'Treba imati muda za boriti se s prostacima. Kao i za odlazak'

Povodom smrti legendarne glumice Mire Furlan, u cijelosti objavljujemo intervju koji je 2016. dala za tjednik Express.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:11

Mira Furlan | Video: 24sata/pixsell

Često ističete kako vas nitko, osim Rade Šerbedžije, nije pozvao da radite u hrvatskom kazalištu. Što je prevagnulo kod odluke da prihvatite poziv Olivera Frljića i Marina Blaževića – pozicija i slobodarski duh riječkog HNK ili uloga Kasandre?

Prije mnogo godina zvao me Žarko Radić, baš u Rijeku, ali tad nisam mogla doći zbog svojih američkih obaveza. S Oliverom i Marinom dogovori traju već više od dvije godine. Taj sam poziv doživjela kao divnu gestu poštovanja i želje da se isprave neke davne nepravde. Takve plemenite ljudske geste toliko su rijetke u našem svijetu da ih ljudi u svojoj apatiji, općoj indiferentnosti, oportunizmu i kukavičluku više ne mogu ni razumjeti, a kamoli činiti ih. Za veliku gestu nema sluha; svijet je postao malen, prost i uzak; ne znam je li to rezultat općeg užasa koji nas okružuje ili rascjepkane pažnje građana koji su u stanju satima visjeti na internetu, ali ne i pročitati neku knjigu. Svakako, ja sam još u stanju prepoznati gestu kakva je bila ovaj poziv u Rijeku, znam je cijeniti i bila sam spremna na nju odgovoriti svojim dolaskom. Nisam se pokajala. Dapače, uživala sam u svakom trenutku.

Kako ste se osjećali nakon premijere u Rijeci? Je li vam se činilo da ste počeli novi ciklus – onaj kazališni, koji vam očito nedostaje?

Da, nedostaje mi kazalište. Nedostaje mi moj jezik. I za mene je ovo bila neka vrsta eksperimenta: pokušala sam samu sebe preispitati i ustanoviti da li mi i koliko mi kazalište još treba, koliko me cijeli proces kazališnih proba i predstava još veseli. Eksperiment se za mene pokazao uspješnim - tu mislim samo i isključivo na svoj vlastiti osjećaj, a ne na ‘uspjeh’ predstave – bilo je lijepo vratiti se kazalištu, od kojeg je za mene ionako sve počelo, jednom davno prije četrdesetak godina. Bila je to, također, neka vrsta povratka u mladost. Što se tiče ‘počinjanja novog ciklusa’, čuvam se projekcija u budućnost i velikih planova. Steve Martin je nedavno duhovito rekao: ‘Nakon 60. godine svi moji dugoročni planovi naglo su postali kratkoročni’. Vidim svoj dosadašnji život kao zbroj trenutaka, a ne kao cikluse, procese i logične tokove. Logiku, ako i postoji, nisam u stanju prepoznati. Ništa ne proizlazi ni iz čega, niti bilo što možemo očekivati na osnovi dosadašnjih ‘rezultata’. Osobito kad je riječ o mojem povratku u domovinu.

U sudbini Kasandre uočljiva je sličnost s vašom životnom pričom, kao i s pričama ostalih umjetnika i intelektualaca, pogotovo žena, koji su početkom ‘90-ih bili proganjani u Hrvatskoj zato što su drukčije mislili. Kako iz današnje perspektive gledate na te događaje?

Nad ovim sam pitanjem zastala, pitajući se koliko puta i kako dugo treba pričati iste priče, koje kao da gotovo nitko ne uspijeva ni čuti ni razumjeti. Izgubila sam entuzijazam i energiju za pričanje te priče. Pokušala sam je napisati, ne bih li je se riješila, ne bih li je se oslobodila. Ono što je užasavajuće je to da, iako uporno pričamo istu priču i uvijek je iznova, iz tko zna kojeg razloga, odašiljemo u prazninu, stvarnost isto tako uporno ostaje nepromijenjena, ako ne i gora. Dakle, koji je smisao pričanja? Oni koji mogu čuti i razumjeti to su već učinili. Oni koji ne mogu čuti i razumjeti to nikad neće moći. A ipak stalno nešto govorimo, pišemo, dokazujemo, objašnjavamo, jednom riječju – i dalje se borimo, i u času kad je jasno da smo davno izgubili. Kao da smo potpuni luđaci. Kao da smo autistični, kao da uporno ne uspijevamo sagledati realno stanje stvari. S druge strane, možemo se tješiti time da svaka izgovorena riječ, pa i svaka misao koju pomislimo, na neki način mijenja stvarnost. Dakle, bez obzira na ishod, sama borba ima smisla. Možda ona jedina i ima smisla. Zato izuzetno cijenim političko-kazališni angažman Olivera Frljića. Bez obzira na rezultate, ta je borba za nešto što zovemo pravdom i istinom sama po sebi vrijedna.

U predstavi se mogu pronaći i jasne poveznice s današnjom političkom situacijom u Hrvatskoj, a jedno od važnijih pitanja svakako je ono ‘Nije li ravnodušnost cijena preživljavanja?’ Kako se snalazite u ovom vremenu Facebooka i društvenih mreža? Koliko smo otupjeli?

Slažem se: to je divna i točna rečenica. Slažem se u potpunosti s njom. Ravnodušnost je zaista preduvjet za preživljavanje. Prevelik intenzitet, preduboka osjetljivost, predirektni ‘involvement’ uvijek rezultira nesrećom, to smo već naučili. Kakav je to stravičan svijet u kojem opstaju oni najtvrđi i najpodliji? Želi li čovjek sudjelovati u takvom svijetu? U novom, hrabrom svijetu Facebooka ja ne sudjelujem, što se mojim američkim kolegama čini neshvatljivim, pa čak i neprofesionalnim. Moj mozak je naprosto drukčiji, drukčije radi; ne uspijevam ga prisiliti da se prilagodi novoj stvarnosti. Ima nešto bitno neprihvatljivo u ideji da u svakom trenutku izlažemo svoj život očima nepoznatih promatrača. Zapravo ne razumijem tu potrebu, nejasna mi je. To jest s jedne strane potpuna demokratizacija: svatko ima pravo na to da je zvijezda u svojoj vlastitoj priči. S druge strane je to i ukidanje profesionalnosti kao kategorije: svi mogu sve, i glumiti, i pisati, i režirati, i imati mišljenje, i pisati blogove. Između fikcije i stvarnosti granice su se davno pogubile. Svijet je postao jedna velika videoigra.

Kasandra Christe Wolf govori o ratu i ratnoj histeriji iz ženskog ugla i zapravo kritizira patrijarhat i neprihvaćanje ženskih autoriteta. Jeste li u životu nailazili na probleme vezane za mačizam i kako ste ih rješavali?

Ovo pitanje može biti samo ironično ili retoričko. Mačizam i seksizam su uvijek i u svakom trenutku bili prisutni svuda oko nas, baš kao što su i sad. Mi smo se od malih nogu učili(e) previdjeti svaku seksističku primjedbu, da ne bismo slučajno doveli(e) u nepriliku onoga tko ju je izgovorio. Od djetinjstva smo vježbali(e) ponizne, učtive, pomirljive smiješkove kojima smo reagirali(e) na seksizam svuda oko nas. Što se profesije tiče, tu je vjerojatno bilo najgore: glumice su oduvijek bile ‘sumnjive’. Nemam iluziju da su stvari bitno drukčije u zapadnom svijetu. Ono što je zapanjujuće je da se teška, dugogodišnja borba za ženska prava danas tako lako zaboravlja i da se vraćamo zaista zastrašujuće mračnim vremenima u kojima grupe starih, uglavnom bijelih muškaraca u Americi određuju do kojeg se mjeseca smije legalno izvesti abortus. Kad se čovjek malo odmakne od cijele stvari, zaista ne može vjerovati da je drskost te vrste uopće moguća.

ODLAZAK LEGENDARNE GLUMICE Furlan nikada nije preboljela niti zaboravila Zagreb: Morala sam otići da bih sačuvala sebe

U zbirci kolumni pisali ste o Americi, a u drami “Dok nas smrt ne razdvoji” o vlastitoj obitelji, roditeljima, odrastanju. Što vas je ponukalo na pisanje?

Vrlo me često pitaju što me ponukalo na pisanje. Kao da je to toliko čudna aktivnost za jednoga glumca, odnosno glumicu. Pa to je, konačno, isti posao: pričanje priča. Razlika je u metodi, u sredstvu izražavanja, ali je zapravo potreba ista. Koja? Shvatiti sebe? Život? Svijet? Ne znam. Ono što je predivno kod pisanja je to da te nitko ne treba zvati, ‘dati ti posao’, skinuti te s (prašne?) police i pogladiti te po glavi. Pisanje je najdemokratičnija aktivnost: svatko, ali baš svatko ima pravo u nju se upustiti i nitko mu to ne može zabraniti. S druge strane, tu je i strašna strana pisanja: sam si, osamljen, sebi samom prepušten, nema ti pomoći niotkuda. Teška disciplina.

Jeste li pisanjem, u tom suočavanju s vlastitom prošlošću i životom, uspjeli posložiti stvari i doživjeti pročišćenje?

Pitate me jesam li uspjela posložiti stvari. To je zgodno pitanje, kao da je došlo iz moje glave. Pitam se zašto neprestano imamo potrebu posložiti stvari, zašto ne uspijevamo prihvatiti kaos života, bez obzira na to što nas život stalno upozorava da se ništa nikad ne može ‘posložiti’, da logike nema i da nam svima nad glavom visi giljotina za koju ne možemo znati u kojem će se trenutku spustiti na naše vratove. Što se tiče prosvjetljenja, tu imam još mnogo, mnogo, mnogo posla, nažalost. Sjećam se da sam u nekoj knjižari, prije mnogo godina, vidjela naslov koji me nasmijao: ‘How to achieve instant nirvana’. Nisam kupila knjigu. Možda je to moja najveća životna pogreška.

Odrastali ste u Zagrebu u doba novog vala, potkraj ‘70-ih i u ‘80-ima, po mnogima jednom od najljepših razdoblja uoči raspada bivše Jugoslavije. Sjećate li se s nostalgijom tog vremena, studija na Akademiji, Zvečke, prvih predstava i angažmana u HNK, gdje ste ubrzo postali prvakinja?

Nostalgija? Lijepa pjesma TBF-a, by the way! Mislim da nisam nostalgična. Čak ni za mladošću. Sad se zapravo osjećam bolje, sigurnije i ‘sretnije’, ma što to značilo, nego u mladosti, koja mi je bila vrlo teška i vrlo dramatična. Ali da, naravno, sjećam se lijepih momenata: primjerice, Dubrovačkih ljetnih igara, kakav divan dar nama, studentima zagrebačke Akademije! Provoditi ljeta u tom, najljepšem gradu, pritom nešto raditi na otvorenom prostoru, što je najuzbudljivije u kazalištu, dok oko tebe lete galebovi i čiope. Kakva divota! Pritom taj osjećaj da je život pred tobom, da za sve još ima vremena i da je sve moguće! Što se tiče novog vala, imala sam drage prijatelje u Beogradu; nekih od njih, kao što je naš dragi, divni Vlada Divljan, više nema i to me svaki dan ponovno rastuži. Veze Beograd – Zagreb bile su dobre i zdrave, rock’n’roll je još bio živ dok ga rat nije konačno dokrajčio. Da, bilo je to dobro razdoblje, iako nam se tad nije tako činilo. Htjeli smo više, drukčije, šarenije. A dobili smo rat.

Vjerujem da vam prije 25 godina, kad ste sa suprugom Goranom Gajićem, odlazili u Ameriku, nije bilo lako početi novi život u stranoj zemlji. Što vam je bilo najteže?

Rekla bih da je najteže odreći se svog takozvanog identiteta, svog statusa, svog doživljaja sebe. Često mislim kako je onima koji u prethodnom životu nisu imali ništa mnogo lakše nego onima koji su nekad ‘nešto postigli’. To da si ‘bio netko’ u bivšem životu zapravo radi protiv tebe. Jer je teško pristati na to da budeš ‘nitko’ nakon što si jednom bio ‘netko’. Naravno, sve te kategorije - nitko, netko - ionako su bez ikakvog temelja, one su provizorne, one ovise o masi nepoznanica na koje nemamo utjecaja. Kad to čovjek shvati, onda mu je lakše, pa je i konobarenje samo još jedno zanimljivo iskustvo, baš kao i dobivanje Oscara. Tako ćemo biti u stanju misliti jednog dana, kad budemo ‘prosvijetljeni’, odnosno kad se domognemo one knjige o ‘instant nirvani’!

Kako ste iz pozicije osobe u egzilu postali glumica u američkim serijama, filmovima i predstavama? Osjećate li se Amerikankom? Je li vam u tome pomogla vaša buntovna priroda?

Moja ‘buntovna’ priroda mi je svakako odmogla u Americi, koja više nije ono što smo priželjkivali i čemu smo se nadali: home of the brave, land of the free. Budući da sad svi, i ovdje i tamo, živimo u korporativnom kapitalizmu, poslušnost i poniznost su glavne i najtraženije vrline. Što se poslova u Americi tiče, imala sam mnogo sreće na samom početku. Toga tada nisam bila svjesna, kao što to već biva u životu. Tek kasnije čovjek shvati koliko je teško u Americi živjeti i preživjeti. Pomoći ni tada nije bilo ni sa koje strane, ali su se neke dobre stvari dogodile, tko zna zašto.

Svi emigranti kažu da im se podvajaju identiteti, da istodobno žive u barem dva identiteta i da ih uvijek prati osjećaj nepripadanja. Je li to i kod vas slučaj?

Apsolutno. Citirat ću samu sebe iz nekog davnog intervjua gdje sam citirala Maaloufa, libanonskog pisca, eto, ponavljam se, vrijeme je da stanem s intervjuima!: ‘živjeti između dva svijeta od kojih svaki podjednako obećava i razočarava’. To je točna rečenica o emigrantskom iskustvu. Koliko je god ta pozicija nepripadanja teška, toliko je to i prostor slobode. Uvijek sam imala problema s osjećajem ‘pripadanja’, tako da je na neki način ovo za mene prirodno stanje: živjeti u vakuumu, izvan i između.

BOLEST JE BILA JAČA Miri Furlan je zaraženi komarac prenio virus Zapadnog Nila...

Emigrantsko iskustvo sigurno donosi i neke benefite. Čemu vas je Amerika naučila u najširem smislu?

Benefit je upravo taj osjećaj slobode. Čovjek se postupno pretvara u promatrača umjesto u intenzivno involviranog sudionika. Taj proces se događa i samim starenjem. Polako se odvajamo od života. Više ne ulazimo u vodu do grla nego samo do koljena, recimo. Ne moramo se baš uvijek smočiti do gole kože. Što me Amerika naučila? Da se treba pod svaku cijenu oduprijeti njenim glavnim zahtjevima, a to su: da nikad nema predaha; da si čovjek ne smije dopustiti da posustane, da se odmori, da razmisli i da možda čak i stane; da neprestano treba dalje raditi, ma koliko imao novca; da novca nikad nije dosta; da nikad ne treba pristati na vlastitu starost nego se na sve moguće načine treba boriti protiv svake bore; da su sva sredstva dopuštena u borbi za vlastitu karijeru, uspjeh, lovu. I tako dalje i tako dalje…. Mnogo je lekcija, a ja sam ih sve odbacila. Ali, konačno, i to je Amerika: postoji – uvijek! – mogućnost izbora, i onda kad se čini da ne postoji.

Koliko u Americi određuje status čovjeka njegovo političko i vjersko opredjeljenje? Gdje ste vi u tome?

Kad smo odlazili, jedan nam je bivši prijatelj rekao: ‘Pazite: ako zaradite lovu u Americi, postat ćete desničari i republikanci’. Eto, nije mi se to dogodilo. Nije nam se to dogodilo. Ja cijenim upravo one ljude čiji politički stav nije izravna posljedica njihove životne i financijske situacije. Ako se nikad ni za milimetar ne uspijevamo odmaknuti od vlastite situacije, onda nemamo šanse razumjeti situaciju drugih ljudi i prema tim drugim, drukčijim ljudima, imati bilo kakvo suosjećanje. A bez suosjećanja za druge ljude, različite od nas, nema šanse za humani politički stav.

Rekli ste nedavno da se vaš sin osjeća kao Amerikanac, Angeleno. Je li teško odgajati dijete u Americi, zemlji s visokom stopom kriminaliteta?

Ah, nemojte me pitati o tome! Čovjek se samo može nadati da će bogovi, svemir, što li već, imati milosti prema njemu. Ali ne radi se samo o Los Angelesu i Americi. Živimo u svijetu u kojem više nema nikakve, ni najminimalnije, sigurnosti. Odgajati dijete je najteži posao na svijetu - a nije ni plaćen! - to je sasvim sigurno. U školu za roditeljevanje nas nikada nitko nije slao, tako da svi improviziramo i snalazimo se, moleći se višim silama da štite naše dijete. Strahovi su ogromni i garancije nikakve nema. Zastrašujuće.

Kako se danas, 25 godina poslije, nosite sa statusom simbola tog prošlog vremena, kao što su ikona jugoslavenskog filma, zvijezda HNK i slično?

Ne možete ni zamisliti do koje mjere me sve te sintagme ne dodiruju niti uzbuđuju. S druge strane, kako da ne budem sretna kad mi na ulici Rijeke, Zagreba, Sarajeva, Beograda priđe nepoznati čovjek ili žena i kaže mi kako mu je drago što me vidi i kako ‘joj je srce puno’, kako mi je rekla jedna žena u Rijeci. I kako je ‘naš grad bolji s vama u njemu’, što mi je rekao jedan čovjek u Beogradu, ili kako je počašćen i dirnut što me vidi, što mi je rekao jedan čovjek u Sarajevu, i kako nedostajem na kazališnoj pozornici, što mi je rekla jedna žena u Zagrebu. Sklona sam nervirati se zbog tih formulacija kao što su ‘ikona’ i slično, ali mi mnogo znači kad osjetim ljubav i poštovanje ljudi.

Kako vam iz vizure američkog života izgleda današnji Zagreb, Hrvatska?

U Rijeci sam sebi zadala da ne kupujem novine i da ne gledam televiziju. Bitke koje se sad vode nisu više moje, ja sam svoje odbojevala i sad je na drugima da nastave. Divim se Oliveru, koji tako hrabro i bez ostatka ustrajava u borbi. Divim se Viktoru Ivančiću i Heni Erceg, koji se također ne predaju sve ove duge godine. Ima ljudi koji ustraju. Ti ljudi su, čini mi se, nada za Hrvatsku i za sve ove naše prostore. Nažalost, upravo su ti i takvi ljudi neprestano proganjani i izloženi svim mogućim uvredama i napadima. Ja se s tom vrstom agresije i prostakluka, koja kulminira ratom, nisam mogla nositi, pa sam otišla. Divim se onima koji su izabrali ostati i dalje se boriti. Za to treba imati ‘muda’. Baš kao što ih treba imati i za odlazak.

Završavate i memoare, autobiografsku prozu. Kako se osjećate dok pišete o intimi, prošlosti? U kojoj ste fazi? Kad ćemo je čitati?

Svoje buduće projekte nikad ne treba najavljivati, to je bila moja pogreška! Ispričavam se! Budućnost je neizvjesna i nepredvidiva. Nemamo pojma što će dalje biti. Zar to nije očaravajuće?