PRAVI SVJETSKI PUTNIK Massimo Savić rodio se u Puli, a zatim je preselio u Napulj pa Australiju. Svoje djetinjstvo pamti po lijepim trenucima, no u teškom periodu, pomogao mu je socijalni radnik
PREKRETNICA U ŽIVOTU
Massimo: Dok su moji prijatelji krali, ja sam im držao stražu...
Novu godinu napokon ću dočekati s obitelji - supugom Enom i kćeri Mirnom. Svirali smo ranije u Kotoru, no na doček sam slobodan, pohvalio nam se Massimo Savić (55).
Pjevač je rođen u Puli, a roditelji su mu se upoznali u zagrebačkoj bolnici Rebro. Otac Sergio bio je kurir u Titovu štabu na Visu i prilikom bombardiranja je oslijepio. Zbog toga je stigao u Zagreb gdje je upoznao Eldu, a vid mu se vratio godinu dana prije pjevačeva rođenja. Pjevačevo je ‘pravo’ ime Masimo Moreno.
- To mi roditelji nisu prepričavali pa ne mogu reći kako su se usaglasili oko imena. Masimo Moreno upisano je u mom krsnom listu, ali se u tadašnje vrijeme, pri prijavi djeteta na općini, to nije uzimalo u obzir pa su roditelji uzeli samo jedno ime i to Masimo, sa jednim „S“, jer tada nije bilo popularno imati talijansku inačicu imena. Kada sam htio vratiti svoje krsno ime u dokumente, doznao sam da je to komplicirano i da već zbog dodavanja drugog „S“ u Masimo moram ići u Narodne novine i proći cijelu dugotrajnu proceduru, pa sam od toga odustao - otkrio je pjevač. Otac Sergio napustio je obitelj kad su Massimu bile tri godine, a ubrzo je umro od leukemije.
- To što sam odrastao bez oca nije previše utjecalo na moje sretno djetinjstvo jer bi u nešto starijim prijateljima uvijek našao nešto slično očevoj figuri. Neki koji su malo stariji i bili su svjedoci mog djetinstva kažu da nije bilo najsretnije, ali meni kao i svakom drugom djetetu je moje djetinstvo bilo najsretnije i ne pamtim ružne momente već samo lijepe. Oca pamtim kao vrlo veliku osobu, koja je radi svoje visine i kilaže ostavljala snažan dojam. Bio je visok 196 cm i imao 120 kilograma. Bio je vrlo impozantan. Čuo sam od nekih prijatelja da je bio neustrašiv, hrabar i to je to - rekao je Massimo.
Kaže da ocu ne zamjera što ga je napustio dok se borio s leukemijom. Pjevač se prisjeća kako u tadašnje vrijeme nisu postojali lijekovi za očevu bolest zbog čega se Sergio osamio.
- Izgleda da se njemu, ali i drugima, psiha promijenila kad su saznali dijagnozu leukemije. Meni je jasno da se on htio samo negdje privatno skloniti i ispratiti svoju bolest. Nikada nisam krivio oca, ni zbog čega - rekao je pjevač.
Nakon što su ostali sami, majka i Massimo preselili su se u Napulj.
- Ondje sam bio okružen ženama - mamom, bakom, tetama – pa se u takvom okruženju isticao moj djed Gjovanni. Od njega sam naučio puno o odijevanju. Govorio mi je: “Dragi unuče, nemamo dovoljno novca da ti kupujemo smeće“. Stoga me vodio kod najboljih krojača kako bi mi uzeli mjere i napravili savršeno odijelo - kaže Savić. Nedugo nakon životne faze u Napulju, brodom je iz Genove otišao u Australiju. S rođacima je lovio klokane.
- Dosta sam putovao i to je ostavilo traga na meni i učinilo me osobom kakva sam danas. Kako bi djetetu bilo naporno šetati Afrikom, domovinom Tarzana ili ići u lov s tetkom Giannijem na klokane na Blue Mountain pored Sydneya? Već tada je život u Australiji bio drugačiji. Kada sam tamo išao u osnovnu školu, vrata škole i vrata učionice bila su potpuno otvorena. Mogao sam, već tada, ići u školu s psom - prisjeća se pjevač.
Kada su se majka i Massimo vratili u domovinu, imao je problema s hrvatskim jezikom jer ga je u tuđini pomalo i zaboravio. Ubrzo je pohvatao gramatička pravila, kao i društvo, koje, tvrdi pjevač, u najmanju ruku, nije bilo idealno. Massimo je prošao kroz turbulentno razdoblje, ali se izvukao.
- Držao sam stražu pri pokušaju krađe. Srećom po mene taj predmet je došao u ruke socijalnog radnika po imenu Branimir koji je u meni prepoznao zbunjenog mladog čovjeka i usmjerio me na pravi put. Na neki način Branimir je bio očinska, zaštitnička figura i puno mi je pomogao u trenucima kad samo morao odlučiti što želim od svog života - kaže Savić.
Ubrzo je kupio električnu gitaru, a kada je 1979. došao u Zagreb završiti srednju školu osnovao je bend Dorian Gray, koji se raspao 1986., ponajviše zbog financijskih problema. Neki članovi benda svirali su “sa strane” i raspad je bio neizbježan.
- Kao što se svi bendovi raspadaju ne samo zbog jedne stvari, nego zbog lepeze razno raznih događaja koji utječu - čak ne na sveopću odluku benda da prekine raditi, nego jednostavno neki ljudi krenu raditi s drugima i kreće polagano “razrjeđivanje benda”. - objasnio je pjevač.
I u tim, ranim, pjevačkim vodama upao je u loše društvo. I sam je priznao da je “eksperimentirao s drogama”. Na vrijeme se izvukao, kako kaže, uz pomoć obitelji.
- Kada ste mladi imate potrebu isprobavati svoje limite. Tražite se i ta potraga može završiti ovako ili onako. Imao sam sreću da je u moj život ušla Eni, potom je tu došla i moja kćer Mirna. Ljubav, kao i spoznaja o tome što je obitelj i što sve treba kako bi ista opstala, bili su moj motiv da negativnu fazu ostavim iza sebe.
Zbog glazbe je upoznao suprugu Eni, kojoj je za godišnjicu braka sam dizajnirao prsten. Upoznao ju je u kući aranžera Krešimira Klemenčića i prvo su počeli surađivati poslovno.
- Eni je pisala pjesmu “Boginja” i mene je interesiralo tko je ta osoba. Tako smo se upoznali i ponudio sam joj da radi pjesme za mene. Dizajnirao sam joj prsten jer je Eni zaslužila da dobije poseban dar. Ipak je ona uz mene cijelo vrijeme i moj je glavni oslonac u svim životnim situacijama. Uz pomoć vrhunskih zanatlija uspjeli smo moju ideju, o dvije skupljene šake koje podsjećaju na simbol beskonačnosti, pretočiti u iznimno elegantan prsten za Eni.
Rijetko snima duete, iako mu ponuda nimalo ne manjka. Duet s Meritas u pjesmi “Odjednom ti” sjajno je prošao, ali kaže da se treba poklopiti više stvari.
- Kada se dogodi dobra pjesma, tada se dogode i dobri dueti. A dobra pjesma se bez savršene situacije ne događa. Mnogo se faktora mora poklopiti. Kada bih radio sa svima koji mi nude suradnju, vjerujte mi, bilo bi 365 suradnji godišnje. U tom slučaju moram biti vrlo kritičan jer moram biti svjestan i svog doprinosa određenoj kompoziciji, a i talenta onoga koji želi u suradnju - objasnio je.
Za najbolju mušku vokalnu izvedbu dosad je dobio devet nagrada Porin. Kaže da se želi odmaknuti i prednost dati mlađim kolegama.
- Ni ne brojim Porine. I svjestan sam te privilegirane pozicije koju mi moje kolege daju. No, izuzeo sam se iz nekih kategorija ove godine. Vjerujte, jedino što vrijedi i jedino što me interesira je dokazati se uživo pred publikom. To su poeni koje želim skupiti i zato me izuzetno raduje predstojeći veliki koncert za Valentinovo u Spaladium Areni - zaključio je Massimo.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
