Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada – stara je narodna poslovica kojoj se volimo vraćati. Često smo vrlo skeptični prema promjeni, pogotovo kad je riječ o drugima. Iako nerado to priznajemo, vjerojatno i za sebe ponekad pomislimo da će nas uvijek pratiti neka naša „boljka“, na koju gotovo pa da smo navikli. Bilo da želimo drugačije komunicirati s drugima, biti spremniji izraziti vlastite ideje, kvalitetnije organizirati svoje vrijeme ili jednostavno ustrajati u novoj navici (vježbanju, zdravoj prehrani i sl.), uhvatimo se kako se (pre)lako vraćamo na „staro“. I naravno, još češće u tome hvatamo druge. Čak i filmovi uz koje smo odrastali (i uz koje danas odrastaju naša djeca) nerijetko potiču misao da je „bad guy“ uvijek „bad guy“ (i obratno), ma koliko se na trenutak činilo drugačije. Drugim riječima, mnogi dijele uvjerenje da se jako teško mijenjamo te da smo predodređeni imati neki svoj karakter i način funkcioniranja.
Istovremeno, uvriježena je misao da su jedina nada za promjenu dramatični životni događaji koji nam život preokrenu naglavačke. Bolest, otkaz, smrt bliske osobe, rastava, bankrot… samo su neki od uobičajenih okidača koji se u stvarnosti, a još više u filmovima (koji nas, podsjećam, odgajaju, a da toga često nismo ni svjesni) spominju kao prekretnice nakon kojih sve krene drugačijim smjerom. Odjednom, kao čarobnim štapićem su odnesene stare navike i vjerovanja te su zamijenjeni potpuno novima.
Pogrešna uvjerenja
Iskreno, ni sama nisam sigurna je li veće ograničenje razmišljati kako je promjena nemoguća ili da se događa jedino ako ju nešto dramatično potakne. Posljedice su očite – ili se ni ne pokušavamo pokrenuti jer mislimo da se i ovako i onako ne možemo mijenjati, ili čekamo da se dogodi neka krizna situacija kako bi napokon krenuli u akciju.
Kako god bilo, i jedno i drugo uvjerenje predstavljaju veliki mit. Jer stvarnost, kao i način na koji naš mozak funkcionira, pokazuju nešto sasvim drugo. Pogledajmo što nam prava (umjesto iskrivljena, „filmska“) realnost, kao i najnovija istraživanja o ljudskom mozgu, pričaju o prirodi promjene.
Promjena boli
Za početak – malo loših vijesti. Samo jedna od devet osoba koje su prošle visokorizičnu operaciju ugrađivanja srčane premosnice, nakon toga promijeni svoje životne navike. Dramatičan životni događaj poput ozbiljne prijetnje zdravlju, većinu pacijenata ne uspije potaknuti da uistinu počnu živjeti drugačije, hraniti se zdravije i više vježbati. Šok i strah od smrti možda kratkoročno dovedu do snažne želje, čak i odluke za promjenom, no dugoročan pozitivan efekt izostaje. Kako je to moguće?
Najnovija neuroznanstvena istraživanja potvrđuju da bilo kakva promjena dovodi do velikog napora za mozak, kojeg on pokušava izbjeći, kako bi nastavio funkcionirati po principu ekonomičnosti – sa što manje uložene energije doći do rezultata. Energetski nam je puno lakše djelovati po „automatskom pilotu“ (onako kako smo navikli), nego uvoditi promjene koje traže svjestan trud i njegovo kontinuirano ulaganje (barem neko vrijeme). Pojednostavljeno i metaforički rečeno – promjena boli.
Promjena je činjenica
S druge strane, posljednja istraživanja mozga govore o njegovoj nevjerojatnoj mogućnosti da se mijenja, prilagođava novim situacijama, stvara nove neuronske veze (i slabi stare). Već je na tisuće slučajeva gdje je, uslijed težih moždanih udara i ozljeda, jedan dio mozga potpuno preuzeo funkciju oštećenog dijela. Na kraju krajeva, sjetite se samo sebe kakvi ste bili prije 10-ak godina i kakvi ste danas – kako razmišljate, koje nove vještine ste usvojili i sposobnosti razvili, na koji način su vaša iskustva utjecala na vaše stavove i ponašanje. Vjerujem da vam odmah postaje jasno koliko ste se promijenili, a samim time i vaš mozak. Pojednostavljeno rečeno – promjena je neizbježna.
Najopasniji mit
Najveći mit koji je nužno srušiti, a krije se u pozadini prethodno opisanih pogrešnih uvjerenja, je da je promjena nešto što se dogodi - ili ne. Nevjerojatno je koliko smo spremni raditi na svom stručnom obrazovanju (minimalno 12 godina škole) kako bismo postali ekspert, ili godinama trenirati neki sport, odlaziti na fitness i sl., kako bismo razvili tjelesne sposobnosti, izgradili željenu muskulaturu ili postigli idealan izgled. U tim područjima smo svjesni procesa koji je potreban kako bismo kreirali promjenu. No, kad na red dođu teme poput komunikacije, uspješnog upravljanja emocijama, rješavanja straha od javnog nastupa, razvijanja vještina vođenja ljudi, itd. – gotovo pa da se ljutimo kad ne uspijemo iz prve primijeniti nova ponašanja, te se (pre)lako vraćamo starim obrascima, bez da smo uistinu dali priliku promjeni da se dogodi.
Dajte priliku promjeni
Ne, promjena se ne događa, ona se – kreira i razvija, našom voljom i trudom. Da, pritom nas dramatični životni događaji mogu potaknuti da se poželimo pokrenuti, preispitamo svoje vrijednosti, načine razmišljanja i ponašanja te da donesemo odluku kako želimo biti drugačiji. No, ako to uistinu želimo i postati, vrijeme je da zasučemo rukave. Jer naš mozak to itekako može i ima ogroman potencijal za to.
Pratite i dalje kolumnu „Psihologija izvrsnosti“ te saznajte kako promjenu učiniti lakšom, jednostavnijom, učinkovitijom i, što je najvažnije, usmjerenom prema onome što vi želite i trebate. Je li to lako? Ponekad jest, ali ponekad nije. Je li moguće? Itekako jest. Može li to bilo tko? Možemo apsolutno svi!
O autorici
Martina Trboglav, profesorica psihologije, radi kao viši konzultant u Ramiru, tvrtki koja se bavi organizacijskim razvojem i razvojem ljudskih potencijala. Certificirani je NLP trener, HNLP trener i NLP coach, hipnoterapeut te voditelj Ramiro Leadership NLP Academy. Specijalizirala se za područja komunikacijskih vještina, leadership, upravljanje promjenama i kreativnost. S entuzijazmom radi s organizacijama i pojedincima pomažući im osvijestiti svoje mogućnosti i razviti sve vještine potrebne za ostvarenje željenih ciljeva te kvalitetan i ispunjen život.
