Mirjana Karanović: I danas sam spremna na avanture...

Glumica Mirjana Karanović već je 1980. godine osvojila publiku debitantskom ulogom u filmu Srđana Karanovića “Petrijin venac”, a svjetsku slavu stekla je 1985. godine u filmu Emira Kusturice “Otac na službenom putu”. Njezine uloge kreću se od odlučnih, jakih i samouvjerenih žena preko kućanica do zavodnica. Još je od mladosti šokirala javnost hrabrošću, iskrenošću i izjašnjavanjem bez dlake na jeziku, a u tome je ostala dosljedna do danas. 

Obnaživanje za časopise i zalaganje za prava homoseksualaca samo su neki od detalja iz njene biografije zbog kojih su je nazivali kontroverznom i slobodoumnom. Kazalište, film ili TV, svuda se dobro osjeća, kaže. Radi s onima koji je čine sretnom i zadovoljnom. Sad je gledamo na RTL-u u seriji “Vratit će se rode”, za koju kaže:

- Za mene ta serija ne bi bila takva da nije bilo redatelja Gorana Gajića zato što mi je dopustio da kreiram lik. Željela sam da ta majka istodobno bude netko tko je ‘moguć’, ne neka ekscentrična neobična žena nego neka tipična ‘balkanska keva’. Htjela sam biti drukčija po ženskoj radosti koju taj lik ima u dotjerivanju i ukrašavanju, loknama, mašnama i dezenima koje nosi. 

Inspiraciju sam pronašla u ranim Almodóvarovim filmova. Pomislila sam: ‘Zašto ta majka ne bi bila radosna žena s problemima?’. Kod nas su serije uglavnom sa supružnicima koji imaju 50 godina, namrgođeni su i samo dreče jedni na druge kao da su pas i mačka. Postoje drukčiji brakovi.

Café24: Vašu karijeru obilježile su uloge žena koje su iz različitih razloga patile u životu i bile žrtve društvenih predrasuda. Jeste li i sami kroz život imali neke patnje?

Ne znam tko ih nije imao? Taj je ili totalni sretnik ili budala, pa naprosto katkad zavidiš i jednima i drugima. Kad usporedim život sa sudbinama mnogih ljudi iz sadašnje i bivše zemlje, mogu reći da mi je život dobar i da sam imala sreće.

Café24: Profesorica ste glume na Akademiji umjetnosti Braća Karić. Prepoznajete li sličnosti između vas nekad i njih sad?

Zahtjevno je prenositi znanje, ponekad pomislim: ‘Zašto sam pristala raditi nešto tako naporno?’. Katkad mi se čini sve to beznadno, da ne čuju što im govorim, da su nezainteresirani. Onda se dogodi čudo i shvatim da su sve ubacivali u memoriju. Trudim se ne zaboraviti da sam prije svega glumica pa onda profesorica. Između mene i studenata postoji istinska veza a ne akademski autoritet.

Café24: Je li istina da ste, kad ste 1985. čuli da je film “Otac na službenom putu” osvojio Zlatnu palmu, trčali od sreće hodnicima hotela u Šibeniku, gdje ste gostovali?

Možda, ne sjećam se više. (smijeh) Moguće je budući da sam sklona takvom slavlju.

Café24: Kad smo se dotaknuli osamdesetih, mnoge generacije pričaju o tim bezbrižnim godinama. Jesu li tad tekli med i mlijeko?

Kad mi danas pričaju koji su sve problemi bili tih godina i kako su se tada događale loše stvari, kažem da se toga ne sjećam. Sjećam se da je bilo fantastično. Tad sam otkrivala sebe, to su bile moje dvadesete, prvi put sam doživljavala razne stvari i iskustva, sretala odlične ljude.

Café24: Na što ste jako ponosni u životu?

Sa svojih preko pedeset godina i dalje sam otvorena za nova iskustva. I dalje učim, spremna sam na avanturu. Ma koliko me mučila starost koja će doći, jako se radujem što me ništa na sprečava u tome da budem aktivna. Ne osjećam godine koje su prošle kao teret koji vučem i moram dalje tegliti sa sobom. Naprotiv, doživljavam ih kao nešto što mi olakšava život, što me oslobađa.

Café24: O kojim godinama govorite? Izgledate gotovo jednako zadnjih deset godina!

Najsretnija sam što sam živa duhom. Viđam ljude koji su klonuli, koje su nedaće ili sam protok vremena zaustavili. Zapravo mislim da se najviše radi o strahovima da staneš, ukopaš se jer se bojiš da će ti se neke povrede ponoviti. Ponosna sam što još trajem. Stalno mislim hoće li to sve prestati, i da me možda iduće godine nitko neće zvati, a onda imam sve više i više posla.

Café24: Što vas motivira da radite s entuzijazmom kao na početku karijere?

To je erotska energija, uzbuđenje. Nisam vjerovala da fizička aktivnost može biti uzbudljiva i trebalo mi je vremena da prođem kroz tu muku vježbanja i pokretanja svaki dan. Onda sam shvatila koliko je to zapravo uzbudljivo – ta muka, napor, pobjeda nad samim sobom, nad svojom inercijom i potrebom. Ta borba sa sobom je beskrajno uzbudljiva i diže na vrh planine.

Café24: Koliko vas je živaca koštalo to što ste uvijek javno iznosili čvrste stavove o različtim temama? Je li sve to vrijedilo?

Mislim da bi me više koštalo da nisam. Uvijek nešto košta, samo izbabereš ono što možeš platiti. Mogu plaćati i dalje jer ono što je moj najveći kapital je sloboda da odlučujem hoću li, kad ću, kome ću i što reći.

Café24: Odakle ta beskompromisnost i odlučnost za javnim angažmanom?

Ima veze s odgojem i beskompromisnim pošetenjm koje su mi roditelji usadili. Oni, za razliku od mene, nisu bili aktivisti, imali su pošten odnos prema sebi i drugima. Spremnost da se upustim u javno obraćanje je počelo iz emotivne situacije ljudskih stradanja i ratova koji su rasturili zemlju u kojoj sam se rodila. Reakcije su bile užasne, kao i prijetnje koje sam dobivala. Onda to prođe i shvatiš da to i nije bilo strašno. Strašnije je zavući se u kut, pokriti se preko glave i šutjeti.

Café24: Podržavate LGBT populaciju i ostale “ugrožene” skupine. Može li glas javnih osoba pomoći da se njihov položaj u društvu promijeni?

U prvom trenutku pomisliš da se stvari ne mijenjaju kako bi želio. To je problem jer efekti takvih akcija i istupanja nisu trenutni. Destruktivne akcije mnogo efikasnije pokazuju svoje rezulatate. Mislim da ću za nekoliko godina moći reći – da, bila sam dio onih koji su nešto promijenili.

Café24: Je li to za vas - niz pobjeda ili jednostavno način života?

To je način života, kad krenete boriti se, borite se za život, a ponekad to postane bitno i za druge živote. Uvijek moraš pobijediti sebe i svoje strahove. Često poželiš da te bitke vodi netko drugi, da se ti malo odmoriš. Jednim dijelom čeznemo za razdobljem djetinjstva, kad su te bitke vodili naši roditelji, a mi smo se ‘skrivali iza njih’, ali to vrijeme bezbrižnosti je zauvijek prošlo. Na kraju života moći će se napraviti rezime i vidjeti tko je bio heroj a tko kukavica.

Café24: Vaš slobodnjački život redovito je tema svakog razgovora s vama.

Nemam želju plasirati privatni život na pladnju. Nemam Facebook, nisam ni na jednoj od društvenih mreža. Nije da nešto krijem, jer se otkrivam, ali pred svojim prijateljima i ljudima koji su mi bliski. Neki put nešto procuri, pa se novinari dočepaju raznih stvari za koje misle da su pikantne. Mislim da je tu razlika između osoba poput mene i svjetskih faca. Postoje pjevačice kao što je Madonna, koje su ime gradile na izlaganju javnosti, što im je donijelo popularnost. Osamdesetih godina istodobno pojavila se Cyndi Lauper, za koju su svi mislili da će napraviti veću karijeru, što se nije dogodilo. Madonna se ne može mjeriti s njom, ona je svoje potencijale iskoristila da postane ikona, dok se druga pritajila i radila polako, sigurno, bez pompe. I realityji, koji su u Srbiji vrlo prisutni i popularni, dobar su primjer za to kako se preko privatnosti može privući pažnja publike.

Café24: Spomenuli ste profil na Facebooku, od kojeg ste brzo odustali. Kako gledate na ekspanziju internetske kulture?


Nisam znala što da radim s tim. U jednom trenutku glumica, koju viđam u kazalištu, tražila je od mene prijateljstvo na Facebooku, a inače me nikad nije nazvala niti se željela družiti sa mnom. Onda sam se upitala što to znači. Izbrisala sam to sve odmah! Potrebni su mi prijatelji koje ću gledati u oči.

Café24: Rekli ste da je erotika na filmu dio glumačke akcije kao i sve drugo. Ipak, kako danas gledate na erotske scene koje ste snimali?

Ne znam, ne gledam to! (smijeh) Nije da sam ravnodušna prema tome, ali ne mogu razmišljati o nečemu što je u prošlosti. To je pitanje sigurnosti, koliko se možeš pouzdati i izložiti pred ljudima s kojima radiš. To je kao kad ti pas pokaže trbuh, legne na leđa i potpuno se preda. Tad je ranjiv.

Café24: U djetinjstvu ste izrezivali fotografije Sofije Loren, Gine Lollobrigide, Brigitte Bardot. Koga danas izdvajate iz svijeta umjetnosti?

Volim hrabre ljude, glumce. Nisam usko ograničen fan koji voli posebno neki filmski žanr. Volim svašta. Cijenim Meryl Streep. Prema njoj sam u životu imala razne osude, u početku je nisam voljela jer mi je djelovala proračunato i pretenciozno. Ali kako sazrijeva i raste, sve više je čarobna. Od mlađih volim Charlize Theron, koja je savršen spoj ljepote i uzbudljive osobnosti koja u sebi ne sadrži samo spremnost da se do kraja ogoli i otkrije nego da bude samoironična i da se stavi u situacije koje nisu laskave ni lake.

Café24: S Meryl Streep vas često uspoređuju. Koja je tajna vašeg dobrog izgleda?

Kad sam imala dvedeset godina, izgledala sam starije. Kad sam krenula u glumu, odmah sam igrala uloge starijih žena, ali ono što mogu reći da sam odavno odustala od poroka koji bi me mogli pokvariti. Naime, već deset godina ne pušim, dvadeset godina sam vegetarijanka i, naravno - redovito vježbam.