Mara Cestarić: 'Sine, čekaj me, živa ne mogu k tebi na nebo'

Evo, ovu je kuburu iz drveta i željeznih cijevi izradio moj sin Željko. Time su branili naše selo Viduševac. Govorio sam mu toliko puta da ide u Njemačku, ali on je želio ostati braniti svoje selo i domovinu, glasom punim ponosa, ali i tuge, govori Luka Cestarić (78).
Dok sjedimo u dvorištu njihove obiteljske kuće u Glini, u koju su se silom prilika uselili nakon progonstva, Luka u rukama vrti staru, zahrđalu kuburu, jedino što mu je ostalo od sina.

Željku se svaki trag izgubio u listopadu 1991., kad je Viduševac pao i kad je srbočetnička vojska ušla u mjesto. Pitamo ga kako preživljava sve te godine bez Željka. Umjesto odgovora, Luka rukama pokriva lice i jeca. Sva bol koju je zatomljavao punih 26 godina izašla je na površinu. Kad se sabrao, to više nije bio veseli Luka. Bio je to tužan, bolom, ogorčenjem i očajem skršen i neutješan otac.

POGLEDAJTE VIDEO:

Nije želio otići u Njemačku

- S tim liježem, s tim se ustajem. I eto, slomili mi živce i zdravlje. Ne mogu više normalno funkcionirati. Sve zahvaljujući bandi. Oprostite na izrazu, ali okupatore ne mogu drugačije nazvati. Oni koji su pobjegli u Njemačku dobro su prošli. A mojeg Željka, koji nije htio ići nigdje nego braniti domovinu, više nema - susprežući suze iskreno nam priznaje Luka. Supružnici Cestarić do rata su mirnim životom živjeli u kući u Viduševcu s dvojicom sinova. Mlađi, Željko, tek što se vratio sa služenja vojnog roka u Mostaru prijavio se u HV. Iako su ga roditelji nagovarali da napusti Hrvatsku, odlučno je to odbijao.

- Kad se vratio iz Mostara, gledao je ova naša brda te govorio kako je sve lijepo, zeleno i pitomo. Nije želio napustiti svoju zemlju koja krvari i otići. Tog kobnog listopadnog dana, dok se srbočetnička vojska probila u Viduševac, bili smo kod kuće. Tenkovima su prolazili kroz selo u kojem je možda bilo deset vojničkih pušaka. Kad smo bježali iz sela, svi ti Srbi su bili tamo. Kad smo se vratili, koga god sam pitao, svi su odgovarali kako ništa ne znaju o Željku. Jedan je, kaže, bio kuhar, drugi slastičar, a svi su u to vrijeme imali uniforme. I kako sad nitko ništa ne zna - pita se ovaj nesretni otac.

I njegova Mara (70) također nije preboljela gubitak djeteta. Posljednji put vidjela ga je baš tog dana kad su četnici došli u selo. Brala je grah u kukuruzištu, a u devet sati počela je žestoka paljba. Gađali su iz aviona, tenkova i topova.

- Gorjeli su nebo i zemlja. Željko mi je viknuo da odmah bježim iz kukuruzišta te sam ostavila grah i otrčala do rova gdje su čuvali stražu. Tamo je stajao moj Željko i rekao mi: ‘Mama, izgleda da ćemo morati bježati’. Krenuli smo prema šumi i još smo se jednom sreli putem. Vraćao se po svoju torbu u kojoj su bile njegove osobne stvari, dalekozor, nešto granata.

Izrađivao je kubure za obranu

Rekla sam mu: ‘Željko bježi, vidiš da moramo bježati’. On mi je samo rekao da će doći, ali nije došao. Ma da je on bio mali, uhvatila bih ga za ruku i odvela. Ali nije me htio slušati. Želio je braniti Viduševac i sad ga nema - glasom prepunim tuge govori Mara. Budući da nisu, kaže, imali oružja, kubure koje je izrađivao Željko bile su jedino oružje s kojim su branili selo i čuvali stražu. Tek kad je HV oslobodio vojarne, u selo je došlo nešto pušaka.

- Sjećam se dana kad je moj Željko dobio kalašnjikov. Cijev je bila sva masna, a on ga je u podrumu, pod treperavim svjetlom svijeće, čistio i laštio. Ma koliko sam puta govorila i njemu i bratu: ‘Drugi idu u Njemačku, pa hajte i vi’. Ali oni su iznova i iznova ponavljali da ne žele biti dezerteri. Stariji se spasio, a moj Željko je nestao - ponavlja Mara. Da je nestao, kaže, saznala je čim se nije pojavio i izašao s njima preko Kupe. Čim je došla u progonstvo u Opatiju, Mara ga je prijavila u Crveni križ.

- Oni su čitavo vrijeme govorili da traže, ali eto, do danas ništa. Kad sam se vratila u Glinu, ispitivala sam i neke Srbe, ali nitko ništa neće reći. Štoviše, još su se i ljutili na mene zašto ja to njih pitam. Svi šute - pripovijeda Mara. Pitamo se kako se nosi s bolnom istinom da je izgubila dijete. Otirući suzu Mara sliježe ramenima.

Poput relikvije čuva slike

- Ne može se opisati kako je nositi se s činjenicom da sam izgubila sina. To je jako teško. Živa ne mogu u zemlju. Dvadeset i pet godina sam u crnini. Sve zbog mojeg Željka. Bio je jako dobar i vrijedan. Završio je metalsku školu, otišao u vojsku, vratio se i počeo je taj nesretni rat. Nestao je četiri mjeseca nakon što se priključio našoj vojsci. A imao je samo 21 godinu - pogleda prikovanog uz fotografije s kojih se smiješi njezin mlađi sin Željko, zbori Mara. Brižno, poput relikvije, čuva njegove slike, a njegov nasmijani lik pred očima joj je sve te godine. Lampaš mu već godinama pali na groblju kraj križa. Kad bi ga samo, kaže, našla, mogla bi ga dostojno pokopati i znala bi da je tu.

- U progonstvu sam lampaše palila kraj križeva. A da imam grob, došla bih mu, zapalila svijećicu i stavila cvijeće. I pričala s njim. Rekla bih mu da me čeka, da ću i ja doći k njemu. A što da mu drugo kažem kad ga nema tolikih godina. Valjda ćemo se nekad negdje sresti – plače Mara. Nadu i snagu daju joj stariji sin i njegove tri unuke.