'Mislila sam da više nikad neću hodati, a osvojila sam zlato...'

Stolni tenis je počela igrati kad su joj bile samo četiri godine. Tata joj je kupio mali reket i lopticu i “pingić” se mogao igrati svugdje po kući.

Toliko ga je zavoljela da je i u danima kad je, kao dijete, “gorjela” u temperaturi od dječjih bolesti, pored sebe imala reket i lopticu, koji su joj pomagali da to prebrodi.

Čim je stasala dovoljno da dohvati stol za tenis, krenula je trenirati i veoma se rano vidjelo da će ta djevojčica biti velika sportašica. Trenirajući u uvjetima koji su tad u Vukovaru bili više “neuvjeti”, talent je bio neosporan i već s deset godina postala je prvakinja Slavonije u kategoriji do 12 godina, a s 11 je postala prvakinja Europe. Tri godine kasnije osvojila je tri zlatne medalje na Europskom prvenstvu - pojedinačno, u paru i ekipno. Vukovarka Sandra Paović (33) postala je zvijezda u usponu.

Ta ista ljubav i strast prema “pingiću” održala ju je i 25 godina kasnije, kad je, već kao višestruka prvakinja Hrvatske u stolnom tenisu, nositeljica europskih medalja i jedna od naših ponajboljih sportašica, nastradala u teškoj prometnoj nesreći u Francuskoj. Bilo je to u siječnju 2009. godine. Sandra i tri klupske prijateljice, sportašice, putovale su prema pariškoj zračnoj luci u kombiju kojim je upravljao njihov menadžer. Umor i san savladali su vozača i on je na tren sklopio oči. To je bilo dovoljno da se survaju u duboki kanal pored ceste.

Sirene, vatrogasci, izvlačenje kombija, rezanje lima... Tri djevojke su se pokušavale izvući, jednoj je bilo ozlijeđeno rame, bile su ugruvane, dozvale su u pomoć. Samo je Sandra nepomično šutjela. Otvorila je oči, bila je pri svijesti, ali ruke, noge, glavu, ništa nije osjećala. Sve je teže disala. Uslijedio je šok. Bilo joj je jasno da je ozlijedila kralježnicu i da se ne smije micati. Napukli kralješci stiskali su živce i leđnu moždinu...

Dva treninga na dan

Ekipa Hitne pomoći sat vremena ju je izvlačila iz automobila. To je bio dan kad je Sandri počeo drugi život.

- Operirali su me vrhunski francuski neurokirurzi i, nasreću, učinili su to briljantno. U to vrijeme prognoze su bile jako loše. Rekli su da vjerojatno više neću hodati, da s takvim ozljedama osposobe tek 10 posto nastradalih, jedan se oporavi, a drugi budu u još gorem stanju. Nakon operacije bila sam izgubljena; nisam mogla govoriti, pomaknuti se, disati ni jesti sama. Činilo mi se kao da nisam živa. S roditeljima sam komunicirala tako što sam slagala slova po ploči koju su mi donijeli - opisala nam je Sandra svoj godinu i pol dana dugi oporavak u Francuskoj, a potom u švicarskoj klinici. Sandra je tada dobila i priznanje Ponos Hrvatske te je obećala da će opet hodati i, ako bude moguće, opet stati za teniski stol. Oporavljala se polako, kretala se u invalidskim kolicima, sa štakama učila hodati, a kad je samostalno učinila prvi korak, ništa ju više nije moglo zaustaviti. Imala je samo jedan plan - ponovo zaigrati stolni tenis.

Prije oko četiri godine, svi su je počeli nagovarati da se ozbiljnije posveti treninzima. Ne, nije ona nikad prestala razmišljati o povratku za svoj stol, ali se malo bojala. Uvijek je trenirala punom snagom, davala se do maksimuma, a sad je maksimum nedostižan.

- Trenirala je pomalo, a onda jedan dan rekla - voljela bih ići u Rio po medalju. I to je postao cilj. Cijelu 2013. godinu intenzivno je trenirala, dva puta dnevno. Kupila je stol s uređajem koji sam izbacuje loptice u svim smjerovima, postavila ga u stan i trenirala kod kuće i kad bi se trebala odmarati. Nekad ju je sve boljelo, ali nije odustajala. Oduvijek je imala iznimnu volju, a sad je posebno bila motivirana željom da zlatnom medaljom zahvali svima koji su joj pomogli u oporavku. I, eto, uspjela je - kaže tata Mišo Paović, koji je sa suprugom Marijom te s velikim brojem prijatelja i rodbine u Vukovaru gledao Sandrin meč. Bila je nadmoćna od prvog trenutka, sigurna u sebe. Reket koji je vrpcama čvrsto svezan za njenu ruku, jer ga ne može držati, pogađao je svaku lopticu. Nakon 20-ak minuta - pobjeda. Zlato. Vukovar na nogama.

Ljudi, ova medalja je vaša

- Nadam se da ću ovom medaljom dati nadu svim ljudima kojima je teško, da će Hrvatska biti ponosna na mene i hvala svima koji su izdvojili novac i pomogli mi u liječenju. Hvala umirovljenicima, učenicima, radnicima, svima. Ovo zlato moj je način zahvale svima vama - kazala je naša Sandra, koja se polako i oprezno borila za finale na POI-ju.

- Bila sam pod stresom. Što ako izgubim. U finalu sam uživala - dodaje Paović.

Na POI ju je pratio i njen suprug Daniel Lazov, do prije nekog vremena perspektivan makedonski nogometaš, koji je, tri godine prije Sandre, nastradao pri skoku na glavu u rijeku Sutlu. Zadobio je slične ozljede kao Sandra i ostao nepokretan, u invalidskim kolicima. Upoznali su se tijekom rehabilitacija i zaljubili. Vjenčali su se 2014. i preselili u Zagreb, gdje i danas žive, u stanu koji su preuredili po svojim potrebama. Oboje su sportaši koji su završili studij sportskog menadžmenta, jedno su drugome najveća podrška u životu.

- Sandra je zaslužila ovo zlato i jako sam ponosan. Sad je zaokružila cijelu priču, ima paraolimpijsko, svjetsko i europsko zlato, što je sjajan rezultat s obzirom na njen invaliditet - rekao je novinarima emotivni Lazov, koji često sa Sandrom kod kuće zaigra stolni tenis jer ga i on strastveno voli. Lazov se nada nastupu na POI-ju u Tokiju za četiri godine.

- Ponosni smo na svoju kćer, na način na koji je savladala sve što je doživjela, i na to kako sad živi. Jedva čekamo da se vrati iz Rija i da proslavimo ovo zlato - kažu Sandrini roditelji Marija i Mišo Paović.