Miss Jugoslavije 1959.: Prodala sam crno-bijeli televizor i platila si školovanje na Akademiji...

Bilo mi je to malo glupo. Ja sam išla u srednju primijenjenu školu u Splitu. Došao je novinar i fotografirao cijeli razred. On je sam od sebe poslao fotografije, a mene su onda iznenada zvali da sam u užem izboru za Miss Jugoslavije. Na kraju sam uzela titulu, priča nam Romana Milutin Fabris (82).

MISICE U JUGOSLAVIJI I. DIO Tihana Harapin za 24sata: 'Prvi veći honorar dala sam za Fiću, ponosno sam vozila roditelje...'

Ovih se dana Dubrovčanka posvetila blagdanu Svetog Vlahe. No pronašla je vremena i za nas. Vedra, nasmijana, gotovo vrckava. To je danas gospođa Romana Milutin Fabris, 1959. godine izabrana za Miss Jugoslavije. To je ono s početka priče. No zapravo, kako je sama otkrila, slikarica, jer izbori za miss nju nisu zanimali.

- To je sve tad išlo preko novina, čitatelji su birali i ja sam upala u uži izbor zbog te fotografije. Onda su me pozvali u Beograd, tamo se onda išlo na izbor. Razboljela sam se i nisam htjela ići, pa nisam se ja ni prijavila. Niti sam to željela niti sam slala te fotografije, to nije bila moja želja. Možda da sam bila glumica ili manekenka, to bi bilo nešto drugo - prisjeća se srdačna Romana Milutin Fabris pa nastavlja:

- Bilo je ljeto, svi smo se kupali i došli su moji Trubaduri. Oni su mi rekli: 'Ajde pođi, pa to ti je prvi put u avionu'. I pošla sam, bila tamo zadnja tri dana. Od njih 13, većina je već danima šetala po tamo. A bilo je sve jako strogo.

Doputovala je avionom u Beograd, smjestili su je u hotel Metropol. Imala je 17 i pol godina i visoku temperaturu. I gospođu koja pazi na nju.

- Tu večer kad sam došla bio je koktel party, svi smo sjedili u salonu, a sve djevojke već su bile uređene, bila je to kao neka proba. Ja sam ušla i bila sam im svima bezveze, oni su se već svi upoznali. Ali nije bio lumperaj tu večer. Sutradan je bila generalna proba, na Tašmajdanu, i morala sam proći ispred žirija. A gledajte, ja sam bila ne samo iz Dubrovnika, nego i balerina, ja sam znala hodati. Ipak je razlika ako netko dođe iz neke selendre. Pa sam bila crna od sunca. No pogriješila sam jer se u toj šetnji nisam okrenula, ali oprostili su mi - pripovijeda nam Romana Milutin Fabris.

Priznaje i sama kako joj je pri izboru, koji nije željela, pomoglo što je u žiriju bilo umjetnika, a ona je išla u primijenjenu školu.

- Bili su tu veliki slikar Peđa Milosavljević, imao je jako lijepe slike, pa jedan kipar i još dva člana iz umjetnosti. Nisu to bili tajkuni ili neki iz mljekare. Sutradan je bio taj nesretni izbor. Djevojke su već ranije uzele brojeve i nitko nije želio 13-icu. A to je moj broj, ja ga baš volim. Došla je i ta večer. I izabrali su me. Izgledala sam drukčije, ipak sam s mora. Ove ostale djevojke bile su razočarane, ipak su se trudile sedam dana - priča nam vedro.

13-ica mi je donijela sreću

Nije to bilo sve. Em taj izbor nije željela, em je bila i malo bolesna. Nije se nadala nekom uspjehu, odnosno pobjedi. Tja, letjela je avionom, i to je već nešto.

- Kod samog proglašenja jedan novinar došao mi je reći da se pripremim da ću biti izabrana. A znate, ja sam išla u školu u Splitu, a oni su tamo malo divlji, pa sam i ja to pokupila. Kako je taj novinar bio manji od mene, rekla sam mu: 'Čuj, ako te kresnem'... - govori.

Ma niste, gospođo...

- Jesam. Bila sam viša od njega, nisam se bojala, a mislila sam da me zeza. Naravno da ga nisam udarila. Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću ja pobijediti - kaže nam bivša misica.

Ni tu nije bio vrhunac drame.

- Odmah su me šuknuli nazad doma da ne bude afera jer su se ostale cure trudile. Ali znate što je još bilo? Lentu mi je predala prošlogodišnja pobjednica. I ona je tamo dobila Vespu, a ja crno-bijeli televizor.

Morala je nakon toga odgovarati u Borbi na novinarska pitanja. Bio je tamo mladi novinar, pristojan, ponudio se da je drugi dan vozi na aerodrom.

- I zbog toga su ga najurili iz novina. Zamislite, ja sam imala 17 godina, kao da bih gledala novinara - dodaje Romana. U Dubrovniku nije bilo nekog prevelikog dočeka. Vespa je ostala u Beogradu...

Nosila sam svoju haljinu

- Ma zamislite samo da su meni dali tu Vespu. Pa ja bih bila glavna u cijeloj Dalmaciji. Ovako sam dobila crno-bijeli televizor, ali dobro, prodala sam ga i on mi je platio školovanje - prepričava Romana Milutin Fabris.

Izbor je tada, krajem tih pedesetih prošlog stoljeća, bio neusporediv s današnjim.

- Haljina koju sam nosila bila je moja, imala je neke žute detalje. Kostim i cipele sam posudila. Šminke nije bilo, ali dobro, bile smo mlade, nije nam ni trebala. Kao ni frizerke, ničega nije bilo. Ali bilo je strogo, na sve se pazilo. Kako nisam bila punoljetna, moja mama je morala dati dozvolu da idem, pa kad sam stigla u Beograd, urednik je morao javiti mami da sam stigla - nastavlja.

Kako sama ističe, to je nije nimalo zanimalo. Kad se vratila, nije bilo dočeka, hvalospjeva...

- Ma znali su da ja to nisam željela. Jer to nije za mene, a ja sam to znala. Ajde da sam bila glumica ili manekenka, ali nisam. Pa ja da sam morala pred ljudima reći svoje ime, ja bih mucala. Nije to mene zanimalo, iako sam dobila neke ponude za glumu, ne znam ni od kojih redatelja jer se nisam željela time baviti - priča nam Romana Milutin Fabris, koju titula Miss Jugoslavije prati cijeli život.

Željela se baviti slikarstvom, i u tome je uspješna. Umjetnost je njezin život.

- Išla sam na Akademiju primijenjene umjetnosti u Beograd. Ali prekretnica je stipendija za majstorsku radionicu Oskara Kokoschke. Znate, imate ljudi za koje mislite da su prvi do Boga, tako je meni bio veliki Kokoschka. Bila sam prvi đak iz Jugoslavije. To je bila internacionalna škola, pet jezika smo govorili, a svi ostali su uglavnom bili bogati. Ja iz socijalizma sam ih zezala da uvijek moramo ući u crveno. Pitali su me slavimo li Božić, odgovorila sam: 'Kako ne, samo je bor crveni'. A Kokoschka je bio fenomenalan. Bilo nas je 300, a on je imao pet asistenata. Svaki drugi dan bi došao u razred, u kojemu je bilo 150 studenata. Kad bi ušao u moj, samo što nisam pala u nesvijest. Divan je bio, ali znao je i vikati ako nešto nije bilo dobro. Radili smo samo akvarel aktove u tih mjesec dana. Ako si bio dobar, dobio si bombon. Ako nisi bio dobar, izvikao se da ti je bilo neugodno. Na mene nije vikao - otkriva nam Romana.

Narudžba za papu

Ostali su i poslije u kontaktu.

- Jesmo, bila sam i kod njega u Lausannei. Ti slikari imaju često jako stroge supruge, baš stroge, ali njegova je bila blaga, ugodni su bili.

Nakon stipendije vratila se u Dubrovnik i počela raditi tapiserije. Bilo je izložbi, bilo je i sve više narudžbi. Njezin su rad prepoznali. Tako je došla i narudžba da napravi sliku za papu Ivana Pavla II. Bilo je to prije devedesetih i rata.

- Tražili su me da napravim nešto, ali da ne smiju biti nikakve glave. Ja sam inače znala nešto napraviti tako, i to uz akt, to je moj stil. Više se ne sjećam točno, ali mislim da su to od mene tražili turistička zajednica i Crkva. Oni su i išli kod pape, ja nisam. Nacrtala sam mu veliku ribu i naš grad u njoj - kaže Romana pa dodaje:

- Kad su se vratili iz posjeta, dali su mi fotografije. Ja sam to stavila u izlog svog ateljea. Onda su se bunili zašto sam ih javno izložila. Tad, prije devedesetih, nije bilo to popularno. Tek je kasnije postalo.

NIJE ČESTO VIĐENA Bivša misica na crvenom tepihu: Udala se za 20 godina starijeg i posvetila se obiteljskom životu

Javila nam se kasnije i Romana Milutin Fabris oko sjajne fotografije koja je izašla u National Geographics.

- Zamislite, taj urednik je, ne znam ni sama koliko godina kasnije, došao sa suradnicima u Dubrovnik, na jedrenjaku, i javili su mi se...