Na današnji dan Hajduk se zadnji put plasirao u skupine EL!

''Vukušiću Anteeee, sinjski dijamanteeee...'' legendarni je povik nekadašnjeg komentatora Drage Ćosića, povik koji je obilježio zadnju Hajdukovu pobjedu u skupinama europskih natjecanja. Bila je to pobjeda nad Anderlechtom u skupini Europske lige, izborena Vukušićevim bijegom i golom u '96. minuti utakmice na Poljudu.

Od te je pobjede prošlo je već skoro cijelo desetljeće, a na današnji dan prije točno deset godina Hajduk je remijem 1:1 protiv 'rumunjskog Chelsea' Uniree u Bukureštu izborio plasman u Europsku ligu. I taj je gol postigao Ante Vukušić...
U prvom smo ih susretu dobili 4:1 na krcatom Poljudu i otputovali opušteno na uzvrat, no već u drugoj minuti primili smo gol i bilo je malo panike, pogotovo nakon isključenja Brkljače. Ali vrlo brzo smo ih primirili i pred kraj utakmice zabio sam na asistenciju Ibričića taj gol za remi i prolaz u skupinu - prisjetio se Ante Vukušić utakmice, ali i nezaboravnog slavlja koje je uslijedilo:

- Kulminacija slavlja odvila se po slijetanju u Split, gdje su nas u tri sata ujutro dočekale tisuće navijača. Bila jt tolika gužva da nismo uspijevali izaći iz zgrade do pet metara udaljenog autobusa, na koji se popelo desetak navijača...

Stvar je pokušao spasiti pokojni Stanko Poklepović, no čim je izašao iz zgrade našao se na rukama navijača. Na koncu je od policajaca uzeo megafon i preklinjao navijače da ih puste u autobus:
- Pustite nas doma, molimo vas! Umorni smo, samo nas pustite doma! Bit će vremena za slavlje – urlao je Poklepović u megafon, no njegove riječi teško su se probijale do ušiju razdraganih navijača.

- Nevjerojatno je to bilo, stvarno smo se jedva probili do autobusa i krenuli prema Poljudu. Eto, i to dovoljno pokazuje koliko Hajduk znači njegovim navijačima, i prava je šteta što se nešto takvo nije ponovilo u zadnjih deset godina.

A u zadnjih deset godina Hajduk je imao devet pokušaja proboja u skupinu Europske lige, toliko različitih scenarija, ali na koncu s istim neuspješnim ishodom. Bilo je tu doista svega, od toga da su držali do zadnjeg sučevog zvižduka u uzvratnim susretima velike klubove poput talijanskog Intera, engleskih Stokea i Evertona, finalista Europske lige Dnjipra, preko posrtanja na zadnjoj stepenici od objektivno prolaznih Slovan Libereca i  Maccabi Tel Aviva, do ispadanja od autsajdera poput Dile Gori,  FCSB -a te na koncu prošlogodišnje sramotne epizode protiv malteške Gzire...

- Igrao sam protiv Intera onu veliku utakmicu u Milanu, i može se reći da nismo imali sreće u ždrijebu tada, ali vjerojatno nitko nije mogao ni povjerovati da je to zadnji prolaz Hajduka u skupine Europske lige... Lako je kad nemaš sreće u ždrijebu, ali teško je prihvatiti da se ispada u prvim pretkolima od nekih nepoznatih klubova. I tako već deset godina... - kaže Vukušić, a s njim se slaže i Senijad Ibričić:

- Teško je objasniti zašto je to tako, ali ja se tih dana jako rado sjetim i nadam se da će i ovi igrači Hajduka danas imati takvu priliku doživjeti tako nešto. Prva utakmica u Splitu jedna je od najboljih koje sam odigrao u dresu Hajduka i deset dana nakon plasmana u gradu je bila ludnica, nisi mogao izaći u grad, da ne kažem platiti račun u kafiću ili restoranu. To su stvarno najbolji i najsretniji dani koje sam doživio u dresu Hajduka, tu sam konačno shvatio što Hajduk znači ljudima u Splitu i cijeloj Dalmaciji. Utakmice u grupi su bile 'šlag na tortu' igrali smo i uživali u punim stadionima i nadmetanju s velikim protivnicima... Imali smo neke šanse za proći dalje, ali objektivno sva tri protivnika, I zenit, i Anderlecht i AEK su bili jači...

Iz današnje perspektive gledano, Hajduk je imao sjajnu momčad. U uzvratu u Bukureštu igrali su Subašić - Oremuš, J. Buljat, Maloča, Jozinović – Brkljača, Andrić – Tomasov, Ibričić, An. Sharbini i Vukušić, a pred kraj utakmice ušli su Jonjić i Čop. Na klupi je bio legendarni Stanko Poklepović.

- Bili smo stvarno odlična momčad, prava klapa... Pogotovo se rado sjećam pokojnog trenera Stanka Poklepovića. Često nas je nasmijavao svojim šalama, ali svi smo ga poštovali i cijenili ono što radi. Ja posebno, on mi je dao priliku kad je to malo tko očekivao, igrao sam ispred Ahmada Sharbinija koji je doveden za veliki novac. Tko zna gdje bi ja bio da nije bilo njega, po meni jednog od naših najvećih stručnjaka – zaključio je Ante Vukušić.