Mini-serija 'Barut': Jon Snow, kralj na sjeveru, nije dovoljan

Ocjena: 2.5/5

Mini-serija 'Barut' ('Gunpowder') bavi se jednom od najpoznatijih zavjera u Britaniji, pokušajem da se raznese Dom lordova s kraljem Jakovom I., početkom 17. stoljeća.

No ujedno je to priča i o progonu katolika u Britaniji, a tako nešto rijetko se viđalo u britanskim serijama. Serija sadrži sve ono najbolje što Englezi nude - fantastična rekonstrukcija vremena, njegovih običaja, prljavštine brutalnosti, odlične eksterijere i interijere te briljantne glumce koji su zanat pekli na Shakespeareu, BBC-jevim serijama i filmovima. Slika je jednostavno puna, no problem je što nedostaje glavni sastojak - dobro razrađeni scenarij koji, unatoč tome što znamo ishod zavjere (bar oni koji su koliko-toliko na 'ti' s povijesti), nudi kakvu-takvu napetost i dobro napisane likove. A bez toga, nažalost, nema dobre serije, ma kako dobre vizuale nudila.

Priča počinje brutalnim scenama progona katolika. Nakon odcjepljenja Henrika VIII. od Katoličke crkve te diskriminirajućeg odnosa prema preostalim katolicima njegove nasljednice Elizabete I., preostali vjernici Katoličke crkve na Otoku nadali su se da će dolaskom na tron Jakova I., koji je pokazivao prije nego što je došao na vlast priličnu trpeljivost prema njima i vjersku toleranciju, stvari krenuti nabolje. No progon se dodatno pojačao. Tim više što je u Europi već došlo do sukoba protestantskih i katoličkih zemalja koji će završiti tridesetogodišnjim ratom, ali i zbog pritiska straha od španjolske invazije, koju se kao tadašnju velesilu smatralo zaštitnicom katoličanstva. U tom odnosu snaga britanski katolici bili su nešto kao potencijalni unutarnji neprijatelji i njihov progon je bio prilično brutalan. A to je u seriji vrlo vjerno prikazano, o čemu do sada u britanskim filmovima i serijama nije bilo puno govora. U tom smislu serija je hrabra jer govori o stvarima kojima nikome nije drago čuti o sebi, makar se sve to događalo prije 400 godina. 


Brutalne scene ubijanja katolika stavljanjem metalne ploče preko njihova tijela i postupnim stavljanjem sve težih i težih utega dok nesretnika, odnosno nesretnicu, ne zgnječe do smrti, scene paranja trbuha, vađenja crijeva, rezanja ruku i glave te publike koja u tim scenama uživa prilično su naturalistički prikazane. Uostalom, to je oduvijek bila glavna kvaliteta serija s Otoka - vjerni prikaz povijesti u njezinoj punoj brutalnosti. Vjerujem da će svi oni koji vole povijesnu tematiku prilično uživati u ovoj seriji. No oni su manjina. Većina gledatelja želi uživati u pažljivo građenoj drami, likovima koji su razrađeni i čije akcije dolaze iz njihovih karaktera, a tu serija pada, i to prilično. Iako je stvar povijesno zanimljiva, velika zavjera nekoliko zavjerenika s ciljem da se ubije kralj i većina vlastodržaca jednim smionim potezom. Tim više što je jako malo falilo da cijela stvar uspije. 


Nažalost, tu nedostaje dramske logike i ponajviše napetosti. 'Barut' ne može spasiti ni Kit Harington, legendarni Jon Snow, koji glumi glavnog zavjerenika i na trenutke se opasno preglumljava te se čovjek pita je li riječ o još jednom lijepom licu čija će slava kratko trajati ili o dobrom glumcu koji će s godinama samo dobivati na vrijednosti. 'Barut' na to pitanje ne daje odgovor, kao ni Kit Harington, doduše, kao olakotnu okolnost može mu se uzeti da i nije imao bog zna s čim ni raditi jer, iako je riječ o povijesno zanimljivoj osobi, scenarij nije išao dalje od prikaza tek ogorčenog zavjerenika željnog akcije.

Doduše, vjerojatno je i sam Kit kriv za to, birajući ulogu koja, na neki uvrnuti način, previše sliči onoj Jona Snowa - u sličnim je kostimima, vitla mačem i izgovara patetične riječi ogorčenog pobunjenika, borca za pravdu i čovjeka od akcije. Dakle, nekoga vrlo sličnog Jonu Snowu. Samim time bile su neminovne i usporedbe 'Baruta' i 'Igre prijestolja', a u tom srazu 'Barut' ne može dobro proći.

U seriji je cijela galerija briljantnih britanskih glumaca koji svojim izvedbama prilično tankom scenariju ipak daju vjerodostojnost, a već samo gledanje kako ti ljudi barataju glumačkim zanatom, kako svakoj riječi daju uvjerljivost i svakoj kretnji vjerodostojnost pruža zadovoljstvo. Nije riječ o tome da je serija negledljiva ili loša, problem je u tome što je s tom pričom, s takvom produkcijom i takvim glumcima zaslužila da bude puno, puno bolja. A kako bi to rekao Robert De Niro u 'Priči iz Bronxa' - 'najtužnija stvar u životu je uzalud potrošeni talent'.