Majka s depresijom: Maknite dijete od mene, želim umrijeti

Svake godine, treći ponedjeljak u siječnju u pravilu se proglasi najdepresivnijim danom u godini. Ove, 2018. to pada na današnji datum 15. siječnja. Datum se računa prema vremenskoj prognozi, dugovima, vremenu proteklom od Božića, vremenu od kad smo shvatili da nećemo izvršiti novogodišnje odluke te razini motivacije. 

U Velikoj Britaniji ovaj dan zovu i Blue Monday, kao plavi ponedjeljak. 

Donosimo priču majke koja je bila u dubokoj depresiji, ali uspjela je ozdraviti i danas je dobro. 

Rebbeca Crowe, 36, iz Brentwooda u Velikoj Britaniji, osam tjedana nakon poroda završila je na psihijatrijskom liječenju jer je doživjela psihički slom. 

Rebbeca je imala traumatičan porod nakon što joj je vodenjak pukao tri tjedna prije termina. Puna dva dana je imala trudove i pokušavala roditi. Babice su pokušale poroditi bebu na vakuum i druge načine, ali na kraju su joj napravili epiziotomiju i izvukli bebu. 

- Nakon poroda bila sam u šoku i potpuno iscrpljena - počela je svoju priču za britanski Sun.

- Stavili su mi našu malu bebu na prsa i nakon par sekundi su mu ga uzeli, a mene su odveli na kirurgiju kako bi mi zašili rez trećeg stupnja. Nakon 48 sati trudova bila sam očajna od umora - prisjeća se.

Rebeccin partner, James, došao joj je sa sinom Zacharyjem kako bi ga u miru pogledala i povezala se s njim.

- Gledala sam u Zacharyja, čekajući da me preplavi osjećaj ljubavi, ali taj osjećaj nije došao. Nakon par minuta ga više nisam htjela držati i vratila sam ga Jamesu. Sve me je boljelo, a sestre su me prijekorno gledale jer ga nisam dojila. Od šoka nakon svega što se dogodilo, moje tijelo jednostavno nije proizvodilo mlijeko - prisjeća se Crowe.

Nakon povratka kući Rebbeca se nije osjećala ništa bolje, dapače, sve teže se nosila s malom bebom i jedva čekala da se James vrati s posla.

- Samouvjerena i jaka "ja" je nestala. Postala sam nesposobna odlučivati i sate sam provodila plačući. Kad bi James navečer došao kući osjećala sam se malo bolje. Njemu se činilo da se dosta dobro nosim sa svime - izjavila je.

- Noći su bile jednako grozne kao i dani. Po cijele noći nisam spavala. On je spavao u kolijevci pored našeg kreveta, a ja od brige nisam spavala, nego sam čekala da se probudi gladan. Pitala sam se zašto ništa ne osjećam za njega. I bila sam uvjerena da to nije normalno. Postala sam sjena sebe, čak se ni u zrcalu nisam mogla prepoznati. Prije bebe sam uvijek imala savršenu frizuru i šminku - prisjeća se.

Majka ju je u razgovoru uvjeravala kako je to normalno i da kroz to prolaze sve žene, isto kao i babice u bolnici, ginekologinje i patronažne sestre. Nakon tjedana dana preselili su se kod Rebbecine majke kako bi joj pomogla i kako bi se uspjela naspavati budući da je spavala najviše dva sata u komadu. 

Očajna, Rebbeca je otišla natrag u bolnicu i potražila na psihijatriji dežurnog doktora kako bi porazgovarala s nekim o svemu što se događa.

- Rekao mi je da patim od postporođajne depresije i da se na meni vidi koliko sam presretna što me napokon netko sluša. Dogovorio mi je kućni posjet tima za hitne psihološke intervencije koji su mi onda dali recept za antidepresive i rekli da će trebati do šest tjedana da počnu djelovati. Nisam mogla toliko čekati. Tu večer sam ležala u krevetu i čula svoju mamu i Jamesa kako u prizemlju pričaju. Pogledala sam prema kućnoj haljini i pojasu te pomislila kako bi bilo lako sada se ubiti. Odjednom sam shvatila da trebam pomoć. Otišla sam u prizemlje i rekla da želim umrijeti i da mi čuvaju Zacharyja - prepričala je Rebbeca tu noć kad je napokon dobila pomoć koju treba.

Njezina mama je nazvala bolnicu koja ju je odmah primila na odjel psihičkih bolesti. Dva dana kasnije ona i Zachary su smješteni na odjel Duge za mame i djecu u Chelmsfordu, specijalističku jedinicu koja joj je trebala pružiti svu psihičku pomoć koju treba.

Bila je u sobi sa Zacharyjem i nadgledali su ih cijeli dan i noć.

- Bila sam sigurna da ću tamo ostati zauvijek, da me se ne može izliječiti. Provodila sam svoje dane brinuće se za svojeg sina i pridružila sam se drugim pacijentima u aktivnostima koje je centar provodio kao što su grupna terapija, terapija plesom i terapija svjesnosti - prisjetila se Rebecca.

- Tjedan dana kasnije, sjećam se da sam se probudila, a da Zacharyja nije bilo u krevetiću pored mene. Kao munja sam se digla iz kreveta, zgrčenog želuca sam ga počela tražiti. Ubrzo sam otkrila da ga je uzela sestra kako bi mu promijenila pelenu. Odjednom sam shvatila da se smijem. Moj mali dječak mi je ipak puno značio. Brinula sam se za njega i voljela sam ga - objašnjavala je Rebecca trenutak spoznaje da će sve biti u redu.

Od tada je počela uživati u vremenu koje je provodila sa svojim sinčićem, a kad je počela redovno piti lijekove počela se osjećati kao ona stara.

- Napokon sam se osjećala i izgledala dobro. Nisam bila ona stara ja, to je bila potpuno nova ja. Ja mama, koja je voljela svoje dijete. Poslije osam tjedana smo otpušteni iz bolnice, pozdravila sam se sa svojim privremenim domom koji mi je pomogao da prihvatim da sam bolesna i da trebam pomoć i da ću s vremenom biti bolje - zaključuje Rebecca.

Danas je na lijekovima i radi puno radno vrijeme kao viši izvršni asistent u investicijskoj banci - i presretna je što ima jednogodišnjeg Zacharyja.

- Zahvaljujući tome što sam tražila i dobila pomoć koju sam trebala, danas mogu Zacharyju dati ljubav koju zaslužuje - zaključuje Rebecca.