Marina Nemet je slutila kako se njezini snovi neće ostvariti

Redatelj Vatroslav Mimica trebao je djevojčicu za ulogu u njegovu filmu ‘Događaj’. U moju školu došla je njegova supruga i rekla da traži nekoga poput mene. Imala sam samo devet godina, rekla je Marina Nemet.

Glumica je bila odlična učenica i bojala se da će je gluma udaljiti od škole. Strepila je i što će reći roditelji, nastavnici. Nije bilo problema. U školi su joj dopustili 20 dana snimanja, a roditeljima je bilo drago da su je angažirali. Mislili su, kao i Marina, da će to biti prolazna avantura.

Marina je te 1969. sjajno odigrala ulogu lugarove kćeri, pa su se novi angažmani nizali. Već sljedeće godine, u 'Družbi Pere Kvržice', igrala je Mariju, a 1975. Vatroslav Mimica ponudio joj je lik Regice u povijesnom spektaklu 'Seljačka buna' kojega gledamo 22. travnja na Klasik TV-u.

– Da me je na prvom snimanju netko pitao kako se zovem, vjerojatno ne bih znala odgovoriti. Bila sam izvan sebe kad su kamere počele zujati, a ja se našla u kadru - rekla je Marina.

Bila je zvijezda jugoslavenske kinematografije, no tvrdila je da joj je film donio više loših nego dobrih stvari. Donio joj je, govorila je, čekanje, maratonske pauze i bilo joj je silno dosadno kad nije bila pred kamerama. Kad je 1977. snimila 'Ljubavni život Budimira Trajkovića', za njom je uzdisala cijela Jugoslavija. Svi su htjeli biti u društvu Marine Nemet, pohvaliti se da je poznaju. Marina se toga užasavala.

- Klonim se ljudi koji se žele družiti sa mnom samo zato što sam filmska glumica. Takvi me ljudi ne zanimaju, kao ni status ‘značajne osobe’. Ne volim usiljenost, izvještačenost. Jednostavna sam i neposredna osoba kojoj titule ništa ne znače. Imam svoje društvo, malo nas je, ali smo dobro raspoređeni i uvijek tu jedni za druge - govorila je.

Izbjegavala je svađe, voljela je spuštati tenzije i biti tu kad je netko treba. Isticala je kako iz svakog segmenta života pamti samo lijepe trenutke, a one ružne voli brzo zaboraviti. Nije voljela samoću. Žalostilo ju je kad bi oko sebe vidjela usamljene ljude. Svoje radosti i brige voljela je dijeliti. Razbijala je stereotip o glumicama kao o ženama koje su uvijek okružene obožavateljima.

– Glumice imaju više prilike komunicirati s drugima, ali to je samo vanjski sjaj, bljesak profesije. Kad se svjetla pozornice ugase, a kamere prekriju ceradama, glumice obično same odlaze svojim kućama. Dok se ‘obične’ žene provode s društvom, vesele po klubovima, mnoge glumice samuju između četiri zida; ili uče novu ulogu ili jednostavno nemaju društvo - pričala je.

Osim na filmu voljela je glumiti u Histrionu i matičnom kazalištu Gavella. Na Akademiju je nisu primili iz prve, pa je godinu dana studirala na Filozofskom fakultetu, a za sljedeću godinu se pripremila s ulogom Nastasje Filipovne i prošla. Supruga Slavka Brankova upoznala je na Akademiji. Vjenčali su se kad su Marini bile samo 23 godine, a prije toga dvije su godine zajedno živjeli.

- Pomažemo si profesionalno, on mi je najbolji kritičar i najviše mu vjerujem - pričala je Marina.

Sebe je opisivala kao hipersenzibilnu mladu ženu koja je imala svoje faze. Ponekad je pucala od života, a onda bi utonula u melankoliju. Na njezinu je osjetljivost utjecao razvod roditelja i znala je da nikad neće očvrsnuti. Brankov ju je takvu zavolio, prihvatio. Njih dvoje, govorila je Marina, bili su stvoreni jedno za drugo. Teško se nosila s licemjerjem, praznim obećanjima, pohvalama s figom u džepu.

– Cijenim iskrenost, mada je sve manje ima oko nas. Previše je kalkulacija, kao da se u ljudima javlja borba za opstanak, za sebe i za vlastitu korist - govorila je.

Imala je snove, ali je strahovala da će doći vrijeme koje neće dopustiti sanjati. Voljela je svoje nade, iako nije bila sigurna hoće li se ostvariti. Bojala se budućnosti, činila joj se nedostižnom, baš kao i realizacija vlastitih snova. Poznati zagrebački tulumi prolazili su bez nje. Draže od zabave bilo joj je biti sa Slavkom. Najsretniji trenutak njezina života bio je, često je ponavljala, rođenje kćeri Tene.

Slavko je umro od karcinoma pluća 2006., a Marina se, iako više nisu bili zajedno, teško nosila s njegovim odlaskom. Četiri godine poslije i njoj su dijagnosticirali karcinom. Napustila nas je u 50. godini nakon kratke i teške bolesti.