Nije pobjednik onaj tko dobije izbore, već onaj bez koga se ne može formirati vlast. To je Mostova mantra u zagrijavanju za izbore. I stoga često udara po konkurenciji u vidu Domovinskog pokreta i Možemo!.
Ne samo što se od samog početka, od svoja prva dva izlaska na parlamentarne izbore, uspio dokopati vlasti, bez da se prethodno ijedan dan kalio u oporbi poput svih ostalih stranaka, već je od prvog izlaska na izbore objavio kako je otvoren prema suradnji sa svim političkim opcijama, od HDZ-a do SDP-a.
Doduše, kasnije je dvaput uskočio u krilo HDZ-u, jednom Tomislavu Karamarku, drugi puta Andreju Plenkoviću, ali ono famozno maltretiranje potencijalnih partnera, političke scene i čitave javnosti iz 2015. godine trebalo je učvrstiti mantru da je Most uvijek blizu kad treba formirati vlast.
Kome god treba, ako kome treba, Most je spreman za razgovor.
Pa se onda našao u nebranom groždu kad ga nakon prošlih izbora Andrej Plenković nije trebao za formiranje Vlade. I stoga se, kao prezreni ljubavnik, pretvorio u osvetoljubivog i pakosnog kritičara.
Javni bilježnik
Stoga, imajući sve to u vidu, nije toliko neobično što je Nikola Grmoja ovoga tjedna poručio kako bi Most "mogao progutati" postizbornu suradnju čak i sa SDP-om.
Peđa Grbin na to je uzvratio klasičnim podbadanjem "jesu li to ovjerili kod javnog bilježnika", sam Grmoja morao se nakon toga opravdavati da je citat izvučen iz konteksta, ali to je zapravo bio Mostov povratak korijenima.
Most je oduvijek tvrdio kako želi spajati suprotstavljene političke obale. Most je oduvijek ostavljao dojam kako želi sve opcije ostaviti otvorenima.
I zato sada Most trenutno najžešću političku bitku vodi protiv onih koji bi mu mogli poremetiti planove.
Protiv konkurencije
Prvo se javno prepucava s Domovinskim pokretom, optužujući ga da šuruje s Andrejom Plenkovićem pod pokroviteljstvom Pave Vujnovca, te da se pozicionira kao potencijalni strateški partner HDZ-u za formiranje vlasti nakon parlamentarnih izbora.
A onda je preko Marije Selak Raspudić, a zatim i preko samog Grmoje, udario na Možemo! i na Sandru Benčić, optužujući ih za "kvaziljevičarsko preseravanje", za "jugokomplekse", za radikalno ljevičarenje.
Jer, Most bi bio biti prvi do HDZ-a ako mu zatreba partner za formiranje vlade. Jer, Most bi htio biti prvi do SDP-a ako mu zatreba partner za formiranje vlade.
Jer, Most je više mandata proveo na vlasti, nego u oporbi. Most je naprosto navikao biti na vlasti. Pa zato sada koketira sa SDP-om, kao što (privremeno?) utišava poslovično ostrašćene napade na HDZ.
Tko može s Mostom?
Nije stoga neobično, a još manje iznenađujuće, što Grmoja kaže da bi "mogao progutati" koaliciju sa SDP-om. Vjerojatno bi mogao i s HDZ-om, iako bez Andreja Plenkovića.
Pitanje je bi li Grbin i Plenković, SDP i HDZ, mogli progutati koaliciju s Mostom.
Sa strankom koja je paradirala u ulozi reformatora, pa se pretvorila u HDZ-ova partnera, a nakon toga otklizala u bespuća desničarskog populizma, prožetog antivakserskom, antieuropskom, antimigrantskom politikom. Strankom koja osniva seoske straže i huška protiv migranata.
Nije onda ključno pitanje koga bi Most mogao "progutati" kao partnera, već tko bi mogao progutati i - najviše od svega - probaviti Most kao postizbornog partnera.
Svi se opekli
HDZ se dvaput opekao s Mostom i u Domovinskom pokretu vidi nekoga tko bi bio pasivniji, poslušniji i zahvalniji u raspodjeli vladajućeg kolača. SDP se opekao u pregovorima s Mostom, a onda i razočarao u Mostovu ideološku komponentu, da bi bio spreman ući u brak s tako nepouzdanim i nepredvidivim partnerom.
Iako, kad se podvuče crta ispod ove predizborne histerije koja tek uzima maha, nije pravi pobjednik onaj tko osvoji najviše mandata, već onaj bez koga se neće moći formirati većina.
A Mostovci, kao stari postizborni žetončići, to dobro znaju.
