Kad je mojem djetetu prije 36 godina dijagnosticiran autizam, zvali su ga i Kannerov sindrom. Prva su medicinska zapažanja bila da su ta djeca rođena iz neželjene veze, da su roditelji emocionalno hladni intelektualci. Možete misliti koliko smo osuda , nerazumijevanja i poniženja doživjeli, ali srećom imam muža koji me voli i podržava , a rodila sam još djece. Moje, sad odraslo dijete, jako nam je ograničilo i preusmjerilo život, ali s druge strane donijelo nam je i niz lijepih prijateljstava, uspomena, solidarnosti i razumijevanja prijatelja. Uvijek sam željela da funkcioniramo kao normalna obitelj a ne da smo predmet sažaljevanja. Zato sam odabrala prijatelje koji razumiju što je autizam, i puno sam pomagala potrebitima, pa mi se to pomalo i vraća kroz dobrotu prema našem djetetu. Danas smo već ljudi pred mirovinu, sve slabiji, ali uvjerena sam da će nam društvo i prijatelji i dalje pomagati kao što je i do sada. Jako razumijem majku iz emisije. Nisu sve osobe jednako čvrste. I mi smo se u jednom trenutku dvoumili da li da dijete smjestimo u stanovu, ali naša je ljubav prema tom djetetu bila i ostala tolika da radimo kompromise -ujutro je u poludnevnom smještaju, a popodne s nama. Uvijek će se naći neko rješenje, ali je tu važno da su roditelji takve djece čvrsti, pozitivni i jaki.