Bilo je prilično kasno te večeri kad je Julije Meštrović doznao da je medicinsko osoblje pobrkalo kartone. Ne razmišljajući, sjeo je u automobil i odvezao se do obitelji. Došao im je na vrata. Tad se prvi put ispričao...
Meštrovićev i Škaričićev način: Isprika + ostavka i veliko ništa
Julije Meštrović rođen je 10. srpnja 1959. godine u Splitu. Devet mjeseci kasnije u istom rodilištu na svijet dolazi Ivan Škaričić.
Kao osamnaestogodišnjak, Meštrović upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu, a mladić iz omiškog zaseoka Podgrađe odlučuje se za Filozofski. U glavnom gradu razvijaju ambicije, sanjaju dobre poslove i nadaju se povratku u rodni kraj.
Sličnosti u životopisima ovih likova pojavit će se opet tek četiri desetljeća kasnije, kad će se obojica naći na rukovodećim pozicijama najvećeg dalmatinskog grada. U ustanovama kojima će ravnati Meštrović i Škaričić dogodit će se neviđeni propusti.
Razlika među ovom dvojicom vidjet ćete se tek u njihovim reakcijama.
Škaričić će se, nakon skoro 20 mrtvih štićenika svog Doma za starije i nemoćne u Vukovarskoj ulici, grčevito držati za ravnateljsku stolicu. Pomagat će mu i stranka. Branit će ga. Dolaze izbori. Premijer Andrej Plenković govorit će da se Škaričića "napada samo zato što je HDZ-ovac".
Ne zato što je one večeri kad je bila evakuacija doma, u kamere izjavio da su korisnici deset dana imali visoku temperaturu. Bez da su dobili adekvatnu skrb. Ne zato što mrtve brojimo i mjesec dana kasnije. Nego "samo zato što je HDZ-ovac". Plenkovićevo mišljenje slagat će se s kasnijim nalazima državnih institucija. Donijet će odluku da nema krivnje ravnatelja Škaričića. Reći će da je sasvim normalno to što deset dana nije došao epidemiolog niti su korisnici evidentirani kao Covid pozitivni.
A sve što je Škaričić trebao napraviti kad su se prvi simptomi pojavili jest podići slušalicu, nazvati hitnu pomoć ili Meštrovića osobno, kazati da ima ljude sa simptomima koronavirusa u jeku koronavirusa. Mogao je do ravnatelja splitskog KBC-a otići i pješice. Ustanove su im udaljene svega petnaest minuta lagane šetnje. I više ništa ne bi bila krivnja Škaričića. Ako bi se i dogodila kakva greška u postupanju s korisnicima Doma, problem bi se svalio na Meštrovića. Ovako dolazimo do toga da se Škaričića napada i to "Samo zato što je HDZ-ovac".
No, Meštroviću dodatan teret nije trebao, KBC Split uspio je bez pomoći HDZ-a napraviti pogrešku koja zaslužuje biti tema svjetskih medija.
Zamijenili su pacijentice. Dva puta. Najprije je žena s koronom greškom vraćena u starački dom, dok je zdrava ostavljena u bolnici, a onda su mjesec dana javljali obitelji umrle žene da je ona i dalje živa i informirali ih o njenom napretku. "Evo nije loše, ima fibru, ali ide na bolje, mogli bi je uskoro vratiti u dom", slušala je rodbina ne znajući da im je baka pokopana u hercegovačkim Grudama.
Bilo je prilično kasno te večeri kad je Julije Meštrović doznao da je medicinsko osoblje pobrkalo kartone. Ne razmišljajući, sjeo je u automobil i odvezao se do obitelji. Došao im je na vrata. Tad se prvi put ispričao.
Ispričao se onda i obitelji žene koja je zapravo živa. Ispričao se kolegama. Ispričao se državi. Ispričao se televizijskim kamerama. Ispričao se kome god i čemu god je mogao, a onda je zatvorio vrata svog ureda, sjeo za stol i napisao ostavku. Poslao je nadređenima i ministru Viliju Berošu. I u njoj se još jednom ispričao.
Teško je bilo zaobići sve te puste isprike, Meštrović je iskakao sa svih TV kanala, novina i portala, radija, ali nije mu pokajanje pomoglo da smekša građane. Dobio je i on svoje. Napadalo ga se sa svih strana, kao da je kakav HDZ-ovac, što bi rekao Plenković. Nije se štedjelo riječi u osuđivanju takvog neviđenog propusta. S punim pravom. A on se i dalje dosadno i uporno ispričavao. Sve i da nije htio, morao ga je čuti čak i Ivan Škaričić. Udobno zavaljen na svom kauču. S dvadesetak mrtvih u evidenciji doma i nimalo grižnje savjesti prati kako se ovaj nesretnik s pomiješanim kartonima povlači po njegovom TV ekranu.
Andrej Plenković za propuste KBC-a Split nije ništa rekao. Nismo čuli: "Meštrovića se napada samo zato što je HDZ-ovac".
Zato što on to i nije. Meštrović je bio nestranački kandidat za šefa bolnice. Pravo je čudo da je uopće došao na to mjesto. Unatoč Spomenici iz Domovinskog rata koju je dobio s 34 godine. Unatoč obrazovanju u Rijeci, Rimu, Ljubljani, Manchesteru i Newcastleu. Stekao je tri akademske titule, uz bolničku - primarijus. Do 47 godine se educirao. Nije kao Škaričić postao članom stranke, pa da je dobio ravnateljsko mjesto bez prethodnog iskustva.
Meštrović je karijeru počeo na hitnoj pomoći u Trogiru. Prešao u Dom zdravlja u Splitu. Išao korak po korak. Ima čak i pohvalnicu za najbolje ocijenjenog nastavnika Medicinskog fakulteta u Splitu. Ondje je predavao. Bio je i kandidat za dekana. Docent.
Do tih predavanja nije došao tako što je izgubio izbore u Omišu pa da ga je stranka morala negdje pospremiti.
Meštrović, za razliku od Škaričića, nema čak ni nepravomoćnu sudsku presudu. Niti za izvlačenje novca iz državnog proračuna niti zbog zlouporabe položaja i ovlasti. Meštrović ima neke druge papire, puno bespotrebnije, to su svakojake diplome, pohvalnice, ali i karijera bez mrlje. I ono što ga najviše koči da bi uspio opstati u ovoj državi; obraz.