Čovjek se tijekom života mijenja, svi smo mi sudionici tih promjena, u jednom trenutku nam netko odgovara i to traje i traje i onda se dogodi nešto šta mi i nebi htjeli ali je to nemoguće zaustaviti, kad se više u braku nema šta za reći, a šutnja postane pretežak teret, šta drugo preostaje doli priznanja da smo dotakli samo dno, a onda je bolje pogledati istini u oči i dostojanstveno se razići, valjda su i oni to shvatili i odlučili staviti točku na i.
pernica
12.12.2012.
Odustani
ja se slažem s tobom, ali ipak su tu djeca, koja najviše ispaštaju...kako je njima? neke roditelja nije briga! ne možemo vječno biti sebični, misliti samo na se
be! ako je ljubavi bilo uopće u jednoj vezi, onda je treba njgovati, tražiti stalno, pružati stalno, neke stvari oprostiti, neke progledati kroz prste...i živjeti zajedno i zbog DJECE, jer djeci trebaju OBA roditelja, za normalan razvoj, ne vjerujem da su nakon 20 godina skužili da nisu jedno za drugo, jednostavno ne vjerujem! meni je tužno kako se ljudi danas olako odlučuju na razvod, postalo je to kao "in", za bilo kakvu sitnicu, evo idem kod advokata -zatražit razvod, kao da ide na pijacu po krompire! e to je meni ružno! dodat ću ja sam u braku 20 godina , a u vezi sa mužem 25, troje djece- mogla sam se 100 puta razvest do sada, jer je bilo i svađa i mirenja i besparice i zarade i ovoga i onoga, ali mi IDEMO DALJE!!!! a šta bi sad trebala , otići pa sve ispočetka sa nekim drugim muškarcem, djecu ostavit bez oca- NE DOLAZI U OBZIR! tako treba razmišljati, a ne dignuti glavu i rastava! svejedno nek svak živi kako želi
Prikaži još ↓
ždral
12.12.2012.
Odustani
slažem se s Vašim obrazloženjem , djeci je grozno, cjeli svijet im se u trenu sruši, misle da su oni jedan od razloga zašto se roditelji rastaju, ali vjerujte
još gore je kad gledaju stalne svađe, možda i fizičko nasilje ,tek onda im uđe strah u kosti i jadnici ne znaju kome da se povjere, a posljedice su razne , do mokrenja u krevet, zamuckivanja, popuštanje u školi , povlačenje u sebe, promjene raspoloženja, nekad velika potištenost, dok se kod drugih javlja agresija i sl. Dakle šta nam je zaključak, djecu zaštitit u takvim situacijama koje su same po sebi preteške, i osigurat koliko toliko normalno djetinjstvo pa i uz pomoć stručnih dječijih psihologa koji su od ključnog značaja.
Prikaži još ↓
pr
priculjak
12.12.2012.
Odustani
Draga @Pernice, gotovo da se slažem s izrečenim/napisanim mišljenjem (i zato dadoh ''plusić''), no ima jedna bitna ''sitnica'' koju često - upravo tako kao Vi r
azmišljajući - zaboravljamo: djetetu/djeci je, glede emocionalnoga razvoja, kudikamo bolje imati dva roditelja koja žive odvojeno (iliti razvedeno; naime ''razvod'' i ''rastava'' dva su različita terminska značenja) i vole svoje dijete/djecu, skrbe o njemu/njima, iskazuju mu/im ljubav, pružaju svu potrebitu podršku, itd... negoli u braku u kojemu ''šavovi pucaju od napetosti'' i u kojemu dijete puno više ispašta nego kod prvonavedene varijante (tzv. ''jednoroditeljske obitelji'', budući da djeca ipak naposljetku bivaju - ako su mlađa i sama o tomu, sukladno emocionalnoj nezrelosti u određenoj dobi, ne odlučuju - ''dodijeljena'' / Bože, ovo zvuči kao ''paket'', al' doista tako jest! / jednome od dvaju roditelja za kojega se procijeni da će imati više vremena posvećivati se djetetu i omogućavati mu kvalitetan i nesmetan razvoj ne samo u emocionalnom, nego i u svim drugim područjima razvoja). :-)
Prikaži još ↓
pr
priculjak
12.12.2012.
Odustani
P.S. ... I stoga ''plusić'' i @ždralu, koji (ili koja? :-D ) s različitih aspekata promatra i promišlja o emocionalnom - iznimno značajnom(!) - razvoju djetet
a mlađe dobi. :-)
Prikaži još ↓
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu 24sata te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona .