'Majka Tereza naučila me kako pomagati ljudima u nevolji'

Imao sam priliku upoznati sveticu, majku Terezu iz Kalkute, kad je bila u Zagrebu. Rekla mi je da ne trebamo ići u Indiju kako bismo susreli najveće siromahe jer da ih imamo i ovdje pred nosom, u centru Zagreba. Bila je istinski humanitarac, govori nam isusovac Antun Cvek.

On je čovjek koji živi za ljude u nevolji od početka redovničkog života 1969. godine te je, kao utemeljitelj i duhovnik katoličke karitativne udruge ‘’Kap dobrote’’, primjer istinskog kršćanskog rada. Obilazeći starije osobe i sam je obavljao sitne popravke u njihovim domovima . “Kap dobrote” je katolička udruga osnovana prije 25 godina, 19. prosinca 1990. godine. Članovi “Kapi dobrote” su dobrovoljci kojima je cilj svojim djelovanjem ublažiti nevolje i nedaće starijih, bolesnih i napuštenih osoba koje žive na području Zagreba i šire, osobito u vlažnim i hladnim podrumima ili potleušicama. Pater Antun Cvek, u svojstvu prvog među jednakima, stvara povjerenje i zajedništvo između onih kojima se pomaže, a bolesne i nemoćne starije osobe u svojim molitvama podupiru svi koji su uključeni u rad Udruge. Građani ga pamte po biciklu kojim je razvozio hranu.

Pater Cvek, dobri duh Zagreba, osoba je oko koje se svih ovih 25 godina okupljaju entuzijasti, ljudi dobre volje kako bi djelovali za dobro “malog čovjeka”:

- Ako sam nešto dobro napravio, to je Božje djelo. Instrumenti smo Božje ljubavi i njegove milosti. Dodaje: ‘’Moramo biti jedni za druge, zdravi za bolesne, mlađi za starije”.’

Cvek pomaže svima kojima je pomoć potrebna i po mnogočemu odgovara profilu svećenika koji priželjkuje papa Franjo zagovarajući ‘’siromašnu Crkvu i Crkvu za siromašne’’. Cvek je pun života i jako dinamičan, ali priznaje da ga snage polako napuštaju. Ne bi se reklo: izuzetno je lucidan, vedar i, kako to biva s osobama koje su shvatile što je ono najvažnije u životu i za osobnu sreću, vrlo jednostavan čovjek. Na pitanje primjećuje li rast siromaštva, odnosno kako bi opisao stanje na temelju svakodnevnog rada na terenu, pater Cvek bez oklijevanja kaže da je situacija dramatična i da ima sve više ljudi koji tonu u bijedu.

- Ima pomoći, trude se i crkvene institucije, ali to je kap u moru. Svi moraju biti uključeni i postati više solidarni - kaže nam pater Antun Cvek.

Pater Cvek je ponosan i zahvalan tehničkoj ekipi Udruge jer ima jako puno vodoinstalaterskog, sanitarnog, krovopokrivačkog, električnog i drugog posla koji je i sam godinama radio, i to vrlo stručno.

Naime, pater Cvek je ‘’metalac’,’ i to daje poseban ton njegovoj biografiji koja je za film.

Iako su mu roditelji bili pobožni ljudi, Antun (rođen u Bizeku kraj Posuseda 10. veljače 1934.) nije bio osobito vezan uz Crkvu i do zrelosti nije imao redovite kontakte s njom. Osnovnu školu je pohađao u Podsusedu tijekom rata, a onda je učio limarski zanat koji je položio 1952. Nakon toga služi dvije godine JNA, mirno i nezapaženo. Nakon povratka iz vojske (bio je u zrakoplovstvu, i to kao radnik u raznim tehničkim poslovima) polaže majstorski ispit (1955.) i ostaje u svojem zanatu do 1959., kad se zapošljava u zagrebačkom ZET-u, gdje će ostati do 1967. U međuvremenu je, ne baš jako oduševljen, upisao noćnu dopisnu ekonomsku školu. I tada mu se dogodio susret s Isusom, a to opisuje kao jak udar svijesti da se njegov život potpuno može okrenuti i dobiti smisao koji je uvijek tražio. U ruke mu je došao časopis koji su tada izdavali isusovci “Razapete mreže”.

Tako je 1966. upoznao patera Bulata. Malo se predomišljao, ali je ubrzo došao na misu u baziliku Srca Isusova baš na blagdan župe, misu koju je služio i na kojoj je propovijedao nadbiskup Franjo Kuharić, i to je za njega bila točka bez povratka. Znao je da želi živjeti duhovnost i apostolat isusovaca te kaže kako mu se naročito u pamćenje urezala slika iz života osnivača reda, Svetog Ignacija Lojolskog, koji je s prvom subraćom u Rimu okupljao sirotinju i grijao ih da ne umru od zime.

Od 1967. do 1969. pohađa novicijat na Fratrovcu, zatim studij filozofije i teologije na Jordanovcu, a za svećenika ga je 1974. zaredio Franjo Kuharić. Znao je da ga zanima rad sa siromašnima jer je odmah nakon novicijata imao susret, rekli bismo, izrežiran od Boga, s jednom staricom na Šalati, Milicom Čančar, koja je živjela sama i bolesna u bijednim uslovima, a kojoj je počeo pomagati. U tim susretima shvatio je da se tim poslom, radom s napuštenima, želi baviti cijeli život.

- Nisam mogao prestati razmišljati o toj starici i vratio sam se za osam dana kako bih pomogao koliko mogu. Formirali smo grupicu od troje ljudi. Tako je nastala tzv. Prva karitativna grupa. Nakon što sam se zaredio premješten sam u Palmotićevu, gdje sam također bio zadužen za karitativni rad. U to je vrijeme osnovana i župa u Palmotićevoj, a s njom i župski Caritas. Tada je bilo puno župnih Caritasa u gradu, ali mi smo prvi izišli na teren i počeli posjećivati ljude. Nismo željeli samo čekati te dijeliti hranu i pakete - govori pater.

Ne zna što je godišnji odmor, ni što je luksuz, ni što su putovanja. Njemu je odmor otići u bolnicu, u Vrapče, u hospicij, provesti vrijeme s onima o kojima ne volimo razmišljati, onima koji pate te koji su u velikim duhovnim i materijalnim iskušenjima. Upitan je li ikad razmišljao o tome da otiđe u misije i pomogne siromašnima, kratko nam je rekao: ‘’Imao sam priliku upoznati buduću sveticu, majku Terezu iz Kalkute, kad je bila u Zagrebu. Ona mi je rekla da ne trebamo ići u Indiju kako bismo susreli najveće siromahe jer da ih imamo i ovdje, pred nosom, u centru Zagreba. Neke je i posjetila te je zato otvorila prvu kuću svojih sestara na području socijalističkog svijeta baš ovdje u Zagrebu”.

Treba izaći na cestu i pomagati drugima

I vi možete učiniti ovaj Božić nekome stvarnim. Volonter uvijek možete biti. Imamo nešto donacija, ljudi pomažu, dobijemo dio od Crkve, Grada i države preko različitih programa, ali to je ništa prema potrebama ljudi’, kaže nam pater Cvek, koji je bio i Ponos Hrvatske. A pomoći možete i uplatom na račun Udrugu Kap dobrote - HR9623400091410728477.