Nakon susreta na Facebooku je napravljena grupa “Sv. Ivan Kelava”. U samo 12 sati pridružilo joj se više od 16.700 ljudi, a do kraja dana oko nevjerojatnih 20.000
Među Kelavine obožavatelje na 'fejsu' učlanilo se 20.000 ljudi
Pri izlasku na teren bio sam siguran da ćemo proći. Nisam imao ‘špurijus’ da ću imati baš onoliko posla. Tako je i bilo. Do poluvremena. ‘Uh, kako sam imao pravo’, pomislio sam.
A onda je isključen Vrsaljko. ‘Dobro je, sve će biti u redu’, govorio sam sebi. Ma ni nakon prvoga gola nisam se uplašio. Ali nakon drugog mi je prošlo kroz glavu: ‘Pa je li moguće da ćemo primiti još jedan?’ I rekao sam si: ‘Gle, sad moraš obraniti sve do kraja. Kako god znaš i umiješ’.
Svako malo gledao sam semafor. Pa kad će više kraj?! A na njemu uvijek 86. minuta! I ni makac. Potom smo ušli u nadoknadu. Pet minuta! Hej, još pet minuta. Braneći te zadnje lopte, pomislio sam: ‘Daj, završi višeeee’! A onda ‘mrtvac’ za Malmö. Kod zadnje parade samo sam gledao kako da se dokopam lopte. Znao sam da je imam. Vikao sam: ‘Ova ne smije proći! Ne smije!’ I nije. Imao sam je.
Čim je sudac označio kraj, sjetio sam se pokojnog oca Mije, majke Ruže, supruge Matee, kćerkice Mije, igrača koji su ginuli na terenu, ljudi u klubu...
Vraćajući se u Zagreb, potajno sam se nadao dočeku. Čuvši pjesmu, naježio sam se. Čekali su me uplakana majka i mali nećak Marko. Imao je golmanske rukavice, na kojima je pisalo ‘23. 8. 2011.’ Ma, jedva sam dočekao da zagrlim cijelu obitelj. Svi su u meni vidjeli heroja. Bio je to osjećaj za kakav se isplati raditi cijeli život.
A dres s utakmice? Ha, njega sam sutra ujutro odmah išao uokviriti...