Miroslav Škoro osvojio je 466 tisuća glasova na predsjedničkim izborima koje želi iskoristiti na parlamentarnim izborima. To, međutim, nije uspjelo nijednom kandidatu prije njega. Puko pretakanje glasova ne funkcionira.
Miroslav Škoro bio je figura koju su desničari, nacionalisti i "suverenisti" zajednički pogurnuli kao svog kandidata na predsjedničkim izborima.
Sada bi Miroslav Škoro trebao biti lider koji će tu suverenističku desnicu povesti na iduće parlamentarne izbore.
Zvuči tako jednostavno, ali zapravo uopće nije.
Jer, između figure i lidera velika je razlika. Za Miroslava Škoru možda i čak prevelika.
Jedini predsjednički kandidat koji je uspio svoje glasove donekle pretočiti u parlamentarne izbore bio je Ivan Vilibor Sinčić, i to ne vlastitom zaslugom. Živi zid bio je već etablirana organizacija.
Mikšićev sindrom
Ali onaj tko se zapravo najviše približio Škorinu rezultatu bio je sada već zaboravljeni Boris Mikšić. On je 2005. godine osvojio gotovo 400 tisuća glasova i ispao u prvom krugu predsjedničkih izbora, zbog "izborne prevare" poveo demonstracije u Zagrebu, a onda na parlamentarnim izborima osvojio jedva dva posto glasova, prije nego što je propao na još jednim predsjedničkim izborima, pa nestao iz politike.
On je tada bio preteča "populista", predstavnik famozne "treće struje", baš kao Sinčić deset godina kasnije ili Škoro do ove nedjelje.
Uglavnom, uspjeh na predsjedničkim izborima ne samo da ne jamči karijeru u politici, već često najavljuje i kraj te karijere.
Miroslav Škoro osvojio je 466 tisuća glasova. Što sad može s njima?
Na predsjedničkim, dakle personaliziranim izborima, dobro prolaze svježi kandidati, osebujne ličnosti, popularne ili slavne osobe, populisti koji parazitiraju na krizi političke scene, avanturisti koji hvataju trenutak...
Škoro je utjelovio po malo od svega toga.
Narodnjački kandidat
On je pjevač, zabavljač, slavna osoba, populist, nacionalist, svježa pojava i nepotrošeni kandidat. Kao takav, poslužio je nekim krugovima kao figura oko koje će se okupiti politički marginalci i skupiti glasovi HDZ-ovih nezadovoljnika i populističke desnice.
Nije oko toga bilo puno mudrosti. Škoro bi možda dobio još i više da se nije vezao uz one koji misle da Tomislava Merčepa treba pomilovati ili Jasenovac prekopati.
Međutim, sada bi Škoro trebao biti taj koji će pokrenuti ili preuzeti neku stranku ili pak formirati listu s kojom će izaći na parlamentarne izbore.
Test popularnosti
Takav angažman u politici vrlo je različit od poziranja na predsjedničkim izborima. Ponekad čak i dijametralno suprotan, pa i oprečan kapacitetima ljudi koji su prvo testirali svoju popularnost, a zatim se trebali primiti ozbiljnog posla.
Milan Bandić ušao je čak u drugi krug predsjedničkih izbora 2009. godine. Tek šest godina kasnije osvojio je dva mandata u Saboru. Nakon toga više nijedan.
Je li Škoro osoba koja bi mogla raditi u politici? Ulaziti u pregovore i kompromise? Koja bi mogla formirati saveze? Možda i s HDZ-om? Kreirati i braniti politike?
Je li on lider koji može povesti nekoga na izbore ili je bio samo figura koju su pogurnuli na izbore?
Regionalna stranka
Brojne se kalkulacije vrte oko Škorinog daljnjeg angažmana. Najizglednija je ona da će zamijeniti HDSSB kao regionalnu stranku u Slavoniji. Povezivanje sa suvernističkom, radikalnom desnicom, sa Zlatkom Hasanbegovićem i Hrvojem Zekanovićem, poništila bi dobar dio popularnosti koju je Škoro izmuzao iz ove predsjedničke kampanje.
Ukoliko, pak, namjerava "vratiti Hrvatsku narodu", tada treba znati da populističke opcije tog tipa žive i umiru poput voćnih mušica: kratko zuje i brzo nestaju.
Neka samo pita Mislava Kolakušića.
Sve ovo ne znači da Miroslav Škoro kao novokomponirani političar nema prostora na političkoj sceni i na parlamentarnim izborima. Pitanje je samo kako to namjerava iskoristiti. I još važnije, kako će ga građani prepoznati: kao figuru ili kao lidera?
Na puko pretakanje predsjedničkih glasova u saborske mandate treba zaboraviti.
