjesto živi istim žarom već punih 29 godina zasigurno treba pripisati svojevrsnom osjećaju prepoznavanja.

- Kad je tata otvarao kafić, imao je na umu slične kavanice u svijetu, gdje ljudi mogu doći i popiti kavu i sami, tako da u miru prelistaju novine ili knjigu koju mogu uzeti s police. Tako i mi imamo malu policu s knjigama. Ili mogu porazgovarati, a da ih u tome ne prekida preglasna glazba. U vrijeme kad je kafić otvoren, tu se okupljala ekipa ljudi koji su 70-ih godina studirali i sjajno su se zabavljali na sličnim mjestima u gradu, pa su tu pronašli svoje mjesto. Kad sam ja preuzela vođenje kafića, nastojala sam privući mlađe ljude, kreativce sa studija likovne umjetnosti, dizajna, ili Filozofskog fakulteta, sa željom da ovo mjesto prepoznaju kao ono na kojem će stvarati svoja lijepa sjećanja na druženja iz mladosti. Uspjeli smo u tome, danas nam najčešće dolaze mladi ljudi, u dobi između 20 i 25 ili 26 godina – priča Ana Milčec, Zvonimirova kći, voditeljica kafića, koji je u najmu tog prostora sad već 29 godina.

'BOLNICA' ZA KNJIGE Čuvari tiska: 'Znali smo pronaći i netaknute knjige iz doba kuge'

Mnogi od tih mladih ljudi dolaze svakodnevno, popiti kavu i pojesti sendvič između obaveza na fakultetu, a neki samo sjesti sa skriptama u kut i pripremati ispit. Na večer se, pak, vraćaju zbog dobrog druženja. Često navraćaju i turisti, koji se vole fotografirati ispred izloga kafića, pored crteža Zvonimira Milčeca i nekog od njegovih citata, koje Ana povremeno mijenja.

Mama Vjera u to je vrijeme bila zaposlenica Zagrebačke banke i isprva je vodila knjigovodstvo i bila zadužena za financije kafića, tako da je postavljen na dobre temelje. Nakon što je sestra Maja tatinim stopama krenula u novinarstvo, Anu nije moglo spasiti ni to što je nakon škole primijenjene umjesnosti završila studij dizajna tekstila.

- Jednog dana tata je samo rekao: Ti moraš preuzeti kafić, i to je bilo to. S njime oko takvih stvari niste mogli raspravljati, smije se Ana i prisjeća kako je jedini uvjet bio da ništa bitno u kafiću ne mijenja. Svi detalji su ovdje pomno izabrani.

- Kad je 1995. dobio prostor u najam i trebao ga urediti, tata je silno želio oživjeti štih starinski kavana, pa je zamolio za pomoć dobrog prijatelja, filmskog scenariste i redatelja Željka Senečića. Satima su se zatvarali unutra i razgovarali o tome što i kako, pa onda pomalo donosili stvari i detalje. Pamtim i jednu anegdotu: Onog dana kad su napokon zaključili da su gotovi s uređenjem sjeli su za prvi stol s kojeg imaju dobar pogled na prostor. Tata je zapalio lulu, Željko cigaru i nekoliko minuta su samo promatrali oko sebe. A onda se Senečić okrenuo prema tati i vrlo ozbiljno ga pitao: Čuj, pa ne buš valjda sad u ovo stvarno pustil goste? – priča Ana. Uz smijeh dodaje kako su toliko bili zadovoljni onime što su napravili da su na kraju jedva pustili goste u kafić. . 

STARI ZAGREB Povijest zagrebačkih kavana: Okupljali bi se spontano, pili, pjevali...to su bile prave fešte

Taj zafrkantski duh osjeća se tu i danas. Za malim stolom sa dva stolca ispred izloga kavane, za koji su nekad, sučelice Milčecu rado sjedali poznati zagrebački glumci, filmaši, pisci, umjetnici i mangupi s kojima se uvijek rado družio, dočekali su nas njegovi unuci, Anina kći Jana i sin Ivan. Jana je mlada ekonomistica koja ovdje redovito konobari i pomalo se priprema za to da jednog dana nastavi čuvati tradiciju koju je započeo djed, dok je Ivan po struci frizer i radi u brijačnici Fulir barbershop. Kako je naslijedio obiteljsku umjetničku crtu, brijačem na glavi odvažnih klijenata često 'crta' likove na frizurama i već je poznat po toj vještini. On je zaslužan i za dizajn majica koje Ana priprema za prodaju u humanitarne svrhe.

Pitamo za imena poznatih koji su znali navraćati na druženje s Milčecom, a Ana umjesto influencera i poznatih faca, kao iz topa spominje Milu Mrvalja. Dugogodišnji predsjednik Udruge Fajter, koja okuplja beskućnike i volontere koji žele pomoći, Mile je i danas rado viđen gost, a svaki dan je tu i barem netko od beskućnika. Prema Milčecovoj tradiciji, ovdje mogu doći i kad nemaju čime platiti, što je nekad vrijedilo i za novinare, pisce, glumce. Kafić često organizira humanitarne akcije skupljanja pomoći i paketa za beskućnike, a kako je naslijedila očevu ljubav prema životinjama, Ana za svoju dušu već godinama organizira i akcije prikupljanja pomoći za skloništa za napuštene životinje. Zatekli smo ju, tako, u pripremama akcije za zagrebačku udrugu "Prava šapa", čiji se štićenici ovih dana fotografiraju za prodajnu izložbu fotografija životinja iz skloništa, koja će biti postavljena na zidovima. U isto vrijeme u kafiću će postaviti i 'škrabicu', pa pomaže kako tko može i želi.

- Ostali smo vjerni ideji da ovo neće biti samo kafić, već mjesto oko kojeg se uvijek nešto lijepo događa. Kroz godine smo, tako, održali nekoliko predstavljanja knjiga, no prostor je premali za to, pa redovno održavamo još samo dodjelu književne nagrade 'Zvonimir Milčec'. No, često imamo izložbe mladih slikara i kipara, kao i izložbe fotografija, ili postavimo na zidu predstavimo zanimljive detalje o našem gradu, da bi boravak gostima bio što ugodniji i zanimljiviji, priča Ana. Ideja za jednu takvu izložbu nedavno se rodila iz nimalo lijepog povoda: Netko je išarao zidove muškog i ženskog WC-a u kafiću, a njoj je sinulo: Postavila je izložbu posvećenu zanimljivim likovima iz zagrebačke povijesti, baš u WC-u, da pokaže da se može i kreativnije.

- U ženskom toaletu je priča o glumici Štefici Vidačković, prvoj zagrebačkoj misici, za koju mnogi ne znaju da je bila i konobarica u jednom od lokala u Jurišićevoj. U muškom toaletu je izložba posvećena pioniru automobilizma i prvom čovjeku s vozačkom dozvolom u Hrvatskoj,  Ferdinandu Budickom, koji je često organizirao automobilske utrke. Te bi utrke obično započinjale nekoliko metara od naše kavane. Dakle, oboje maju poveznicu s Jurišićevom i dio su povijesti starog Zagreba, priča Ana. Uz rad i kreacije u kafiću vrlo je predana i zapisivanju crtica s anegdotama iz tatinog života ili detalja iz povijesti grada, koje je on zapisivao, sa željom da ih sačuva od zaborava.

Zasad to radi samo na Facebooku, no neke od tih priča definitivno bi zavrijedile da ih se ukoriči. Na primjer, među Milčecovim zapisima našao se i onaj u kojem stoji da je Jurišićeva do 1878. bila Puževa ulica. Protezala se od Petrinjske do Vrtlarske, današnje Palmotićeve, a ime je dobila jer je bila poznata po branju najboljih puževa u gradu. Bilo ih je puno jer je dijelom ulice nekad tekao potok Medveščak, iz kojeg su se napajala i okolna polja.

Ana se prisjeća i brojnih anegdota iz druženja s tatom, a jedna joj je posebno draga: On i njegovi prijatelji, pjesnici Alojz Majetić i Josip Ivanković, imali su običaj jednom tjedno prošetati po Bundeku, pa onda popiti kavu na utrinskom placu, da se napričaju do mile volje.

- Tako se jednom dogovorio s Ivankovićem da se u određeno vrijeme nađu na Bundeku. Kako je došao 15-ak minuta ranije, tata je sjeo na jednu klupu i zaspao. Kad je Ivanković stigao, krenuo je na jednu stranu, pa na drugu, ali tate nije bilo nigdje. Sve dok napokon nije došao do te klupe i shvatio da tata na njoj – hrče. Mjesecima mu je to nabijao na nos, a onda su se ipak slatko smijali tome, priča Ana dok nas stepenicama vodi u galeriju na katu kafića, do zida posvećenog njenoj prerano preminuloj sestri Maji, novinarki i urednici Večernjaka te spisateljici, koja se bavila i slikarstvom. Preminula je u 49. godini života, 17. travnja 2015. godine, na prvu godišnjicu smrti tate Zvonimira.

Uz nekoliko njenih umjetničkih slika, na zidu je i fotografija nebodera iz Zapruđa, simbol Majinog romana "Odakle da počnem", koji govori o urbanoj kulturi tog novozagrebačkog kvarta osamdesetih, iz vremena kad su u tom kvartu stasali Pips, Chips&Videoclips, dok Zvonimir Milčec u 'Zvižduku' progovara o svom djetinjstvu na Bukovcu, ponekad i šatrovačkim jezikom, koji su u vrijeme njegove mladosti koristili zagrebački fakini.

- Pamtim i jednu "međunarodnu" anegdotu vezanu uz taj njegov šatrovački. Kako su njegove knjige prevođene na nekoliko svjetskih jezika, među ostalim i na poljski, jednom ga je razvala zbunjena prevoditeljica i rekla da je u knjizi naletjela na neki čudan jezik koji ne poznaje. Radilo se o rečenici: "Likoko sam tapu ja njoke kraj tapu, a njake mi labi tažu". Stari je umirao od smijeha kad joj je morao to prevesti. Kaže on njoj: 'Koliko sam puta ja kenjo kraj puta, a kenja mi bila žuta'. Pa, kak ne znate, to vam je naša zagrebačka šatra! – priča. S tom su prevoditeljicom, dodaje, kad je tata trebao doći na predstavljanje knjige u Varšavu, bili dogovorili da ona i tata dođu i budu kod nje u stanu, a da ona zauzvrat može boraviti kod njih u kući na Bukovcu, kad posjeti Zagreb. Verzija onog što bi danas moderno nazvali 'couchsurfing' zaslužna je za to što je provela oko mjesec dana s ocem u Poljskoj, priča.

VIRTUALNA IZLOŽBA ULICA Ovi učitelji imaju 'svoje' ulice u Zagrebu: Prvi je dobio svoju prije gotovo 115 godina

- On je jako puno putovao i uvijek nas je rado vodio sa sobom. Bio je jako brižan otac. Često nas je znao uzeti za ruku i odvesti u šetnju Gornjim gradom, gdje nam je satima pričao zagrebačke legende. Obožavao je povijest Zagreba i jako je volio pričati ljudima o tim legendama, što je kasnije rado činio i kao djed, kaže Ana dok zastajemo pored fotografije na kojoj mu ona kao djevojčica pomaže oko roštilja u dvorištu kuće.

- Uvijek se fućkalo dok smo radili oko roštilja, jer je tata znao reći da dok fućkate ne možete krasti s tanjura ono što ste ispekli, tako da i drugima nešto ostane – prisjeća se stare zagrebačke fore.

Zvonimir Milčec ih, naime, nije samo zapisivao, on je živio taj stari šarmantni zafrkantski Zagreb kojeg tako volimo vidjeti na filmu ili u serijama. Iako ga više nema, mali kafić u Jurišićevoj koji se priprema za proslavu 30. godišnjice od otvaranja, traje kao svojevrsni spomenik Zagrebu kakav je nekad bio. A kad smo se već dotaknuli spomenika, važno je reći da je upravo Zvonimir Milčec zaslužan za neke novije vizure grada: On je jedan od inicijatora za postavljanje spomenika velikom Augustu Šenoi, 1988. godine. Bio je vrlo aktivan oko inicijative za vraćanje spomenika banu Jelačiću na glavni gradski trg, kao i u postavljanju spomenika Mariji Jurić Zagorka, u Tkalčićevoj ulici. Punih 50 godina u Večernjem i Jutarnjem listu pisao je feljtone posvećene životu u Zagrebu, podigavši mu tako bezbroj malih spomenika.