Rijetko sam u životu,bez obzira na težinu životnih okolnosti imalo noćne more.Obično su bile nepovezane s nečim u realnom svijetu, Ali jedna je ipak toliko neobična da je neću zaboraviti dok živim. Na prekrasnoj livadi,jedan dječak se igrao, a sam stajao pored i gledao kako oduševljeno lovi leptire.Ugođaj sna je bio prekrasan,a onda odjednom osjetio sam približavanje nečeg,nevidljivog,ali tako užasnog,nabijenog istinskim zlom,da me paraliziralo.I to se uputilo prema tom djetetu. Znalo sam da ako dopre do njega da je dijete izgubljeno,pa sam se pokrenuo,stavljajući se fizički stalno između tog užasa i djeteta. Osjećao sam da se to zlo samo poigrava sa mnom ,pa sam počeo pričati nešto na jeziku kojega,a kako ga ni to nije zaustavilo,u krajnjem očaju povikao sam:uzmi mene a ostavi dijete. U tom trenutku zlo se povuklo,ali uz tako jeziv smijeh,da sam se u šoku probudila. Ni danas ne znam zašto sam to sanjao. Nit imam djece,niti se sjećam lica toga djeteta.