Ludi car Bokassa: Jeo djecu, a sebe proglasio 13. apostolom

Sam na svom prijestolju moći, diktator je čovjekomrzac željan ljubavi. Za svoju ovisnost nalazi samo jedan lijek - projekt kulta ličnosti - da mu se klanja narod kojeg ugnjetava. Sigurno ste čuli za većinu njih, no znate li sve njihove sulude hirove - odluke, dekrete i zabrane, enormno trošenje novca na palače i vlastiti luksuz...? Svaki treći dan objavit ćemo po jednu priču u specijalu Ludi diktatori. 

Jedan od najokrutnijih vladara bio je samoproglašeni srednjoafrički car kanibalskih sklonosti Jean-Bédel Bokassa koji je rođen 22. veljače 1921. u Boubangui, kao jedno od 12 djece poglavice Mindogona Mgboundouloua.  

Imao je bezbrižno djetinjstvo sve dok se njegov otac nije odlučio oglušiti na zahtjeve kolonijalnih vlasti koje su tražile besplatnu radnu snagu za krčenje šuma. 

Oca mu ubili, a majku mu pojeli krokodili

Mindogon je odlučio da njegovi podanici neće više besplatno raditi za Francuze, što se njima nije svidjelo pa su drčnog poglavicu pendrecima pretukli do smrti pred očima maloljetnog Bokasse.

Nedugo nakon očeva ubojstva budući je car ostao i bez majke, koja nije mogla prežaliti gubitak voljenog supruga pa se bacila u obližnju rijeku, gdje su je pojeli krokodili. 

Nakon toga Bokassa se upisuje  u misionarsku školu, gdje prihvaća katoličanstvo. Ostala djeca konstantno ga šikaniraju, što zbog malenog rasta, što zbog činjenice da je siroče. Tijekom školovanja toliko je zavolio udžbenik o gramatici francuskog autora Jean-Bédela da su ga profesori počeli zvati njegovim imenom. S vremenom je prihvatio ime i postao poznat kao Jean-Bédel Bokassa.

Voditelj misije je u preplašenom dječaku vidio potencijal pa ga je stavio pod svoje skrbništvo, te je od njega pokušao napraviti svećenika. To mu nije pošlo za rukom, a Bokassa je na kraju završio kulinarski tečaj.

Izveo državni udar uz pomoć Francuske

Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata unovačen je u snage Slobodne Francuske, a sudjelovao je u završnim operacijama u Francuskoj i Njemačkoj. Poslije rata završava tečaj za vezu, dobiva oficirski čin te sudjeluje u Prvom indokineskom ratu, gdje se istaknuo i za to dobio najveća odličja.

Kada je Centralna Afrika 1960. dobila samostalnost od Francuske, Bokassa je preuzeo zapovjedništvo nad oružanim snagama. Prvi predsjednik Srednjoafričke Republike i njegov daleki rođak David Dacko u novom zapovjedniku nije vidio opasnost, vjerovao je da su mu dovoljna zadovoljština vojne parade i kićenje uniforme.

- Tog kržljavog majmuna samo zanima da vješa ordenje na rahitična prsa - rekao je Dacko.

No, kako je Dackova vlada zapala u financijske probleme, a nitko ju nije htio kreditirati, pomoć je neočekivano stigla od komunističke Kine. U kinima su se počeli vrtjeti filmovi koji su veličali komunizam, a broj Kineza u zemlji je rastao. 

Bokassa je u komunizmu vidio prijetnju, tvrdio je da kineski agenti žele pokrenuti revoluciju te se zato odlučio na protunapad. Dobio je podršku francuskog predsjednika Charles de Gaullea koji je odlučio sponzorirati državni udar koji bi vodio Bokassa.

Budući da je Bokassa vojsku već imao pod kontrolom, državni udar je prošao glatko. 

Čim je zasjeo na vlast 1.siječnja 1966. ukinuo je dotadašnji ustav i parlament te uveo neke od noviteta koji su zemlju barem donekle približili civiliziranom svijetu.

Novi predsjednik Bokassa uvodi reforme

Nizom reformi pokušao je potaknuti gospodarski razvoj pa je tako stvorio velike nacionalne farme i industrije, koje su na kraju propale zbog lošeg upravljanja. Uspostavio je sustav javnog prijevoza s tri autobusne linije koje su išle kroz glavne gradove te trajektnu liniju rijekom Ubangi, subvencionirao je osnivanje dva nacionalna orkestra i nastojao osigurati dovoljne zalihe mesa za potrebe Republike.

Tko nema posao plaća kaznu ili ide u zatvor

Također, dolaskom novog predsjednika muškarci i žene između 18 i 55 godina morali su dokazati da imaju posao, inače su morali platiti novčanu kaznu ili bi išli u zatvor. Prosjačenje je bilo zabranjeno, osnovane su „moralne brigade“ koje su nadzirale ponašanje u barovima i plesnim dvoranama, a miraz i obrezivanje žena su ukinuti iz dotadašnje prakse.

Poligamiju ukinuo svima, osim sebi

Zanimljivo, iako je u svojoj palači imao harem ljubavnica, te više od 17 žena s kojima je dobio preko 60 djece, Bokassa je za vrijeme svoje vladavine ukinuo poligamiju. Naravno, zabrana se nije odnosila na njega samog.  

Okrutni vladar sklon nasilju, imao je privatni zoološki vrt, a  svoje ljubimce krokodile i lavove hranio poslugom koja nije udovoljila vladarevim visokim prohtjevima. Ništa bolje nisu prolazili ni lopovi kojima je za kaznu rezao uši nakon što bi ih divljački mučio.

Bliski suradnik mu zabio nož u leđa

Veteran Indokineskog rata i Bokassin bliski suradnik Alexandre Banza, koji mu je pomogao da dođe na vlast, kasnije se pokazao kao velika prijetnja novom predsjedniku. Banza se oštro usprotivio Bokassinom rastrošnom stilu života i lošem upravljanju državnom blagajnom, zbog čega ga je Bokassa poslao u udaljeni Camp de Roux gdje mu nije predstavljao prijetnju.  Banza je stekao prijatelje među vojnicima, a Bokassa je, nakon što je shvatio njegove planove, otputovao u Pariz zatražiti pomoć. Dva mjeseca kasnije, dobio je pratnju od 80 vojnika koji su ga stalno pazili.

Nakon sve češćih kritika na račun njegove loše vladavine, smijenio je Banzu s mjesta glavnog državnog ministra. Banza je sklopio pakt s kapetanom Jean-Claude Mandabom te mu iznio plan Bokassina smaknuća. 

Međutim, nije računao na to da će ga njegov partner izdati. Kada ga je telefonski kontaktirao 8. travnja 1969. kako bi objavio da će  idući dan izvesti državni udar, Mandaba je odmah dojavio plan Bokassi. Idući dan,  Bokassini vojnici zaskočili su Banzu u vojnom kampu Kassai, strpali u njegov Mercedes te odvezli u rezidenciju u Barangi. 

Banzu streljao, spalio i zakopao u neoznačenom grobu

Tamo ga je Bokassa pretukao skoro do smrti, a na Mandabin prijedlog suđeno mu je pred vojnim tribunalom. Priznao je pokušaj državnog udara, ali ne i planiranje ubojstva. Osuđen je na smrt strijeljanjem, nakon čega je spaljen i pokopan u neoznačenom grobu.

Krunidba po uzoru na Napoleona I.

1971. Bokassa se promovirao u glavnog generala, a 4. travnja 1972. proglasio se doživotnim predsjednikom. Nekoliko godina Bokassa je održavao bliske odnose s Francuskom, a  tadašnji predsjednik Valery Giscard d'Estaing bio je čest gost  Republike. S Bokassom je išao u lov, a koliko je prijateljstvo bilo čvrsto govori i činjenica da je Bokassu nazivao svojim rođakom.

Francuska je podržala Bokassinu ideju da se Srednjoafrička Republika  1966. proglasi carstvom te velikodušno pomogla u organizaciji, politički i logistički, jedne od najpompoznijih ceremonija u povijesti. 

Jean Pierre Dupont, organizator Bokassine, krunidbe inspiraciju za svečanost pronašao je u Napoleonu odnosno  filmu „Napoleon“ redatelja Sache Guitryja. Dok se svečanost pripremala, jednom na tjedan ministri i ostali morali su dolaziti na projekciju kako bi što bolje naučili kako se kruni cara. Ceremonija je održana u sportskoj dvorani u glavnome gradu Banguiju, a luksuzom nije zaostajala  za onom od Napoleona 1804. godine.

Žezlo i kruna optočeni dijamantima od 7000 karata

Čak 60 Mercedesa, 5000 uniformi, 30.000 boca šampanjca i 34 konja dopremljeno je iz Francuske teretnim zrakoplovom za potrebe krunidbe. Francuska raskoš izlila se na prijestolnicu Bangui. Bokassino žezlo i kruna, nadahnuta onom Napoleona I., bili su optočeni dijamantima od 7000 karata oblikovanih rukom draguljara Athus-Bertranda.  Ruho njegove supruge, carice Catherine  došlo je ravno iz ateljea slavnog  Lanvina. Bokassine cipele istkane iz zlatnih niti potpisivao je Pierre Cardin. Plašt dug trinaest metara, od crvenog baršuna, obrubljen hermelinom  i sve ostalo potrebno za krunidbu prema carevoj izričitoj želji sašiveno je u Francuskoj.  

Zbog ceremonije država skoro bankrotirala

Svečanost krunidbe održana 4. prosinca 1977. koštalo je građane 16 milijuna eura, točnije 10 posto BDP-a, što je Srednjoafričku Republiku skoro dovelo do bankrota.

Na povijesnu ceremoniju nije došao nitko od svjetskih državnika, no brojni mediji su je „darežljivo“ popratili.

Prebacio se na Islam, pa vratio na katoličanstvo

Odnos s Francuskom zahladio je nakon što se saznalo za Bokassinu suradnju s libijskim čelnikom Muammarom  al-Gaddafijem.  Nakon sastanka u rujnu 1976., Bokassa je prešao na Islam i promijenio ime u Salah Eddine Ahmed Bokassa, ali se već u prosincu 1977. vratio na katoličanstvo. Pretpostavlja se da je prijelaz na islam bio dio plana kako bi osigurao financijsku pomoć Libije, no nakon što je uvidio da neće dobiti obećanu pomoć, Bokassa je napustio Islam.

Dodatna prepreka u odnosima s Francuskom bila je Bokassina sve izraženija težnja za osamostaljenjem.

Rastrošni vladar nije previše pazio na državnu blagajnu. Kada su se zalihe novca počele topiti, a odnosi s Francuskom postali sve napetiji, poslao je, navodno, svoje vojnike s kalašnjikovima u ruci da u divljini ubijaju slonove radi skupocjene slonovače.

Masakr koji je okončao vladavinu: Pobio više od sto učenika 

Sve do 1979. imao je potporu Francuske, no onda se dogodio masakr koji je okončao Bokassinu vladavinu. Između 16. i 19. travnja na ulice Banguija izašli su nezadovoljni učenici koji su prosvjedovali protiv Bokassine odluke o uvođenju obveznih školskih uniformi,  od tkanine koju je proizvodila samo jedna tvrtka – ona njegove supruge.  

Vojska je na prosvjednike uzvratila oružjem, preko stotinu studenata je ubijeno. 

Dječacima štapom smrskao lubanje

Vrhunac se dogodio jedne noći kada je po Bokassinoj naredbi vojska uhitila 180 prosvjednika koji su kamenovali Bokassin Rolls Royce tijekom prosvjeda, uglavnom mladića između 12 i 16 godina, u zatvor Ngaragba , na rubnom području Banguija. U noći neizmjernog nasilja, u kojoj je Bokassa imao glavnu ulogu, uhićeni učenici su mučeni, drogirani, divljački pretučeni te su naposljetku umrli od gušenja u prenatrpanim ćelijama.  Neki od njih imali su manje od 8 godina, a nekolicini dječaka Bokassa je svojim štapom od ebanovine smrskao lubanju.

Organizacija Amnesty International razotkrila je masakr, a potom su francuske paravojne snage izvele državni udar dok je Bokassa bio na službenom putu u Libiji te za predsjednika ponovo postavile Davida Dacka.

Suđenje za ubojstva, mučenja i kanibalizam

Bokassa je osuđen na smrtnu kaznu zbog masakra te teških optužbi za kanibalizam. Naime, u francuskom magazinu „Parish Match“ objavljen je članak uz prateće fotografije koje prikazuju hladnjak u kojem je Bokassa navodno držao tijela ubijenih studenata.  Tvrdio je da je  priču o kanibalizmu plasirao novinar blizak francuskom predsjedniku Giscard d'Estaingu. Na suđenju je svjedočio i šef njegove sigurnosne službe koji je navodno kuhao ljudsko meso te ga potom za večeru posluživao Bokassi  i drugim dužnosnicima koji su ga posjećivali.

Zbog nedostatka dokaza optužbe za kanibalizam su odbačene, ali mu je dokazana krivnja za sva ostala djela pokolj nad učenicima. Donošenju presude vjerojatno su pridonijela svjedočenja 27 preživjelih školaraca koji su iznijeli svoju verziju događaja pred sudom.  

Smrtna kazna zamijenjena je zatvorskom kaznom u trajanju od 20 godina, da bi na kraju bio pušten na slobodu 1993. već nakon sedam godina.

Nakon svega umro od - srčanog udara

Zadnje godine života proveo je u izbjeglištvu u Obali Bjelokosti, a ulazak u Francusku bio mu je zabranjen. Posvetio se pisanju autobiografije pod nazivom „Moja istina“ u kojoj progovara i o svom odnosu s francuskim predsjednikom te dijamantima koje mu je poklonio 1973. Priča se 10. listopada 1979. pojavila u satiričkom listu „Canard Enchaîné“ , a vjeruje se da je ovaj politički skandal poznat i kao „afera dijamanti“  doprinijela d'Estaingeovoj smjeni s mjesta ministra financija.

Bokassa je umro je 3. studenog 1996. u Banguiju u 75. godini života od srčanog udara. Potkraj života, ekscentrični diktator se proglasio 13. apostolom te je tvrdio kako se potajno sastajao s Papom.  Bokassu mnogi uspoređuju s trećim predsjednikom Ugande  i diktatorom Idi Aminom-Dadom. Kao i Bokassa, na vlast je došao pučem,  volio je ordenja te bio poznat kao ubojica i kanibal.

U prosincu 2010. posthumno je dobio oprost od predsjednika Françoisa Bozizéa  koji ga je nazvao „sinom nacije i velikim graditeljem koji je učinio mnogo za Srednjoafričku Republiku“.