'Mamu su četnici u Tenji ubili samo zato što je bila Hrvatica'

Pera Mamić iz Tenja imala je 65 godina kada su je četnici odveli iz njene kuće u starom dijelu sela u improvizirani logor u kino dvorani u centru Tenja. Tu su doveli još 15-tak starih ljudi koji su ostali u svojim kućama nakon pada sela misleći da nisu nikome ništa skrivili. No, Pera je, kao i ostali, bila u krivu. Samo zato što je Hrvatica četnici su je u kino dvorani tukli i zlostavljali, a nakon nekoliko dana kamionom odvezli u nepoznato i ubili. 

POGLEDAJTE VIDEO:

-Mama je bila jaka žena, vrijedna, odlučna. Ostala je bez muža 1981. i otada smo sestra, ona i ja bile zajedno. Neposredno prije rata, u Tenji smo živjele mama, moj suprug Vlatko i ja. Sve je počelo još 1990. godine kada su Srbi počeli maltretirati nas Hrvate koji smo se učlanili u HDZ. Moj suprug bio je u pričuvnom sastavu specijalne policije i često je bio odsutan zbog terena. Mama i ja ostale smo same u lipnju 1991. Kako smo živjele u starom dijelu Tenje u kojoj je živjelo većinom srpsko stanovništvo, zbog sigurnosti smo nastojale noći provoditi kod susjeda i prijatelja. Te nedjelje 30.lipnja započelo je puškaranje i sirene. Krenule smo kod prijatelja Gorana Livaje u novu Tenju. Noć je bila burna jer su ranjena naša dva policajca. Mama je ujutro krenula kući, a i ja s njom- prisjeća se tih dana s početka rata Vera Perković (58) iz Osijeka, mlađa kći nestale Pere Mamić. U kući nisu imale telefon, ali im je susjeda dojavila da ih Vlatko poziva da hitno izađu iz sela. No, obje su to odbile. Oko 21 sat opet su pošle prema novoj Tenji nadajući se da će im netko ponuditi sigurno utočište. Ali, većina kuća bila je zaključana. 

-Ja sam gurala bicikl, a mama hodala pored. U dvorištu obitelji Valentić zatekli smo više starijih žena koje je mama poznavala. Odlučila je ostati s njima, a mene je poslala kod Livaje govoreći mi: "Što ćeš tu s babama?" Pogledala sam je i krenula. Mislila sam: S biciklom sam, lako se vratim."  No, na raskrižju između stare i nove Tenje vidjela sam dvojicu muškaraca u civilu kako iz auta vade oružje. Mislila sam da su to naši policajci u civilu koji dugo nisu bili u selu pa su sada valjda konačno došli zauzeti neke položaje. Prošla sam pored njih biciklom u mrtvoj tišini. Tek kada sam ih zaobišla shvatila sam da to nisu naši, nego pobunjeni Srbi koji postavljaju barikadu. S jedne strane u kanalu već su postavili dvadesetak mitraljeza okrenutih prema novoj Tenji, a s druge strane vukli su tanjurače, drljače, traktore kako bi njima napravili barikade- prisjeća se Vera. Nakon toga više nikada nije vidjela ni čula svoju majku.  Sljedećeg dana ubijen je Josip Reihl Kir, stigla je vojska JNA i četnici su preuzeli staru Tenju. Sljedećih desetak dana Vera je s još dvije žene bila skrivena u prijateljevoj kući . A onda su i oni  morali izaći iz sela. Bez dokumenata i novca dospjela je kod sestre u Čepin, a suprug Vlatko kod svoje rodbine. Postali su prognanici.

-Nisam mislila da će učiniti nešto nažao mami. Da je htjela, mogla je pobjeći kroz kukuruze, dobro je znala puteve. Ali, bila je vezana za kuću, stoku koju je imala, a i mislila je da će se sve to brzo smiriti. Osim toga, bilo je još starih ljudi koji su ostali u svojim kućama. Od svih žena koje su tu noć  bile s njom, samo je ona nestala. Samo se ona vratila doma, a druge su izašle iz sela -kaže Vera dodajući kako se ona bojala jedino njihove prve susjede, Srpkinje, koja je bila baš zla. Imala je zeta u JNA i on je prvi dovezao transporter u Tenju. 

-Ta je žena pljačkala hrvatske kuće i plijen vozila svojoj kćerki u Srbiju. Odnijela je puno stvari iz naše kuće. Mojoj mami uvijek se prijetila Miloševićem. Saznala sam da ju je ona prokazala četnicima u selu kao ustaškinju. Mama je nestala 6. srpnja 1991. Navodno su je par dana prije toga viđali kako kosi oko kuće. A onda su četnici pokupili sve ljude iz kuća i odveli u kino salu. Ne znajući kako da dođem do informacija o mami, preko Crvenog križa sam joj  poslala pismo.  To pismo stiglo je u općinu i tamo su ga svi čitali, pa i ta susjeda, koja mi je na kraju i odgovorila na njega. Napisala mi je da mamu nije vidjela od 6. srpnja i zamolila me da pozdravim njenu obitelj u Osijeku. Nakon rata, prvo je otišla živjeti u Srbiju, a potom se 1997. godine vratila u Osijek. Dobila je sve povlastice i obnovu, a umrla je prije tri godine. Nikada mi nije htjela reći gdje mi je mama, iako sam sigurna da je sve znala -  kaže ogorčena Vera koja još uvijek čuva to pismo koje je dobila.

- Dugo se za mamu nije znalo ništa. Do mene su stizale svakojake grozne priče. Tijekom suđenja koje se vodilo protiv osumnjičenih tenjskih četnika ustanovilo se da su svi zatočeni u kinu bili tamo nekoliko dana, a onda su ih kamionom odvezli prema Silašu. Nakon toga su ih odvezli prema Boboti i tamo  ubili. Naknadno smo saznali da su ta tijela godinama kasnije premještali i zapalili na ciglani u Sarvašu- kaže Vera koja je bila jedan od svjedoka u postupku protiv tenjskih četnika koji se vodio u Beogradu. Svjedočila je videolinkom.  Dugo godina nadala se maminom povratku. Odlazila je na sve razmjene, a kasnije i na sve ekshumacije, gdje god su bile.

-Tek sam nakon 1997. godine shvatila da mama nije živa. Mislila sam da se nekako ipak izvukla. Tek kada sam došla u Tenju i vidjela da joj nema ni traga, shvatila sam da se dogodilo najgore. Najteže se bilo pomiriti s time da je nema, da je nestala. Stalno mi je to na duši. Legnem i budim se s time. Događalo mi se da se budim noću, u šoku, ne mogu disati, imam napadaj panike, šetam po kući, ne znam što bih. Shvatila sam da ne mogu živjeti u Tenji. Teško mi je nadati se da ću pronaći njezine posmrtne ostatke. Prije par godina jedan je Srbin koji živi vani poručio svima nama koji tražimo svoje iz Tenje da ih nikada nećemo naći jer su iskopani iz grobnice i spaljeni u ciglani. Nikada nisam otišla na tu ciglanu. Mama  je pored tatinog i sebi napravila i spomenik. Iako je tu nema, na to grobno mjesto nosim svijeću-kaže Vera dodajući kako joj najteže pada što za mamu nikada neće biti pravde jer su osumnjičenici za njeno ubojstvo oslobođeni.