'Morate ići na drugo, morate imati stalni posao...' Ma odj**!

„Jedno k´o nijedno“, i prošli sam tjedan čuo tu dijaboličku rečenicu od još jednog zabadala. Još jednoj osobi baš ništa ne vrijedi što imamo „samo“ jedno dijete. „Pa možete... situirani ste... A godine idu... Da se dijete ima s kim igrati... Da se ima tko brinuti o vama kad ostarite... Da djeca imaju podršku u životu, nitko te ne razumije i voli kao brat ili sestra...“

Nema koji kilavi razlog tog monstruozno toksičnog zabadanja u moj život nisam čuo. Svi poznajete takve ljude, zar ne? Možda i jeste jedna od takvih osoba. U tom slučaju – svaka vam čast. Očito nemate ništa pametnije raditi sa sobom pa ste postali prokreativna policija koja drugima propisuje što bi trebali raditi u spavaćoj sobi. I naravno, ne staje se samo na djeci.

Jer oni su čvrsto uvjereni da znaju i što biste vi trebali u svim drugim područjima. Znaju i da žena mora ostati kod kuće ili da žena mora raditi. Btw., isti je vrag na kojoj ste strani - ako mislite da biste drugima trebali propisivati kako da žive, sigurno ste na krivoj strani!!!

Ili možda mislite da žena mora dojiti 3 godine.

Ili da muškarac mora više zarađivati.

Ili da roditelji svako malo moraju opaliti koju odgojnu da se zna tko je glavni.

Ili da morate glasati za te i te.

Ili da ne smijete cijepiti djecu.

Ili da morate biti katolik da biste bili vjernik ili jednostavno pravi čovjek.

Ili da morate biti ljubitelj samopomoći.

Ili da svi moraju meditirati.

Ili da morate jesti samo sirovo. Ili makrobiotičku prehranu. Ili da morate biti vegani...

Potpuno je svejedno koje je pravilo koje biste propisali svima oko vas. Ako mislite da se drugi moraju držati onoga što govorite, vi se ponašate kao terorist. Životni terorist. Fanatik koji ne vidi dalje od svojih sićušnih uvjerenja. I čak i ako ću misliti da neka od navedenih izjava ima smisla, primijenit ću je isključivo u mjeri koja se odnosi na moje ponašanje i moj život, umjesto da je namećem svima. Slažem se isključivo utoliko što ću je poštivati u svom životu, ali nikako ne mislim da bi svi trebali živjeti kao ja.

Vratit ću se na primjer s djecom. Da, mi imamo jedno dijete. Zašto, pitate se?

None of your business! Možda nismo mogli imati drugo. Možda nismo ni htjeli. Možda smo se skoro raspali nakon prvog pa nismo htjeli riskirati. Možda smo procvjetali nakon prvog, ali svejedno nismo željeli širiti obitelj. Možda, možda, možda... Poanta je da je to naša stvar, a ne vaša. Vama bi trebali biti nebitni naši razlozi. Trebaju vam biti važni vaši razlozi za neku životnu odluku, umjesto da se bavite prosuđivanjem i osuđivanjem naših.

Neki moji prijatelji nemaju djece. I to je sasvim u redu. Znate zašto? Zato što je to njihov život. Točka!

Neki imaju troje ili petero djece. I to je u redu. Jer je i to njihova stvar.

Neki imaju djecu iz različitih veza. I to je u redu, njihova stvar.

Njihova odluka o djeci, njihov život, njihova stvar. Nisam 100 posto siguran zašto jedni nemaju djece, a drugi imaju pet, ali ne trebam ja biti siguran u njihove razloge. Važno je da su oni.

Ali kakva god je vaša obiteljska situacija, sigurno vam svima sude isti životni teroristi.

„Nemate djece? Kako ste sebični! Pa djeca obogate život, daju smisao, a vi ćete uvijek osjećati prazninu.“ „Imate petero djece? Pa jeste li vi normalni? To je previše. Nemate vremena za njih niti za sebe. To je nepošteno prema njima.“

„Imate samo jedno dijete? Ne budite tako sebični. Bolje je i za vas i za vaše dijete da dobije još nekoga.“

„Imate dvoje djece, ali obje curice? Pa odite i na treće. Znate, ipak je drugačije sa sinovima. Očevi nisu potpuni ako ne dobiju sina.“

Nema koju glupost neće pomisliti da bi opravdali zabadanje u nečiji život. A zapravo je jednostavna psihološka pozadina tih profesionalnih zabadala, tih životnih terorista. Ne osjećaju se dobro u svom životu pa onda moraju umanjiti vaš da bi se osjećali bolje u vezi sebe. Barem privremeno. Ne znaju kako i prelijeni su da se doista pozabave sobom pa se žele bar malo uvjeriti da eto, ni drugima nije bolje. Odmah si porastu u tim osuđujućim očima.

I oni su takvi. I vjerojatno će ostati takvi. Životni teroristi izuzetno se rijetko mijenjaju. Eventualno promijene metu, ali ne i municiju. Uvijek ispaljuju iste ćorke. I opet... imaju pravo na to. Imaju pravo odabrati kako će provesti svoj život - osuđujući druge ili pitajući se kako unaprijediti vlastiti život.

Kao što mi imamo pravo ignorirati takve teroriste i živjeti po svome.

Vaš život, vaša pravila, vaša stvar!

Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na Facebooku, Instagramu i YouTubeu!