Mislite da je 'Hej Slaveni' bila himna Jugoslavije? Varate se...

Započet ću s pitanjem na koje vjerojatno nitko od mlađih čitatelja, ali bih se usudio reći ni većina onih starijih, neće znati odgovor. Dakle, pitanje glasi: kako se zvala službena himna socijalističke Jugoslavije, npr. 1955., 1965, 1975. ili 1985? Ako ste odgovorili “Hej Slaveni”, pali ste na ispitu iz jugoslavenstva. A pravi odgovor će onima koji su rođeni nakon raspada Jugoslavije biti možda samo zanimljiv, dok će onima koji su za postojanja bivše države stajali mirno na sportskim susretima, komemoracijama ili proslavama biti vjerojatno veliko iznenađenje.

U svibnju 1983. na jednogodišnji mandat predsjednika predsjedništva SFRJ izabran je Hrvat Mika Špiljak. Bile su to godine neposredno nakon Titove smrti, kad je već mnogima postajalo jasno da državu muče brojni, pokazat će se i nerješivi problemi. Jedan od posljednjih dokumenata koji je na današnji dan, 11. svibnja 1984., došao na Špiljakov radni stol nije bio problematičan za budućnost zemlje, ali je na pomalo simboličan način upozoravao na postojanje neriješenih problema vezanih uz prošlost i same temelje socijalističke Jugoslavije. Radilo se o “Informaciji o radu na utvrđivanju himne SFRJ”, koju je izradila posebna, za tu prigodu osnovana, državna komisija.

Naime, poput vas koji ovo čitate, ni većina Jugoslavena te 1984. vjerojatno nije znala da pjesma “Hej Slaveni”, koju su čuli i pjevali u različitim okolnostima, ustvari nikad nije službeno ozakonjena kao državna himna. Dva su glavna razloga tome. Prvi je taj što se njome zaziva sveslavensko, a ne primjerenije južnoslavensko ujedinjenje. Drugi je razlog bila činjenica da se himna obraća “Slavenima”, ali ne i brojnim neslavenskim narodima čiji su pripadnici kao ravnopravni građani živjeli na području Jugoslavije. Zbog svega navedenog, iako se pjesma “Hej Slaveni” još u vrijeme Drugog svjetskog rata izvodila na svim najvažnijim događajima (npr. zasjedanja AVNOJ-a), istovremeno se počelo raspravljati i o opravdanosti njezine upotrebe kao službene državne himne.

Kako bi se problem riješio, u nekoliko su navrata raspisivani natječaji za novi tekst i glazbu. Međutim, unatoč raznim prijedlozima, ni jedan nije prihvaćen pa se “Hej Slaveni” nastavila koristiti. U jugoslavenskim ustavima do onoga iz 1974. državna himna se uopće ne spominje, a u tom posljednjem, u članu 8. piše: “Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija ima himnu”. Ali ne i koju. Onda je posebnim Zakonom o upotrebi grba, zastave i himne SFRJ iz 1977. propisano da se kao himna može izvoditi samo melodija i tekst koje je utvrdila Skupština SFRJ, a pošto takve odluke i dalje nije bilo dopuštala se daljnja (neslužbena) upotreba pjesme “Hej Slaveni”.

Tijekom 1984. raspisan je novi, ujedno i posljednji natječaj za jugoslavensku himnu. S obzirom na to da ni jedan od gotovo 200 prijedloga nije prihvaćen kao adekvatno rješenje, odlučeno je da se zadrži ono postojeće. Ali još neslužbeno jer skupštinske potvrde i dalje nije bilo. Ključni trenutak dogodit će se tek četiri godine kasnije, kad savezna skupština usvaja amandmane na Ustav iz 1974., od kojih će jednim biti propisano da pjesma “Hej Slaveni” postaje državna himna. Tako je Jugoslavija službeno dobila državnu himnu 1988., samo nekoliko godina prije službenog prestanka postojanja države.

Inače, pjesmu je 1834. napisao slovački svećenik Samuel Tomašik pod nazivom “Hej Slovaci”, a najčešće se izvodila na melodiju jedne poljske pjesme, koja će uskoro postati i poljska himna. U jugoslavenskoj varijanti zadržana je poljska melodija, pa su zato poljska i jugoslavenska himna zvučale gotovo identično. Zanimljivo, tekst koji će se koristiti u jugoslavenskoj varijanti sa slovačkog je preveo i našim prilikama prilagodio hrvatski književnik iz 19. stoljeća Dragutin Rakovac, pa se u originalu pjevalo “Oj Hrvati” ili “Oj Iliri”, što će tek kasnije biti promijenjeno u “Hej Slaveni”.

Tekst sam započeo s “kviz pitanjem” vezanim uz himnu pa ću ga s jednim takvim i završiti. Dakle, socijalistička Jugoslavija najveći dio svog postojanja nije imala službenu himnu, a jugoslavenske republike uopće nisu imale zasebne himne. Osim jedne. Znate li koje?

Da malo pomognem, one iz koje se danas najčešće čuju priče o životu u “tamnici naroda” i o neravnopravnom položaju tog utamničenog naroda u odnosu na ostale. Pa eto, kad je himna u pitanju, prava “lijepih naših” evidentno su se razlikovala od prava svih ostalih naroda u Jugoslaviji.