Svi mi imamo vizije i planove. Sada imam 31 god. a neke sam svoje životne ciljeve postavio već sa 16 god. Većinu, gotovo 90% sam i ostvario. Mnogo sam toga zapisao još tada i sada držim taj papir pred sobom s ponosom. No međutim, ovih 10% neostvarenih ciljeva, čuvao sam baš za kraj, odnosno čekao da prođem 30-u jer mi se to nekako činilo najbolje vrijeme za možda neki novi početak... Nažalost, ovdje moram stati... U ovoj državi je sada doslovno nemoguće planirati bilo što. Da čekam 40-u? E pa neću, završit ću svoj popis u nekoj drugoj zemlji jer ova očito nije vrijedna da mlad čovjek ovdje živi i planira bolju budućnost... Jako sam ogorčen. kao i većina ambicioznih građana koji vjerujem također imaju spisak svojih želja... Svi smo mi samo ljudi i živimo 1 život i nikada mi neće biti jasno zašto nas pojedinci u tome sprećavaju, pogotovo jer imamo prekrasnu zemlju koja bi mogla cvasti svojom kvalitetom...