'Majka mu je umrla pa je imao debi, baš na Poljudu. Plakao je'

Najveće ljetno pojačanja Hajduka za sada je Stefan Simić. Bivši češki reprezentativac, te 24-godišnji branič (stoper, desni bek) na Poljud je stigao iz velikog Milana. Stefan Simić već je dulje vrijeme želja Splićana, na koncu se dogodila - treća sreća.

- Ja sam rođen kod Prijedora, ali sam još od 1970. godine živio u Zagrebu. Tamo sam se školovao, studirao, pa i radio, a onda sam 1993. godine preselio u Češku - kaže nam Radoje Simić, otac novopečenog braniča Hajduka, pa odmah nastavlja:

- Oduvijek sam volio Hajduka, ali sam išao i na utakmice Dinama. Ma čak mi je jedno vrijeme drag bio i Željezničar. Puno sam vremena proveo u sportskim krugovima, Hajduk sam zavolio u vrijeme Tomislava Ivića, a teško mi je izdvojiti najdražeg igrača bijelih. Pa ja sam se s njima često družio, Šurjaka poznajem niz godina.

A otkuda Stefanu ljubav prema Hajduku?

- Mi smo stalno ljetovali u Supetru na Braču, Stefan bi praktički tamo bio svake godine od 1. svibnja do 1. listopada. Tamo je od svog prvog rođendana, tamo se rodila njegova ljubav prema Hajduku. Rekao bih da je njemu hrvatski i materinji jezik.

Stefan je za matični klub, prašku Slaviju debitirao baš na Poljudu...

- Uh, zbog toga je bio jako sretan, bilo je to na obljetnici 100 godina Hajduka. Stefan je tada već imao profesionalni ugovor u Slaviji, bio je najmlađi prvotimac, a s 15 igrao i za U18 i B momčad. A onda su ga u klubu kao najmlađeg poveli na Poljud. Znali su oni za njegovu ljubav prema Hajduku, to mu je bila i nagrada. Taj je dvoboj bio neposredno poslije smrti njegove majke, a pola Brača je došlo na tu utakmicu. Da, bilo je i suza, s Poljuda se vratio prepun dojmova.

Je li oduvijek bio branič ili je kao klinac igrao i na drugim pozicijama?

- On je volio igrati u obrani, sve dok nije na poklon dobio dres Stipe Pletikose. Tada je želio postati vratar, ali ja mu to nisam dozvolio, haha. Teško je u današnjem nogometu biti golman, a već je u to vrijeme odskakao kao obrambeni igrač. Nije bilo smisla mijenjati poziciju.

Odlazak u Italiju za tako mladog igrača nije bila mudra odluka...

- Iskreno, za to sam ja kriv. Nikada u nogometu ne možete neke stvari predvidjeti , ne možete znati hoće li se neki potez pokazati dobrim ili lošim. Sjećam se kao danas, bio je jedan turnir U-17 gdje su nastupale reprezentacije Engleske, Italije, Španjolske i Češke. Stefan je briljirao, krenuli su kontakti s Chelseajem, a onda je stigla konkretna ponuda Man. Cityja. No, ja nisam bio za te opcije.

Zašto ne?

- Imao sam dojam da engleski nogomet za jednog 17-godišnjaka može biti presurov, da će se na taktičkom i obrambenom planu puno više raditi u Italiji. Bilo je tu još ponuda, željela ga je Fiorentina, no mi smo se odlučili za Genou. Tada je u momčadi još bio Kakha Kaladze, a Stefan je trenirao sa seniorima, a igrao za Primaveru. Trener Genoe bio je Luigi De Canio koji je napravio sastanak u klubu, pa predsjedniku i svima rekao kako Stefan mora igrati odmah za seniore jer je bolji od svih. A onda je za samo sedam dana dobio otkaz.

TATA IZ PRIJEDORA, MAMA IZ ZAGREBA Otac novog pojačanja Hajduka bježao je od strijeljanja u ratu

Kako je priča išla dalje?

- U Genou je za trenera stigao Luigi Delneri koji nije imao Stefana u planu, pa je u samo devet utakmica osvojio jedan bod. Kasnije je trener bio i Fabio Liverani koji ga je poznavao iz omladinskog pogona Genoe, obećao mu minutažu, pa je imao važnu ulogu na pripremama u Austriji. Tamo je Genoa igrala i protiv Kayserispora kojeg je vodio Robert Prosinečki, sve je bilo kako treba. Stefan se onda zaputio na reprezentativne obveze za U-19 vrstu, a Genoa i Milan sve dogovorili preko noći. I to je bila moja greška, nisam ga smio pustiti u Milan koji je u to vrijeme imao toliko pravih igrača, reprezentativaca, prekaljenih 'vukova'.

Milan mladom nogometašu nije donio puno sreće...

- Uh, koja je to bila momčad, u obrani su bili Alex, Mexes, Rami, Zapata, Zaccardo, Paletta, Bonera... Stefan je onda igrao za Primaveru koja je nakon 11 godina osvojila renomirani Viareggio kup. A on je igrao sve, bio jako važan. Ako bi igrao lijevog stopera na klupi bi završio talijanski reprezentativac, ako bi igrao desnog stopera na klupi bi završio kapetan te generacije Milana, a ako bi bi na desnom beku na klupu bi morao sadašnji prvotimac Milana Davide Calabria.

No, kako za njega nije bilo mjesta u prvoj momčad, Simić je morao na posudbu...

- I tu smo imali niz ponuda, tražili su ga Pescara, Brescia, još neki klubovi, ali mi smo se odlučili za Varese. Zašto? Pa to je samo 10-ak kilometara od Milanella, praktički ostaje živjeti u Milanu, sve je izgledalo bajno. A tamo je sportski direktor bio Gabriele Ambrosetti koji je s Marijom Stanićem bio u Chelseaju. Odigrao je dosta utakmica u kontinuitetu, pa na dvoboju protiv Avellina slomio fibulu. Zbog toga izgubio i Europsko prvenstvo do 21 godine, a zarastanje te kosti se onda prilično odužilo, pa je kasnio na pripreme Milana.

Trener rossonera tada je bio Siniša Mihajlović.

- Za Stefana tu nije bilo sreće, već je samo bio na klupi. Vidjeli smo gdje to vodi, pa smo htjeli otići u Hajduk. Klubovi su se dogovorili, Stefan se odrekao velikog dijela plaće, a onda se Milanu ozlijedio Alex, pa je Mihajlović zatražio od Gallianija da ne pusti Stefana. A onda mu opet nije dao nikakvu priliku, pa smo kasnije molili Gallianija da nas pusti u Belgiju (Mouscron).

Stefan Simić prošle je sezone konačno upisao službeni debi za Milan.

- Bilo je tu u grupnoj fazi Europske lige, domaćoj utakmici protiv Dudelangea. Čak bi rekao da je odigrao odlično, a onda je na sljedećoj utakmici stopera igrao - desni bek Abate. Tu smo znali da Stefan mora otići kako bi spasio karijeru. Evo, Hajduk je bio uporan, a mi vjerujemo da će se preko bijelih vratiti u reprezentaciju, pa sljedeće godine zaigrati na Europskom prvenstvu.

Rade Simić o svom sinu priču zaključuje na simpatičan način.

- Teško je pričati o svom sinu, ali Stefan je najveći profesionalac, to će se sada uvjeriti i u Hajduku. Ajmo to reći ovako, Stefan je rođen u zemlji piva (Češka), a niti ne zna što je to pivo. Dugo je živio u zemlji kave i vina (Italija), a vjerujte ne zna ni kakvog su okusa kava i vino - završio je Simić.