Leonard (10) je učenik posebnog razreda za djecu s teškoćama na zapadu Zagreba. Njih sedmero po sedam sati dnevno boravi u 22 kvadrata, zajedno s učiteljicom i asistentom, to su neprikladni uvjeti!
'Moj ŠČ sinčić nije dobro, nalazi su se pogoršali, s još sedmero djece je u pretijesnoj učionici!'
Ovo je razred u OŠ grofa Janka Draškovića na zapadu Zagreba - razred za djecu s teškoćama, trenutačno njih sedmero. U ta 22 četvorna metra prostora svakodnevno po sedam sati boravi sedmero djece od 1. do 4. razreda s različitim dijagnozama, zatim njihova učiteljica - edukacijski rehabilitator i najmanje jedan asistent u nastavi. Plus torbe, stolovi, ostali namještaj... Po pravilniku, koji očito nema veze sa stvarnim životom, takav razred može imati desetero učenika, znači njih još troje. Škola čini što može, no zapelo je na Ministarstvu znanosti i obrazovanja, koje od studenog u ladici drži zahtjev škole da im omoguće podjelu tog razreda na dva odjeljenja/prostora, a time i zapošljavanje još jednog edukacijskog rehabilitatora. Alternativnu prostoriju iste kvadrature škola za to ima.
Jedan od učenika posebnog razreda je desetogodišnji Leonard Putar, dječak koji boluje od govorne apraksije - neurološkog poremećaja zbog kojeg ne govori, neverbalan je, a ima i epilepsiju, kao i blaže intelektualne teškoće. Leonard je i naš "dječak ŠČ", pisali smo o njemu u nekoliko navrata jer je planetarno poznato "ŠČ" Leta 3 jedino što je dječak, ovoga ljeta, uspio izgovoriti, toliko je tom rječju, i pjesmom bio oduševljen. Posjetio ga je Mrle iz benda, Leonard je od njega dobio i kapu. Inače s okolinom dječak komunicira samo preko posebnog tableta sa simbolima, govorna apraksija ne dozvoljava mu da misli pretoči u riječi, prisiljen je živjeti u šutnji. Leonardova majka Valentina Vinter Putar (45) nam se javila zabrinuta za svoga dječaka, i to zbog uvjeta u razredu koji pohađa.
- Moj mali ŠČ nije dobro. Njegovi prijatelji nisu dobro. Znam da je i njegovim 'zvjezdicama', njegovim učiteljicama, teško makar to one ne mogu priznati. Tako skučena učionica problem je koji ne ugrožava samo Leonardovo pravo na adekvatne uvjete školovanja nego je ozbiljno ugroženo i njegovo zdravlje. U studenom smo bili na kontoli kod neuropedijatra, nalazi pokazuju pogoršanje, što me ne čudi zbog uvjeta u školi. Kako bi i zdrava odrasla osoba - a kamoli dijete s teškoćama na koje utječu uvjeti u kojem boravi - mogla biti dobro nakon toliko provedenih sati u prenatrpanom prostoru, kaže mama Valentina. Leonard je, dodaje, senzibilno dijete, dijete koje jako reagira na zvučne i druge podražaje, na gužvu, a sad više ni na ležaju u učionici ne može odmoriti kad treba, zbog premalo je prostora, kaže ona, ležaj sklopljen.
- Leonard ima noćne epileptične napade, prima lijekove, nastojimo izbjeći svako preopterećenje kako bi mu se stanje popravilo. Sad, međutim, u školi više ne odmara, i opet se budi noću, kontrola je pokazala pogoršanje, a jedino što se promijenilo su uvjeti u školi, od jeseni u razredu ima više djece.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
- Škola doista radi sve što može, i inače su prepuni, rade u dvije smjene, dopunski satovi počinju već u 7. Ne upisuju sami djecu poput Leonarda već su određeni za takvo odjeljenje, a djecu im dodjeljuje Grad, tako je upisan i Leonard. Pronašli su alternativnu prostoriju u koju bi preselili pola učenika, i nakon dva dana su od Grada dobili dozvolu za to te poslali zamolbu MInistarstvu da zaposle još jednog učitelja. Odgovor još nisu dobili, nikakav, kaže Valentina. Odgovor od Ministarstva još nismo dobili ni mi, pitali smo ih hoće li se udovoljiti zahtjevu škole odnosno potrebama djece s teškoćama, kad, i koji su razlozi zbog kojih škola odgovor čeka od studenog.
- Od Ministarstva smo zatražili suglasnost za ustrojem novog posebnog razrednog odjela i zapošljavanjem edukacijskog rehabilitatora - učitelja za taj odjel. Odgovor, međutim, još nismo zaprimili. U ovim se trenucima snalazimo u postojećem prostoru, no vjerujemo da će Ministarstvo s ciljem unapređenja kvalitete odgojno-obrazovnog rada učenika s teškoćama u skorom roku odobriti podjelu odjela i zapošljavanje novog djelatnika, odgovara za 24sata ravnateljica škole prof. Danica Rajković
Djeca s teškoćama, poput Leonarda, ne mogu ići u školu najbližu adresi stanovanja, jer su samo neke osposobljene za takvu, prilagođenu nastavu. Zato ga mama svakoga dana mora voziti najmanje pola sata, zbog gužve ta vožnja u školu nekad traje i sat vremena, isto toliko natrag.
- Pa i mene bi, svakoga, nakon sedam sati u tako tijesnoj učionici, boljela glava i bila bih umorna, a kako dijete s tim dijagnozama ne bi bilo iscrpljeno? Toliko, da je često preumoran za popodnevnu rehabilitaciju u ustanovi. Lani su u tako skučenom razredu imali i dvije djevojčice u kolicima. WC je na drugom kraju hodinika. Po pravilniku, uobičajeni razred ne smije biti manji od 56 kvadrata, a ovakvo odjeljenje mora imati najmanje pola od toga, znači 28 kvadrata, dodaje mama Valentina. Grad u školu, dodaje, šalje sve "izvanredne" slučajeve zbog dobrog i velikog edukacijskog tima koji škola ima, pa su tamo upisana i djeca iz Ukrajine i drugi stranci, djeca s poteškoćama itd.
- Da je u razredu njih petero, mogli bi funkcionirati, ali sedmero, pa možda još i troje novih, to je strašno. Svako to dijete ima neku dijagnozu i posebne teškoće. Zar takvu našu djecu treba samo negdje smjestiti, bez obzira na uvjete? Svako to dijete trebalo bi imati i asistenta u nastavi, ali gdje još i oni da stanu?!, zgrožena je majka. Tako država brine o najnemoćnijima. Ona i suprug Srećko (56) imaju još dvoje starije djece, od kojih svako ima nekoliko dijagnoza.
- I ja, uz sve probleme djece, radim na pola radnog vremena, moj suprug vozi taksi noć i dan, mogla bih reći da nemam vremena za sve, ali ja to vrijeme moram pronaći. Zašto tako i Ministarstvo ne može pronaći vrijeme za rješavanje prioritetnih slučajeva, pita se Valentina.