SVAKI radnik iz javnog/državnog sektora MOŽE postati poduzetnik/obrtnik ili radnik u privatnom sektoru, ali SVAKI radnik privatnog sektora NE MOŽE postati „povlašteni“ radnik u javnom/državnom sektoru i to je glavna NEPRAVDA između radnika ove zemlje. Vlada ovu nepravdu prikriva na način da raspiruje ljubomoru i mržnju između (svih) radnika i poduzetnika, a u biti stvara dvije kaste radnika: „povlaštene „ iz javnog/državnog sektora i „obične“ iz privatnog sektora. Na tržište treba staviti SVE radnike (ali NE SVE privatizirati) pa neka svaki radnik odluči gdje želi raditi ovisno o svojim željama i ambicijama: a) želim više raditi i više zaraditi, ali ću imati manju sigurnost i idem u privatni sektor b) želim manje raditi i manje zaraditi i imati veću sigurnost pa idem u javni/državni sektor ili c) želim postati poduzetnik (želim puno raditi, gospodariti resursima, vremenom i novcem i zaradom). Kod nas je nenormalna situacija jer radeći u javnom/državnom sektoru zaradi se više (plaća + razne beneficije; kreditna sposobnost i sl.), a radi manje i skoro da se ne može dobiti otkaz. Tko je lud otvoriti obrt/tvrtku s ciljem da želi pošteno raditi i zaraditi, jer će u konačnici puno raditi i malo zaraditi i imati veliku odgovornost i puno problema. Svi žele u javni/državni sektor gdje će malo raditi i dobro zaraditi (u odnosu na privatni sektor). Ta nepravda je glavni problem, a ne poduzetnici. Država treba kreirati stanje u kojem će biti fluktuacija radnika iz državnog u realni sektor i obrnuto. To se regulira standardom radnika. Sada je očito standard javnih/državnih radnika previsok jer svi žele u javni/državni sektor.