Mia Begović otkriva: 'Spremna sam za ulogu bake! Već perem i slažem robicu, otkačila sam!'

Energija, strast i ljubav. Te riječi najbolje opisuju Miju Begović (61). Dosad je imala više od 70 glavnih uloga, jedva čeka postati baka, šiva, hekla, kuha, radi na doktoratu, upisala je montažu, želi i režiju, piše scenarij za film...

Friška je predstava "Smrt na dopustu". Imali ste dosad nekoliko izvedbi. Kako vam se čini? Kakva je energija? Tema i nije zabavna...

Čista satira... Od prvog trenutka kad sam pročitala roman, jer prije toga nisam, a Saramago je inače nobelovac, oduševila sam se njime. Onda sam rekla nadam se da ćemo svi doći do tog bar približno njegovog nivoa. Međutim, uzdajući se u cijeli i ansambl i autorski tim, na čelu s Kokanom Mladenovićem, znala sam da ćemo svi zagristi, kao što se dogodilo iste sekunde. Bilo je i nevjerojatno u biti napeto, ne lako, tema je uistinu koju jako teško čovjek pristaje ironizirati.

Vi ste i dio autorskog tima?

Tako je. Prvo je trebalo osmisliti kako ćeš osmišljati Saramaga kroz nas, kroz trenutačnu situaciju u svijetu, danas, tu, svugdje oko nas, i u nama samima. To su bile i neke borbe s nama samima, nimalo laka tema, ona ore, još ore po nitima duše. E sad, kako to napraviti za predstavu. Dakle, mora biti odmak. Mi smo ipak glumci. E sad napišeš tekst i kroz nečiju prizmu, kroz razne prizme, mi nismo znali tko će što dobiti u toj podjeli... Bilo je jako puno duhovitih igara, odnosno crne satire. Ali bilo je i ove blještave, duhovite, istinske, zaigrane, kao što se dijete zaigra i nema predrasude ni pred čime. I mislim da se tu dogodilo neko čudo. Upravo iz tog neimanja predrasude. Čak i dirati se u takvu temu. Ali nije bilo lako. Lomila sam se, govorim o sebi sad osobno, dosta dugo. Ja bih radila, ali sam se lomila.

Bili smo na probi u Kerempuhu desetak dana uoči te premijere. Sugestija je bilo na sve strane, mogli smo se uvjeriti...

Da, nije bilo puno vremena. Uvijek je to igra s vremenom, pogotovo kad su to autorski projekti. Jer ti se tek u tom predzadnjem radu počnu otvarati svjetovi. E onda ih Kokan mora držati pod kontrolom. On je redatelj, on potpisuje na kraju cjelokupni projekt. Jednostavno moraš napraviti zaokruženu predstavu. Poslije tri, četiri dana kad smo došli na scenu, dakle imali smo duple probe, krenuli bi asocijativni nizovi, a Kokan nas samo onako sreže: 'Ne, to u nekom drugom teatru, u nekom drugom trenutku' (smijeh). Onda to moraš pregristi u sebi, okej, to mi nije dao, ali možda će proći ovo (smijeh). Tu nije bilo ega, svatko u predstavi ima svoj dio. Naravno, podjela je uloga, znaju koje su glavnije, ali svi smo vidljivi. Evo, Kokana opet nema, mi svi pazimo na predstavu, ne zbog njega nego zbog naše publike. Hoćemo da ta predstava ostane tako čvrsta, konzistentna, moćna. I je. Ja sam rekla: 'Ljudi, mi imamo odmah tri aplauza'. Četvrti dan, sto posto. I to se sada događa. To je jako dobar osjećaj. Zaljubljena sam u tu predstavu.

Sprema li se nešto što je u povojima još....

Nešto da, ali ne smijem još ništa otkrivati. Nešto u mom teatru. No smijem spomenuti dva ugovorena lijepa gostovanja s mojom monodramom. Jedno je u Banjoj Luci 12. travnja, ponovno tamo igram, a drugo u Beogradu 18. svibnja, igram u opernoj i kazališnoj kući Madlenianum.

Osma godina je od vaše premijere monodrame "Sve što sam prešutjela". Uskoro jubilarka.

Očito sam napisala nešto zanimljivo, što ljude privlači da gledaju zahvaljujući svom autorskom timu, nikad jedan čovjek ne stoji iza takvih dugovječnih projekata.

Dobili ste i međunarodnu nagradu za monodramu.

To je bilo u Bitoli na Međunarodnom festivalu monodrame. Ali međunarodni žiri uistinu. Rus je isto dobio nagradu, a zatvarao je Englez. Bila je doista međunarodna konkurencija, ostala sam ugodno zatečena jer koncept te predstave je da ja radim sve sama. Ja sama putujem, sama postavljam scenu, svjetlo, sama postavljam i nosim dijelove scenografije. Jedan kolega mi je rekao da ne može žena sve to sama. Dakle, odvoziti, postaviti, spakirati scenografiju, sebe, kostim, doći tamo, raspakirati, postaviti scenu, postaviti svjetlo s tehničarom, pripremiti se za predstavu, odigrati i spakirati se poslije predstave. Prvo sam igrala u Smokvici, na Korčuli. To je bila prva pretpremijera. Stanovala sam u kući svoje prijateljice, kojoj sam zabranila da dođe u svoju kuću i da me gleda jer imam problem s tim. Ljudi za koje sam emotivno vezana, ne volim da me gledaju. Moja obitelj zna to, a i nisam jedina među glumcima. To je dodatno opterećenje kad znaš da te gleda netko uz koga si emotivno vezan. Ja uvijek izgaram na sceni i radim do kraja, koliko mogu, dajem uvijek sve od sebe, a onda se bojim da bih ponekad mogla dati više, a to ne treba biti. Volim tu nultu točku, kad glumac kreće iz nulte točke, kad je čist.

Kad smo kod tih emocija i bliskih ljudi, rekli ste kad ste dobili tu nagradu tamo na toj bini, oči pune suza...

U tom trenutku sam prvo pomislila 'Ena'. Zato što smo uvijek dijelile sve. I uspone i život. Bilo je: 'Ajme, zašto nisam u podjeli', 'Ajme, hoće li me ikad više netko zvati', pogotovo mojih jer ja sam bila mlađa. Pa onda kad te zove, obično te zovu za tri stvari u istom trenutku i nekog moraš odbiti. Da, prvo sam se sjetila seke svoje i poslala joj pusicu.

Bila bi ponosna...

Da. Možda mi zato i nije bilo jednostavno u svakom trenutku raditi na ovoj predstavi...

Došli ste s juga Hrvatske, djetinjstvo vam je bilo sjajno, uz baku koja se nikad nije naslonila na trosjed jer je očekivala "da trosjed dođe k njoj", onda ste tu došli u studentski stan, s Enom bili cimerica, gluma...

Mama je slala pakete, ali prije Zagreba je bio Dubrovnik kad smo uistinu bile malene. Ja sam od prvog dana znala da nema srednje škole u Trpnju, bila sam nafilana ljubavlju da se suočim sa svim izazovima. Nije uvijek bilo jednostavno se pozicionirati. Nije bilo. A nije ni danas. Ne znam što je teže - postati ili opstati. Ali kad si mlad, točno sam znala što mi nedostaje. Te sam rupe popunjavala tako da sam učila doma. Tako sam vrijeme ispunila.

Što danas najviše pamtite iz djetinjstva? Zvukove, mirise, koje slike?

Igre s Enom svakako. Nemoguće neke igre. Ena je puno više čitala, a ja sam u četvrtom razredu osnovne škole recitirala napamet 'Jamu' Ivana Gorana Kovačića, zatvorena u dnevnu sobu. Sama sebi izazivajući ono što sam ja mislila da glumac mora izazvati kod publike.

Kako je obitelj gledala na to? Ipak je to četvrti razred osnovne škole. "Jama" nije, recimo, "Ježurka Ježić".

To je nekako bilo normalno. Imali smo puno knjiga. Stric je bio profesor, direktor škole. Oscara Wildea sam uredno čitala na originalu jer me 'maltretirao' da moram znati engleski. Kamo sreće da me još više... Obožavao nas je. Ali tražili su jako puno od nas jer su znali da nam mogu dati maksimalno dobro obrazovanje. Bili su u prilici, nije bilo jednostavno, bili smo srednji sloj. Ako dvoje djece možeš pružiti školovanje u stranom gradu, to već znači da je u redu. Uz pomoć strica, tatina brata, koji nije imao svoje djece pa nas je obožavao, a ponekad je znao i nešto ubaciti. Imali smo potporu cijele obitelji. Bili su uvijek ponosni na nas. Bile smo odlikašice, nismo radile svinjarije, razigrane...

Dobro, tu i tamo ste znale napraviti neku nepodopštinu?

Naravno. Popneš se na čudesno drvo ispred naše roditeljske kuće i onda im se ne javiš cijeli dan. I traži te cijeli Trpanj. Već je pala noć, a tamo ima i nekih pećina, ima i stijena, oni ne znaju gdje smo mi. Mi shvatimo da smo u problemu jer noć je sve dublja, sve više se ljudi skuplja, svi nas zovu. U trenutku kad smo sišle, sjećam se da sam pogledala tatu, suze u očima od sreće, a mama grize usne da nas valjda ne sastavi. Apsolutno smo zaslužile batine koje bi zapamtile, ali nismo ih dobile, dobile smo neku kaznu.

Tata je ipak zaštitio.

I mama je.

I baka je živjela s vama?

Ne, ne. Ona je živjela u svojoj kući. Baka koja je ravno sjedila i nikad se nije naslonila na trosjed. Dobro ste zapamtili (smijeh). Jer je očekivala da trosjed dođe k njoj, a ne ona trosjedu. Stavili smo joj jastučić iza leđa, napravili smo kompromis. Jer baka je bila beskompromisna, onako ravna, uspravna, u kasnim osamdesetima. Uvijek je mirisala na taj divan sapun pudera. Miris čistoće toga divnoga puderastog sapuna mi je i dan-danas u nozdrvama i u duši. Dio obitelji je bio u Kaštelima gdje sam jahala konja bez sedla. Deka i jašeš konja.

Koliko vam je godina bilo?

Pet, šest. Kad sam narasla, onda me bilo strah.

To je bilo kod druge bake?

Da. A taj djed je za mene sadio breskve bez dlačica. Zapravo, bile smo obožavane. To je velik blagoslov. Mislim da smo tad napunjene ljubavlju da smo se mogle boriti za ovo što kasnije nije bilo jednostavno. Ta usamljenost, to znaju svi oni koji su morali napustiti svoj dom, usamljenost je velika težina. Pričam to i u svojoj monodrami, da sam se odavno prestala boriti s njom.

Koje je vaše rješenje?

Scena. Scena. Scena.

I nema usamljenosti?

Nema. Kad god sam na sceni, onda sam najjača. Najjače imam osjećaj svog postojanja. Jako puno stvari ovisi o tebi.

Upisali ste i medicinsku školu?

Jesam. Dvoumila sam se između toga da budem Florence Nightingale i da budem glumica. Onda kad je Ena upisala glumu, to je bilo nenadano. Ja sam sa 16 godina trebala ići na Akademiju i mama me nije pustila. Tad je bilo mogućnosti i onda si u sljedeće dvije godine morao maturirati. A mamu je bilo strah da nikad neću maturirati.

Zašto?

A kad te preuzme posao, onda ćeš ostati bez srednje škole i bez fakulteta. Njoj je bila jako bitna ta diploma. Oni su radili, odricali se. Onda sam ja otišla u medicinsku školu, ali nisam htjela biti doktorica. Htjela sam biti medicinska sestra, pomagati ljudima. Upisala sam medicinski smjer poslije dvije godine pripravnog, dok nisam došla na praksu. Sva uštirkana, došla sam na Intenzivnu, tad je bio doktor Rehak, bio je muž moje profesorice glazbenog iz Trpnja, bile smo čak i prijateljice. On je tražio arterijsku krv nekom malenom. Ja se onesvijestim i svi oko mene. Dvije pletenice do struka i ja sva u tom štirku, a inače sam imala sve petice u toj školi. Unaprijed sam polagala ispite jer se to tad moglo. Imali smo gospođu Ružicu, ona je bila glavna sestra u bolnici i nama u školi. Ja se onesvijestim, a on meni 'Draga moja, od tebe nikad medicinske sestre (smijeh), 'nemojte više ovo dijete slati, očito je presenzibilna'. Nisam mogla podnijeti tuđu bol. Onda sam se upisala u kulturno-umjetnički jedva jer su bili prekapacitirani, to je bio nastavak gimnazije. Normalno, tamo mi je bilo divno. Ali tad sam shvatila da mogu pomagati ljudima na druge načine. Premda, moja ekipa, ja sam im bila valjda maskota, oni su bili četvrti razred, ja prvi srednje. Mi smo bili prvaci Juge u pružanju prve pomoći. Vraćali smo se s natjecanja u Šibeniku, u Solarisu, bila je prometna i mi smo sve zbrinuli, bilo nas je pet u timu, ljudi su bili spašeni zahvaljujući nama i odvezeni u splitsku bolnicu.

Onda ste otkrili linđo u Dubrovniku, studentski teatar Lero...

Sve sam ja to skupa. To je sve bilo u tom periodu. Obožavam plesati. Bilo mi je krivo kad me mama došla uzeti u Kaštele da idem u prvi razred dolje jer sam obožavala ta Kaštela. Tamo je i Ana Roje imala svoju baletnu školu. Ja sam prvo htjela biti balerina. Onda sam pokušala, ali nitko nije previše obraćao pažnje na to da netko sa sedam godina toliko voli balet. Jedina moja ljubav pored glume i dan-danas je klasični balet. Onda je došao linđo, pa sam morala birati između linđa i Lere jer su svaku večer bile probe. Premda sam otplesala nešto, išlo mi je dobro, i dan-danas se znam ubaciti u kolo u Slavoniji, sve te oplemeni. A pritom sam se jako trudila biti dobra i u školi. Došle su i prve glumačke nagrade. S 'Kraljem Ubuom' smo dobili nagradu BRAMS 1978. Imam je, čuvam je.

Čuvate i restaurirana kolica iz 1925., prvotno izrađena za vašeg oca kad se rodio. Uskoro idu u upotrebu?

Što ja kažem, s Božjim blagoslovom. Bakin muž Nikola dao ih je napraviti za svoje prvo dijete, mog tatu. Uskoro je nakon njega došao moj stric. U voznom su stanju. Jedna su od dražih obiteljskih uspomena. Neki dan je moja Lena bila slatka kad je bila kod mene i probala ta kolica.

Uskoro je obljetnica, sto godina...

Da, moj tata je rođen 4. travnja. Kolica su od kovanog željeza, s pravom kožom, s pletenom trstikom. Moj djed je bio jako imućan za ono vrijeme i priuštio je čudo svom prvorođencu. Nažalost, jako je brzo preminuo. Ali ta kolica su ostala kao sjećanje na ta vremena i na tu ljubav. I prema djetetu i prema ženi.

A kako teku pripreme za tu "novu ulogu"? Imali ste pretpremijeru kao majka...

Mislim da sam se tu malo otkačila. U smislu nabave stvari. Ali ne smijem još govoriti. Čekamo taj trenutak, ali bakica već pere i slaže robicu. Nema riječi kojim bih mogla reći što osjećam. I bilo što da se dogodi, i kad mi baš nisu dobri dani, kad mi HAK dvaput odveze auto, kad mi se jučer pokvari bojler, onda čovjek pomisli 'Ali, čekaj, to je sve ništa prema ovom'. Neka sve samo bude u redu. Ustreptala sam u iščekivanju.

Kako ste uskladili posao s privatnim životom kad je Maja Lena bila mala? Kad joj je bilo osam mjeseci, imali ste nezgodu sa staklenim stolom kad ranjeni sami vozite u bolnicu iz Gorice za Zagreb, na Traumu, gdje ste se onesvijestili?

Čuvao ju je tata kod kuće i nije mogao doći po mene. S otvorenom ranom vozila sam pod sva četiri jer sam krvarila, nešto su mi mobilizirali da možemo odigrati do kraja. Tako sam vozila s otvorenom ranom i skljokala se baš na šalteru. Toliko sam izdržala, oni su mi auto preparkirali. Bilo mi je ozbiljno loše.

Radili ste puno. Bilo je izazovno s malom kćeri?

Bilo je vrijeme rata. Radila sam puno, ali bila sam željna posla. Obožavala sam svoje dijete, imala sam pomoć mame, a i svekrve, iako je bila boležljiva. Ona nam je pripremala kolače. Dizala sam se u 5:30 jer se mrvica dizala u to vrijeme, onda bismo mi hranile vjeverice, pa bi moja mama došla u7:30, a ja sam otišla spavati do 9:15, brzinsko tuširanje pa na probu. Došla bih s probe, pritom sam otišla kupiti nešto od ekološkog povrća, jurila bi kući, cijelo bih vrijeme bila s njom i onda navečer predstave, tad smo jako puno igrali okolo ili u teatru. U jednom trenutku mi je rekla sestra 'Čuj, ako se ne naspavaš, ja više neću igrati s tobom' (smijeh). Ja sam valjda odlutala na sceni, bila sam, ali mene nije bilo. U 5 i po je mrvica bila svako jutro moja. A i htjela sam. S jedne strane, jako mi se puno nudilo u poslu, a s druge strane, mene je moje srce zvalo da budem s njom. To su jedinstveni trenuci. Sjedila mi je na nozi, tako sam ja sređivala kuću. Tako sam kuhala, usisavala. Bila je jako pristojna, ali jako tvrdoglava i jako svoja. Nije se igrala s barbikama, voljela je jako crtati. I balet. Između crtića stavila bih joj 'Labuđe jezero'. Zato danas obožava klasiku. Najbitnije mi je da je svoja. I je.

Spomenuli ste maloprije kako vam je Ena rekla da ako se ne naspavate, više neće igrati s vama. Jeste li se vas dvije ikad posvađale?

Jesmo.

Da niste razgovarale?

Jesmo, da. Zato što se ona postavila, kako s nama nisu živjeli roditelji, kao i mama i tata. Ja sam već imala četiri godine samostalnog života u Dubrovniku... Ena je imala jako izražen taj pokroviteljski osjećaj. Razumjela sam ja to, rekla sam 'Ljube, znam ja da ti mene obožavaš, ti se bojiš da se meni nešto ne dogodi'. I kad sam došla u Zagreb, mi smo toliko studirali, ili sam non-stop bila u teatru ili sam bila okružena teatrom, bila sam zaštićena teatrom i tim ljudima. Uvijek se znalo gdje sam, ili sam bila u Gavelli, ili u HNK, išla sam na sve izvedbe baleta, bila sam jako aktivna. Onda bi mi uvijek govorila ' Zaboravila si opet jesti'. Tad nisam imala uopće osjećaj za hranu. Imala je i zaštitničku brižnost kao 'Gdje si'. A ja njoj 'Pa znaš gdje sam'. Tad nije bilo mobitela pa bi zvala Gavellu.

Što vam najviše nedostaje od Ene?

Njezin poljubac.

Još je niste isplakali, rekli ste?

Ne. Niti ću ikad. Što sam starija, to mi je teže govoriti o njoj. Taj njezin poljubac sam najdulje pamtila na svom obrazu. I ta potpora. Ali mi smo bile tim.

Uvijek vas vidimo zajedno...

Mi smo bile tim. Ali ne samo zato što smo sestre po krvi, mi smo se našle. Mi smo isto tako strastveno voljele teatar, voljele smo čitati. Ja sam više voljela kuhati, ona je prala suđe. Jednostavno smo se nadopunjavale. I bile uvijek leđa jedna drugoj. I što se toga tiče, nikad se nismo posvađale. Nikad. Uvijek jedna uz drugu.

Ta vaša dječja zaigranost vidi se i na sceni. Kao i strast, jednako kao kad ste prvi put došli na prijamni na Akademiju. Jedna od vaših prvih uloga bila je u ITD-u uz Veru Zimu, Fabijana Šovagovića i Vanju Dracha.

S tri velikana biti na sceni... Toliko su me čuvali, pazili, s takvim velikanima sjediti, moći popiti kavu. Uopće im se približiti, a kamoli biti s njima na sceni. Na trenutke sam ih znala pogledati i pitati se 'Zar se ovo meni događa, jesam li ja stvarno s njima na sceni'.

Tko je ostavio najviše traga na vas kao glumicu?

Glenn Close, Anjelica Houston, Helen Mirren... S Enom sam obožavala raditi, ali ona je imala druga sredstva. Miru Furlan sam obožavala, gledala sam sve njezine predstave, nijedna mi nije promaknula. Kao i sve Enine filmske uloge. Neva Rošić mi je bila profesorica i u svim trenucima kad sam imala dvojbu, zvala sam nju i Tonka Lonzu. S Perom Kvrgićem sam imala, za što je dobio međunarodnu nagradu, drugu poslije Marcella Mastroiannija, predstavu 'Ujakov san' od Dostojevskog koju je dramatizirao i radio Georgij Paro. Danko Ljuština, Zlatko Vitez, Rade Šerbedžija, pa ljudi nemojte me dovoditi u neugodnu situaciju (smijeh). Predrag Vušović, Goran Grgić, Goran Navojec... Ljudi moji, pa stvarno sam imala sreće. Pa Ivo Gregurević... Naša antologijska scena u 'Svjetioničarev sin', naša ljubavna scena gdje ja stvarno veslam barku od osam metara. Dobro, znala sam veslati, to sam naučila u djetinjstvu. I Lane Gutović. Pozvana sam dvaput da igram glavne uloge izvan Hrvatske u ogromnim projektima. Ne po tome da sam bila zaljubljena ili da mi je netko bio nešto u životu, nego eto po sebi. I na to sam jako ponosna u kazalištu pored takvih glumica. 'Tko se boji Virginije Woolf', sama s njim na sceni sat i pol. Kad u Politici dobiješ kritiku 'briljantna Begović', mislim... Dobro se osjećaš. Kad ti se digne tri i po tisuće ljudi u Sava centru. Dvije premijere su bile istu večer. Igrala sam pet sati. I tako idući dan. U četiri predstave me gledalo 14.000 ljudi. Predstava je dobila genijalne kritike 'genijalan Gutović' i 'briljantna Begović'.

Imali ste više od 70 glavnih uloga?

Nadam se da ću doći do sto.

Koja vam je bila najveći izazov?

Svaka je. Jer svaku počinješ raditi od nule. Sjećam se Ane Marije Fabris koja je s jednom riječju 'moram', potom s dvije 'ali moram', pa tri 'ali ja moram', na svaku dobila aplauz. Do toga ja želim doći.

Ipak vam je žao što ste odbili ulogu u "Lepoti poroka"?

U biti mi nije žao. Kad sam bolje razmislila. Da, žao mi je što ništa nisam radila sa Živkom Nikolićem, on je čudo od redatelja bio. Nažalost, otišao je premlad. Međutim, ne bih igrala ulogu koju je igrala Mira nego onu koja se u biti skinula. A nisam se htjela skinuti. Ja sam htjela igrati moćne uloge kakve je Mira igrala, ali nije mi se to dogodilo. Nikad nisam dobila tako sjajnu ponudu za tako sjajnu ulogu koja ima opravdanje da se skinem, ali sam dokaz da se nekakva karijera i izvan granica Hrvatske može napraviti bez skidanja. Jako sam ponosna na to.

A da vam danas dođe ponuda?

Mora biti moćna. U 'Smrti na dopustu' ja sam u kadi. Nije baš da sam skinuta, ali nije baš ni da sam nešto obučena. Dobra je scena, ima opravdanje. Uopće nije bitno, ako netko vidi moj celulit, ma plaćam mu još jednu kartu.

Puno ste puta riskirali karijeru. Što ste pod tim mislili?

Volim reći 'ne' ako nisam zaljubljena. I platila sam to. O tome govorim u svojoj monodrami. Pričam ne prozivajući nikog. To je jednostavno moja životna odluka.

Upisali ste doktorat. Tu je i montaža. Htjeli biste i na režiju, ali i krojački tečaj?

Da, režiju bih voljela, a uzimam privatne sate kod krojačice. Nije to sve, ali vam ne mogu sve reći. Sa 16 godina sašila sam si kostim, moja mama divno šije i ona me učila. Pod njezinim nadzorom sam si sašila zeleni kostim à la Merlinka, koji je iznutra bio ljepše obrađen nego izvana. Sve je bilo na ruke. Imam ga sigurno negdje. Znam i kukičati, vesti, heklati.

Jednom je Mišo Kovač rekao da bi danas svi bili stilisti, a nitko ne bi bio šnajder. Pa onda u tom vašem smislu vi biste bili stilistica ili šnajderica?

San mi je stvoriti malu kolekciju pametnih haljina. Normalno, malih crnih. Jer je ona jako bitna u životu svake žene, znamo to jako dobro. Mi glumice izuzetno smo vješte u tome, puni su nam ormari malih crnih haljina, malih crnih suknji i košulja sakoa jer nemam tri sata stajati ispred ormara, a ne volim uniformiranost.

Mia je danas sretna, ispunjena, zadovoljna, zaljubljena?

Jesam. Jako sam zahvalna za sve što mi je dano. 

POGLEDAJTE NOVU EPIZODU ZABAVNO EDUKATIVNOG SHOWA 'TKO JE KRIV?'