'Mjere su lijepljenje flastera po dubokim ranama od sačmarice'

Tekst autora Velimira Šonje izvorno je objavljen na Arhivanalitika.hr.

Od trenutka kada je drugi krug mjera najavljen, bilo je očito kako različiti dužnosnici različito prolaze kroz prvu fazu krize. Premijer je predstavljajući mjere u srijedu i četvrtak  isijavao odlučnošću i jasnoćom, podsvjesno koristeći komunikacijsku geometriju – obrvama gore-dolje i rukama lijevo-desno – radi suverenog pokrića širokog prostora. Ministar financija koristio je za njega neobično kratke rečenice i prilično uopćene brojke poput one da trebamo minimalno 45 milijardi kuna za financiranje normalnih operacija države u narednih nekoliko mjeseci.

Prijevod: imamo izdašne mjere, no rebalans proračuna nismo zatvorili i sada se borimo kako sve to financirati.

Mjere dočekane s odobravanjem, ali…

Poduzetnici su dočekali drugi krug mjera s odobravanjem. Na prvi pogled može se govoriti o oduševljenju, iako ispod površine leži puko – olakšanje. Najugroženija poduzeća moći će bez dodatnih troškova zadržati svoje radnike. To im je prirodan cilj dok vide kakvu-takvu perspektivu povratka ali pritom ne mogu zadržati radnike ako nemaju prihode jer nemaju dovoljno kapitala iz kojeg bi financirali tri mjeseca ukupnog troška rada bez prihoda. Toliko o navodnom sukobu rada i kapitala – tezi koju ovoj situaciji nedorasli sindikalni bard Vilim Ribić neuspješno pokušava podvaliti hrvatskoj javnosti zadnjih dana. Na Telegramu je objavljen izvrstan pregled njegovih „bisera“.

Radnici na prisilnom odmoru dobili su uvećanje neto plaća koje financira država s neto 3250 kuna (plaće za ožujak koje se isplaćuju u travnju) na 4000 kuna (plaće za travanj i svibanj koje se isplaćuju u svibnju i lipnju).

Najveća novost drugog kruga je poništenje namjere iz prvog kruga da se odgode porezi i doprinosi (de facto samo doprinosi jer poreza na dohodak na male plaće nema). Umjesto odgode ide oprost – tehnički rečeno, doprinose će pokriti državni proračun.

U međuvremenu saznali smo da je za ovu mjeru do sada apliciralo gotovo 70 tisuća poduzetnika s 410 tisuća radnika, pri čemu taj broj i dalje raste. Ministar Aladrović je izjavio kako očekuje da će se brojka zaustaviti na oko 500 tisuća radnika. Napravio sam brzu kalkulaciju na bazi 550 tisuća radi eliminacije pogreške umanjenja procjene i došao do sljedećih brojki:

Mjera financiranja neto plaća mogla bi biti „teška“ do 6,2 milijarde kuna ili oko 1,5% BDP-a 2019.

Mjera financiranja poreza i doprinosa na te plaće mogla bi biti „teška“ do 2,9 milijardi kuna ili 0,75% BDP-a 2019.

Iznosi su možda malo precijenjeni, ali nećemo pogriješiti ako „težinu“ ove dvije mjere procijenimo na oko 9 milijardi kuna od čega oko 2/3 ostaju radnicima. To je oko 2,25% BDP-a.

Ovime se ne iscrpljuju novi fiskalni poticaji. Najavljen je otkup poljoprivrednih viškova, no ne zna se koliko, o kojoj vrijednosti govorimo i otkud će se to financirati. Najviše se govori o mlijeku, no spominju se salate, rotkvice i ostala roba, dakle – sve.

Najavljena je i posebna mjera za mikro i mala poduzeća s godišnjim prihodom do 7,5 milijuna kuna, kojom će se za poduzeća s padom prihoda 20-50% na godišnjoj razini odgoditi naplata obaveza prema državi, dok će se za one s većim padom obaveze prema državi iste odgađati i/ili otpisivati ovisno o snazi pada. Vrlo nejasna mjera.

I dalje nije jasno što će biti s velikim poduzećima koja prođu kroz veliki pad. Vjerojatno će ih se pustiti da padnu ako ih ne spase vlasnici i vjerovnici kroz dokapitalizaciju i restrukturiranje. Srednjoročno najugroženiji turizam živjet će na opisanim mjerama, no kada dođe lipanj, a turista ne bude na vidiku, intervencija će se morati produljiti ili će se ljude uz more prepustiti ribarstvu radi preživljavanja.

U svemu tome krije se još nekoliko milijardi, možda i postotak do dva BDP-a izravnih fiskalnih poticaja koje u ovom trenutku nismo u stanju procijeniti. Nitko nije. Bez obzira na to, možemo privremeno podvući crtu i nakon drugog kruga mjera korigirati tablicu iz komparativnog prikaza snage mjera po vrstama i odabranim zemljama, koju smo već objavili na Ekonomskom labu. Usporedba pokazuje da su izravni fiskalni učinci hrvatskih mjera snažni za zemlju s malim fiskalnim kapacitetom.  Na ostale vrste mjera vratit ćemo se dalje u tekstu, nakon što objasnimo ostale mjere iz drugog paketa.

Drugi paket uključuje još jednu važnu mjeru – naplatu PDV-a po takozvanoj naplaćenoj, a ne fakturiranoj realizaciji. Ovo će sigurno pomoći poduzećima u dobavnim lancima koji vode ka maloprodaji finalnih proizvoda, koja dobrim dijelom – ne radi.

Tu je i niz manje važnih mjera kao što je odgoda roka za podnošenje godišnjih financijskih izvještaja do 30. lipnja, ukidanje plaćanja turističkih pristojbi, paušalnog poreza za iznajmljivače i odgoda plaćanja koncesijskih naknada za korištenje turističkog zemljišta.

Kada se sve zbroji, jasno je zašto premijer djeluje onako samopouzdano. Tablica pokazuje da su hrvatske izravne fiskalne mjere doista snažne.

Što s ostalim mjerama?

Među ostalim mjerama građanima su najvažniji moratoriji odnosno reprogramiranje dugova prema bankama. No, ta mjera je iz prvog kruga i banke su već počele s komuniciranjem kriterija odgoda naplate rata. Isto se odnosi na kreditne i garantne sheme. Među njima bode u oči kako još nema stabilizacijskog investicijskog fonda njemačkog tipa, s ozbiljnim kapacitetom za dokapitalizaciju posrnulih ali perspektivnih kompanija. HANFA je po uzoru na model koji smo imali od listopada 2008. (da, 2-3 tjedna nakon Lehmana) brzo moderirala organizaciju jednog manjeg stabilizacijskog fonda kojim će upravljati OTP Invest. Međutim, iskustvo pokazuje da takav fond može biti koristan kao poticaj kratkoročnom funkcioniranju tržišta kapitala, ali za ozbiljnije dugoročne stvari pogled se, kao i uvijek, upire u mirovinske fondove. Mnogi su fascinirani njihovim bilancama većim od 100 milijardi kuna, ali zaboravlja se nekoliko važnih stvari: (1) ta je imovina najvećim dijelom već utopljena u državnim obveznicama koje se ne mogu prodavati i (2) fondovi tj. njihovi upravitelji se u ovakvim situacijama također nalaze pod dojmom stresa, oklijevaju, a ukupan ambijent im ne pomaže jer ne nedostaje onih koji bi obustavili uplate u drugi stup, čemu ćemo se vratiti malo dalje u tekstu.

Brojne kreditne i garantne sheme bile su uključene u prvi krug mjera. Među vladinim dokumentima nisam pronašao ništa posebno novo, tako da su procjene za druga dva instrumenta u gornjoj tablici zasad ostavljene nepromijenjene (što ne znači da se neće korigirati prema gore u budućnosti). Iako se u javnosti baratalo sa 60 milijardi kuna ukupne vrijednosti mjera (30 milijardi prvi + 30 milijardi kuna drugi krug), zasad se do tako velikoga iznosa racionalnom računicom na temelju raspoloživih informacija ne može doći. Javnosti nije ponuđen sveobuhvatan pregled koji bi otklonio nedoumice. Moguće je da će FINA-ina buduća stranica o mjerama, čija je izrada također dio ovog paketa, omogućiti dobar pregled i nedvojbeno zbrajanje iznosa poticaja.

Ministar pod stresom: zatvaranje rebalansa proračuna

Još se nismo dotakli pravog pitanja zbog kojeg je ministar  s početka teksta pod stresom: kako „zatvoriti“ proračun? Iako Plenković vehementno najavljuje velike uštede i otvaranje pitanja svih neesencijalnih rashoda i donesene su neke općenite odluke o tome, uvid u stavove ključnih aktera otkriva da prava bitka na pravome frontu još nije započela. Upitani za TV dnevnike o uštedama u resorima, ministri Medved i Ćorić uvjerljivo tumače kako u budžetima svojih ministarstava odgovorno „pronalaze prostor“ spominjući pritom iznose od nekoliko desetaka milijuna kuna. To su kapi u moru, nevrijedne spomena u oluji koja se sprema.

Na Plenkovićevu diplomatsku notu o otvaranju razgovora sa socijalnim partnerima nakostriješeni Ribić skače s isukanim mačem, mašući prema svojim tradicionalnim neprijateljima – neoliberalnim zelotima, neznalicama, pohotnim poduzetnicima u Bentleyema i ostaloj anti-radničkoj žgadiji. Pitanje je, dakle, trenutka kada će netko – kao i 2009. (samo tada je ideja propala) – pomisliti da je malo budućih mirovina dobro žrtvovati kroz obustave uplata u fondove 2. stupa kako bismo – preživjeli? Naravno, nitko neće reći „kako ne bismo morali zahvatiti u neke neesencijalne rashode”.

Ne treba biti nobelovac iz područja javne ekonomike da bi se shvatilo zašto Mariću nije dobro. Usmjeren je na dnevno okončanje poslovanja državne riznice, relativno siguran u pogledu prikupljanja ponuda za najavljeni kredit državi sljedećega tjedna (jer je HNB oslobodila desetak milijardi spustivši stopu obvezne rezerve s 12 na 9%), no vidi se da ga hladan znoj oblijeva kada pomisli što će biti dalje. Jer, on nije taj koji drži volan u rukama. On je mehaničar čiji je zadatak da mašina radi i nitko ga ne pita kako – važno je da radi i da u spremniku ima benzina. Podrazumijeva se da mora biti tako; oduvijek je bilo tako! Svi smo mi isti – pretpostavljamo da su neke stvari uvijek tu, struja, zrak, sloboda, javni prijevoz, a sada vidimo kako to preko noći – nestane. S novcem je slično.

Kada sam davao ocjenu prvog seta od 63 mjere dao sam uvjetnu trojku. Mjere su već tada bile bolje od mojih pesimističnih očekivanja. Spomenuti dodaci iz drugog kruga mjera učvršćuju tu ocjenu, ali ne mijenjaju njenu bit: uvjetna trojka može se potvrditi kao trojka, možda i povećati, ali ocjena stigne skliznuti i do čiste jedinice ovisno o tome kako će se zatvarati proračun. Na tome smo pali 2009., kada smo ujesen te godine, u nedostatku drugih ideja i političke moći, povećali poreze. Bio je to uvod u šest godina dugu recesiju. Sada je to mnogo teže izvesti jer je javnost osvještenija, a izbori blizu.

Pet upozorenja

Moguće je da su i zbog toga ove mjere notorno lišene svakog obećanja održivosti javnih financija. Stoga ću ovaj tekst završiti s pet upozorenja.

Prvo, neozbiljan je svatko tko govori o ovim stvarima, a pritom ne govori o cjelini proračuna, kao da postoji financijska alkemija kojom se može kreirati nova vrijednost.

Drugo, neozbiljan je svatko tko misli da u bilo kojoj zemlji ovoga svijeta, osim donekle u SAD-u, financijska alkemija može otkloniti dramatičnu napetost koja nastaje u slabim javnim financijama.

Treće, neozbiljan je svatko tko misli da može zanemariti jednostavnu činjenicu: ako će direktne fiskalne intervencije iznositi oko 3-4% BDP-a i ako će doći do ogromnog pada BDP-a koji će se prevesti u veliki pad prihoda države, deficit proračuna tako će „zinuti“, da će omjer javnog duga skočiti u zonu između 80% i 90% BDP-a. To će ugroziti rejting i mogućnosti za povoljno financiranje.

Četvrto, neozbiljan je svatko tko misli da se ovaj problem može rješavati galamom, ideologijom, sipanjem crnila, psovanjem mitskog neoliberalizma ili očekivanjem da država sada može smanjiti svoje neesencijalne rashode za 20 ili 30 milijardi kuna. Nešto može smanjiti, ali ne toliko. Jer, ne mogu se desetljeća slabog funkcioniranja države i krcanja rashoda i zaposlenih u javnom sektoru obrisati kao krpom na ploči u tri mjeseca ovakve izvanredne krize. Trebalo je ranije misliti na to, pa kad se nije, sad se žanje što se posijalo.

Peto, neozbiljan je svatko tko misli da će u ovoj priči biti nekakvih dobitnika ili gubitnika. U ovoj priči tonemo zajedno sve dok ne krenemo koliko-toliko normalno raditi. Sve drugo, cijela ova mučna tema, lijepljenje je flastera po dubokim ranama od sačmarice.

Sve tekstove Ekonomskog laba čitajte OVDJE.