Zbog Gazproma svaku domaću utakmicu moramo putovati iz Moskve u Sibir gdje dan traje tri sata, sunca nema i zato tamo profesionalni sportaši ne mogu živjeti, priča nam kapetan hrvatske odbojkaške reprezentacije Timofej Žukovski
KAPETAN HRVATSKE U SIBIRU
Na domaće utakmice letim 2500 km i to na -50°C! Zbog polarne hladnoće imamo bocu s kisikom
Ojmjakon. Mjestašce u srcu sibirske tundre. Službeno najhladnije naseljeno mjesto na Zemlji s izmjerenih -71,2 Celzija. U kojem se prosječna temperatura kreće oko -50, a na kojoj preživljava otprilike 500 ljudi.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:16
Nešto zapadnije, ili, budući da je Rusija u pitanju, to "nešto" iznosi 3.000 kilometara, štoviše, u blizini polarnog kruga, nalazi se Novi Urengoj. Jedan od najhladnijih gradova u Rusiji. Analogno tome i na svijetu, za koji nije neuobičajeno da se zabijeli i u - srpnju! Najveći grad poluotoka Jamal čija polja sadrže oko 85 posto ruskog plina koji kroz tisuće kilometara cijevi i tokova opskrbljuje Europu, pa je Novi Urengoj naftna i plinska prijestolnica Rusije. Ukratko, može i tako, Gazpromov "rodni grad". Ili, kaže legenda, prokleto mjesto jer su ga zbog plina u širokom luku zaobilazili divlji jeleni.
Grad koji bismo u hrvatskim okvirima usporedili s Osijekom budući da ondje živi nešto više od 100.000 stanovnika. Jedan od njih, ali boraveći tek nekoliko dana na mjesec, jest kapetan hrvatske odbojkaške reprezentacije Timofej Žukovski (31), od ove sezone tehničar, dizač ili organizator igre upravo jednog od najboljih ruskih klubova Fakel Novog Urengoja.
Dan traje tri sata
- Mi igrači živimo u blizini Moskve, u gradu Serpuhovu koji je udaljen oko 90 km, i putujemo 2.500 kilometara na domaće utakmice - istaknuo je naš Cima glavnu zanimljivost po kojoj je Fakel vjerojatno najunikatniji klub na svijetu.
Zapravo, zanimljivost je svima drugima osim igračima jer... Probajte zamisliti to još jednom. U najvećoj zemlji na svijetu domaćini ste svaki put 2.500 km dalje i za baš svaku utakmicu, osim za one u Moskvi, morate sjesti u avion i putovati satima. I nije baš ugodno, zar ne? No, prije nego s Cimom krenemo u detalje, želimo znati odgovor na pitanje koje se odmah nameće - a zašto?
- Zbog sponzora. Imamo dva glavna, Gazprom i Achimgaz. Gazprom je potekao iz Novog Urengoja i tamo im je sjedište. Odbojka je jedini profesionalni sport koji se odvija u tom sibirskom kraju, što je odlično za nas jer imamo dosta navijača.
Razumijemo. Makar, i dalje nam nije posve jasno, pa idemo ovako: zašto onda jednostavno ne živite u Novom Urengoju?
- Upravo zbog tih polarnih uvjeta. Tamo je jako teško živjeti i mogu samo ljudi koji su tamo cijeli život. Dan traje tri sata, sunca nema i ne znam kako bi tamo profesionalni sportaši mogli živjeti. Ljudi ima malo na ulicama, ako ih ima, svi su maksimalno zabundani. Uglavnom su svi po prijevoznim sredstvima. Evo, nisam ni znao, dok mi predsjednik nije rekao, da je Novi Urengoj mladi grad, tek 45 godina, pa ima novih lijepih zgrada, nije to "rupa". Međutim, ne putujemo samo mi sportaši tamo iz Moskve, već i ljudi koji rade tamo.
Hoćete reći 2.500 km - svaki dan?
- Tako je. Ima i takvih. Tri i pol sata leta tamo i nazad.
Pa to nije ni osam sati dnevno putovanja...
- Zato je tamo visok standard. Ljudi su dvostruko više plaćeniji. Recimo, profesori imaju duplo veću plaću nego oni u Moskvi, a radnici u Gazpromu oko 3.000 eura.
Sada vam je jasno i zašto Novi Urengoj zovu još i najbogatijim gradom Rusije. No, Cima, kako ta putovanja izgledaju u vašem sportskom slučaju?
Za Božić -48
- Ako je utakmica, primjerice, u nedjelju, putujemo već u petak navečer. Odmah nas kraj aviona čeka autobus za prijevoz, pa ne moramo ni po prtljagu, koja nas dočeka u hotelu. Sve je vrhunski organizirano jer mora i biti tako, imamo čak i posebne dvorane za odmor. Kući se vraćamo dan nakon utakmice. U Moskvi smo, zapravo, trebali i živjeti i trenirati u kompleksu i kvartu CSKA, takav je bio dogovor kad sam potpisivao ugovor, međutim, zbog aktualne situacije s korona virusom dogovorili smo se da je bolje da preselimo u Serpuhov gdje su stanovi jeftiniji nego da nama smanjuju ugovore. Ne mogu se požaliti, živimo u istoj zgradi, na trgovačkom centru. Evo, izađem iz stana, uđem u lift, spustim se jedan kat, vrata se otvore i ja u trgovačkom centru. Odlično.
Mi u Hrvatskoj rekli bismo da je i nama odlično uspoređujući hrvatsku i rusku zimu. Trenutno meteorološko stanje u Novom Urengoju kaže da je oko -25.
- Da, sad je i zatoplilo. haha. Za Božić je bilo i -48, a zna se nekad spustiti i do -60! Ljeti, pak, zna zagrijati i do +30.
Jeste li onda i vi saznali kakav je to osjećaj? Zimski, dakako.
- Pa i ne osjetimo previše tu hladnoću jer smo na relaciji autobus - hotel - dvorana. Vani nismo gotovo nikad jer nemamo ni vremena. Tu hladnoću osjetim jedino pri izlasku iz hotela, tih desetak sekundi, ali zato baš osjetim pa bude tu i trčanja. Kad se i nađemo vani, čak i ne mogu reći da je tako strašno jer zima je ovdje suha, pa ako ne puše vjetar, još je i prihvatljivo. Ali ako zapuše, boli lice, boli cijela koža, to sam osjetio. Problem nam je i što je tamo dva sata vremenske razlike, stoga često loše spavamo.
A san je, znamo, za svakog sportaša jedan od ključeva uspjeha, dok čovjekov za život uopće jest - kisik. Svi znamo za slučaj Bolivije u kojoj se protivnici, nenaviknuti na takvo što, bore više s nedostatkom kisika na velikoj nadmorskoj visini nego s domaćinima, a odbojkašku Boliviju predstavlja... Novi Urengoj!
- Zbog hladnoće i mraza manjak je kisika u dvorani i kada se igra, teško je doći do zraka. Zato uvijek uz teren imamo bocu s kisikom pa kad nekom ponestane, nadiše se i ide dalje. Inače, dvorana je odlična, ogromna, pravi kompleks s bazenima i svim mogućim stvarima i uvjetima.
Prevoditelj suigračima
I - gledateljima!
- Mogu reći da je ovdje u Rusiji sada dosta opušteno što se tiče epidemioloških mjera. Ljudi žive normalno. Naravno, i dalje su preporuke da se nose maske u zatvorenim prostorima, no nema kazni za one koji ih ne nose. Ja, primjerice, nosim masku jer se moram paziti, nedajbože da se zarazim pa izgubim mjesec dana. Jedino što restorani više ne rade iza 23 sata. Pitanje je i regija, svaka ima svoja pravila. Kod nas u dvoranu može 50 posto, što je oko 1500 ljudi, dok u Kemerovu, npr., nije uopće bilo publike.
Koje u Italiji, gdje je Cima zadnje igrao za Perugiu, u normalnim okolnostima u pravilu nikada nije nedostajalo.
- To je jedino na što imam zamjerku jer ovdje nema u dvoranama, kad govorimo o normalnim uvjetima, puno navijača, a i oni ne bodre i navijaju kao u Italiji. S klubom sam se, pak, ugodno iznenadio, dečki su me zaista odlično prihvatili, a lakše mi je utoliko što govorim ruski pa me ni ne smatraju strancem. Trener je Talijan, pa s njim razgovaram na talijanskom i usput poslužim kao prevoditelj suigračima.
Proljetos, na odlasku iz Italije, Cima je rekao da će mu igranje u Rusiji biti ispunjenje odbojkaškog sna. Jeste li to definitivno sada utvrdili i na licu mjesta?
- Ma, prezadovoljan sam, liga je stvarno vrhunska. Ruski klubovi mogu imati samo dva stranca u ekipi i biraju samo one kvalitetne. Uz mene je ovdje i Amerikanac Shoji, libero, jedan od najboljih na svijetu. Prvi sam tehničar i uzeli su me da donesem malo tog europskog štiha, brzine jer ruska je odbojka nešto sporija pa sam tu malo da razbijem tu neatraktivnost, haha. No zato su, za razliku od Talijana kod kojih se više bazira na tehnici i taktici i tko će "skuhati", Rusi fizički moćni, ovdje od 10 igrača njih 12 "buba" servis, a budući da je trener Talijan, sad i ovdje radimo dosta na skautingu. Primaran nam je cilj ući u prvih šest i izboriti završni turnir. U Kupu smo imali nesreću da smo naletjeli na domaći Zenit Kazanj u utakmici za polufinale - sumira dojmove i rezultate naš kapetan koji će uskoro konačno dobiti i najtoplije moguće društvo u hladnoj Rusiji.
- Upravo su donijeli zakon i strancima sportašima može doći obitelj. Moja dolazi 12. siječnja, eto, brojim još sate, sekunde...
- Pomoć za Petrinju
Odbojkaška obitelj također se uključila u akciju za pomoć ugroženima potresom koji je pogodio Hrvatsku krajem prošle godine. Inicijatorica je, kažu, bila hrvatska kapetanica Samanta Fabris, ali pretpostavljamo da je i kapetan imao prste u tome.
- Da, na ideju smo došli Samanta, Ivan Raič i ja, ali ne samo nas troje, svi su se uključili. Samanta je otvorila taj profil i pozvala ne samo sve odbojkaše i odbojašice, već i druge ljude. Već smo prikupili tih ciljanih 10.000 eura i odabrat ćemo jednu ili više obitelji pa im osobno uručiti pomoć i sredstva.
- Reprezentacija tek u svibnju
Da su okolnosti, normalne, sada bi nam glavna tema bila reprezentacija koja je upravo ovih dana trebala igrati kvalifikacije za Europsko prvenstvo, međutim, iste su pomaknute za svibanj.
- Da, trebali smo sada biti u Zadru, složili smo već i plan i program. No, evo vidim da neki ipak igraju sada. Kod nas je problem s Nizozemcima kod kojih je sve zatvoreno i morali su otkazati. Ali, naravno, vrijeme je da se konačno plasiramo na EP, imamo stvarno finu ekipu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
