Lorenci: Najdraže mi je s djecom u parkiću biti obična mama...

Ovu nagradu posvećujem svim ljudima u svijetu koji su bili primorani napustiti svoj dom zbog rata ili ekonomske krize, kao i ja Sarajevo tijekom rata. To iskustvo utkala sam u lik Jasne i nadam se da filmovi koje radimo barem malo mogu promijeniti svijet i dati nam nadu da ćemo jednog dana živjeti na boljemu mjestu, rekla je Daria Lorenci Flatz (44). Glumica zagrebačkog HNK na 66. Taormina Film Festivalu u gradu Taormini na Siciliji dobila je za lik Jasne u filmu “Mater” Jure Pavlovića nagradu za najbolju glumicu.

Čestitam na nagradi. Kakav je osjećaj čuti da ste najbolja? I kako se nakon 20-ak godina i dalje motivirate da budete - najbolja?

Ne znam jesam li najbolja, ali trudim se. Vjerojatno kad se tako trudiš biti najbolji što možeš, onda i napraviš dobro.

Je li vam žao da niste bili na Siciliji?

Naravno, ali zbog korone je to doista bilo neizvedivo. Dva međunarodna presjedanja, pa po dva sata prije svakog leta u zračnim lukama... mislim da bi let iz Splita trajao sedam, osam sati. Sve pod maskom, naravno, i činilo mi se previše. Da je normalna situacija, tamo bismo predstavili film, vjerojatno i ostali koji dan dulje. Nisu ni zvali, kao inače, uobičajen broj gostiju. Mogla je to biti prilika za vidjeti Siciliju. U žiriju je bila Emmanuelle Seigner, supruga Romana Polanskog, vidjela sam da su bili Monica Bellucci, dizajneri Dolce & Gabbana. Možda bih ih i upoznala, ali Bože moj...

Hrvatska premijera bila je nedavno na otvaranju Festivala mediteranskog filma u Splitu. Gdje sve dalje ide film, u koje hrvatske gradove?

U utorak je bio u Pločama, čekaju nas Dubrovnik, Hvar, Solin... krajem kolovoza je zagrebačka premijera, pa Pula koja je pomaknuta.

Ima li straha od korone? Na turneji će sigurno biti puno susreta...

Na svim festivalima držimo razmak. Uvijek postoji mogućnost, ali pazimo na pridržavanje mjera. Na otvorenom nemam masku, u zatvorenom je stavim. Ne lijepim se na ljude, držim distancu i nekako mislim da su te šanse minimalne.

Na beogradskom FEST-u “Mater” je nagrađen kao najbolji film regije. Budući da je to film prvijenac redatelja Jure Pavlovića, koliki je to vjetar u leđa? Prvo njemu, a potom i ekipi...

Nagrade sigurno znače, među ostalim su preporuka za buduće projekte, potvrda da ste nešto uistinu dobro napravili. Ako ne dobijete nagradu sljedeći put kad krenete nešto raditi, teže ćete do financija, u tom smislu su uistinu važne.

Možete li bez razmišljanja reći koliko doma imate nagrada?

Ne, deset, 15-ak... ne znam točno.

Još 2005. ugledni hrvatski filmski časopis svrstao vas je u 20 najboljih hrvatskih filmskih glumica svih vremena. Kako vam je ovo “svih vremena” tad zazvučalo?

Dobro, ali nikad se tako ne osjećam. Doživim to kao novinski napis ili naslov, kao da to nema veze sa stvarnošću.

Ne pišu kolege baš o svima tako...

Većinu života gnjavim se s osjećajem da možeš dobiti puno priznanja od struke, ali opet mi se čini da, ako ne snimaš za televiziju, ta vrsta pohvale i zvjezdanog statusa izostaju. Nemam osjećaj zvijezde. Ovakva nagrada je velika stvar. Ipak, zvjezdani status češće se dobije jer ste se razveli, imali preljub, a rjeđe jer si dobio Zlatnu arenu. Često se status koji bi trebao imati zbog kvalitete odrađenog brka s popularnosti. Nekad se znalo tko je dobar glumac, a danas mi se čini da za glumce koji su u kazalištu ili na filmu taj dio kolača izostane. Bude uloga koje doista dobro napravim pa mi se čini da ne mogu doći do te pažnje, da će prije do toga doći netko tko je snimio reklamu. I nisam jedina koja ima taj osjećaj.

Mislim da je takvo što prolazno, a vi svoj zvjezdani status ipak držite godinama. Koliko takva predanost glumi traži odricanja od nekih drugih stvari?

Trudim se imati ravnotežu. Da bih taj posao dobro radila, ne smijem imati osjećaj da je moj privatni život zakinut, da će ispaštati vrijeme koje provodim s djecom. Nekad ljudi imaju osjećaj da puno radim, ali zapravo jako doziram. Film ‘Mater’ smo snimali prije tri godine i, kad smo ga radili, sa sobom sam vodila tri sina, mamu i baku. Bili su drugi razred i išli su u online školu. Teško bih radila s osjećajem da sam ih morala ostaviti. Imala bih preveliku grižnju savjesti. Jer, koliko god vas obitelj iscrpljuje i razvaljuje na sve moguće načine, ona je ta koja i stabilizira. Dok nisam imala to sidro, bila sam puno nestabilnija. Volim biti najobičnija mama u parku, u tenisicama. Nađem vremena i za trening, psa... Imam i Četiri sobe, studio za djecu u koji i moja djeca dolaze. Tamo vježbam, pa ako malog ne stignem odvesti u vrtić, i on ide sa mnom na trening. Ako ne mogu uspostaviti tu ravnotežu, odbit ću projekt.

Morate li, sa statusom koji uživate, ići iz projekta u projekt ili si možete dopustiti birati što ćete snimati i kada?

Čak i mi koji imamo kontinuitet, rijetko snimamo. Zadnjih godina sam snimila ‘Mater’ s Jurom i ‘Asymmetry’ u Beogradu. Obično se ni ne dogodi druga prilika baš odmah. Snimala sam s Dadom Matanićem ‘Novine’ i jako sam uživala. Hoću reći da sa snimanjima imamo laganiji tempo pa kad dobiješ ponudu, prihvaćaš je. Osim ako ti baš totalno ne odgovara ili je organizacijski neizvedivo. Prioritet mi je uvijek matična kuća, zagrebački HNK, pa ako snimanja mogu isfurati s terminima predstava, prihvatim.

Pet godina kasnije opet su vas jedne ugledne novine proglasile predvodnicom vrlo uspješne generacije hrvatskih glumica, najtalentiranijih i najzaposlenijih u regiji. Je li vas to i privatno zbližilo s ostatkom zvjezdane ekipe, s Jadrankom Đokić, Zrinkom Cvitešić, Leonom Paraminski, Natašom Janjić, Marijom Škaričić?

Takvo što zapravo ovisi o projektima. Nekad se dogodi da se s nekim zbližite na projektu, pa se nastavite družiti i kasnije. Nekad se putevi odvoje pa se ne vidimo godinama. Ali kad se sretnemo na festivalima, to bude jako lijepo. Odmah postanete bliski čak i s ljudima s kojima ranije niste puno bili u kontaktu. Što je svatko od nas zadovoljniji, što je manje frustracija, to je veća mogućnost tog sestrinstva, druženja, dijeljenja, zajedničkih slavlja. Često to osjetim s kolegicama. Lani smo, primjerice, bile na Sarajevo film festivalu i odlično smo se zabavljale. Kad ih gledam samo po medijima, uspoređujem se, znam osjetiti ljubomoru, poželjeti igrati to što je netko dobio, imati takav uspjeh, no kad smo zajedno, ništa od toga ne osjećam. Samo to zajedništvo, da smo skupa u tom poslu, preživljavanju. Moja najbolja prijateljica je glumica Nataša Dangubić, a sve mi zapravo vodimo iste bitke: da i dalje dobro izgledamo, da smo mažene...

Kad je netko tako uspješan, rado ga svojataju. Sarajevo kaže da ste njihova glumica sa zagrebačkom adresom, a Zagreb da ste hrvatska glumica. Smeta li vas to svojatanje?

Ne. Budem tužna kad me u Sarajevu ne osjećaju kao svoju. Važno mi je da me osjećaju kao svoje dijete jer ja i jesam njihovo dijete. U Zagreb sam došla sa 16 godina. Djetinjstvo i početak mladosti sam provela u Sarajevu, i to je moj prvi dom. Zagreb je moj pravi dom. To su kao dva svemira koji paralelno koegzistiraju a jedan ne isključuje drugi. Nigdje ne bih mogla živjeti osim u Zagrebu. Tu sam 30 godina, i djecu sam tu rodila. Ja jesam zagrebačka glumica, ali žao mi je da u Sarajevu nikad nisam igrala. Sarajevo je moja topla uspomena, njemu se u srcu uvijek rado vraćam.

Kako danas izgledaju vaši dolasci u Sarajevo? Ima li bolnih sjećanja ili s vremenskim odmakom od rata dolazite s veseljem?

Što sam starija, sve mi je lakše doći s veseljem. Prvih godina mi je bilo jako teško i izbjegavala sam doći. Sad više dolazim kao mama da svojoj djeci pokažem rodni grad. Odvela sam ih lani i na svoj grad sam gledala kroz njihove oči. Tako je sve ljepše. Teško mi je doći sama jer puno prijatelja više nema, posvuda svjedočiš toj rasturenosti života.

Jeste li ikad pomislili da nešto nećete moći, znati...? Je li vam ikad bilo teško u toj mjeri da ste se rasplakali od muke?

Rasplačem se često, nema projekta na kojemu nisam plakala. Koliko god sam ekspresivna i ekstrovertirana, toliko sam, to je Paolo Magelli najtočnije rekao, implozivna osoba, s puno emocija u sebi. Unosim sebe u svaku ulogu, pa sam tad jako osjetljiva i ranjiva. Nakupi se toga, pa se u nekom dijelu procesa i rasplačem. Nemam strahova, više mi se akumulira umor, nespavanje zbog djece, naporne probe... pa pucam kao ekspres lonac. Na snimanju ‘Matere’ sam se bojala da ne bude puno ponavljanja zbog mene. Istodobno sam učila beogradski naglasak za film ‘Asymmetry’ i njemački jer u ‘Materi’ većinu monologa govorim na njemačkom. A nikad ga nisam učila. Bila sam na ljetovanju na Visu, muž je svaki dan po dva sata preuzeo djecu. Ja sam tad pola sata slušala srpski, a još sat i pol radila njemački.

U FILMU 'MATER' Daria Lorenci-Flatz dobila je nagradu za najbolju glumicu

Čime vas je osvojio suprug, web dizajner Emil Flatz?

On je moja sušta suprotnost, čovjek koji malo govori, jako je stabilan, daje mir, pouzdanje, osjećaj da će sve biti u redu i da je tu. Može to biti i projekcija, ali 12 godina smo zajedno i sigurna sam da nije bila projekcija. Dobro sam procijenila i zaljubila se u pravu sliku. Kad se zaljubiš, nerijetko imaš ružičaste naočale, pa se i razočaraš. Evo, ja se još nisam razočarala u njemu. Imali smo puno životnih ispita, bilo je i uspona i padova, udaljavanja, zbližavanja. Mislim da još nismo jedno drugo razočarali. Bliski smo si.

Pokazuje li ijedan od trojice sinova želju da krene vašim ili suprugovim stopama?

Idu već četiri godine u moje Četiri sobe na dramsku, predaje im Sanja Milardović i jako to vole. Trenutačno im je prioritet sport. Mak se bavi gimnastikom i latinoameričkim plesovima, a Fran tenisom i judom. Tin je još premali, ide u sportski vrtić gdje radi sve po malo. Vole doći u Četiri sobe jer je veselo, gledaju i plesove, pomažu oko rođendanskih slavlja, svake godine rade predstavu, ali sve je to više igra. Naglasak je na mašti i kreativnosti, a ne na tome da se djeci daju upute što je dobra gluma, a što nije. Vrlo smo nježni i oprezni, pa i oni uživaju.

Nakon rođenja blizanaca zbog problema sa štitnjačom liječnici su vam rekli kako su male šanse da ćete ponovno zatrudnjeti, no čudo se dogodilo. Vjerujete li u čuda ili je to bila samo pogrešna procjena?

Kad su mi dijagnosticirali Hashimoto, nisam htjela odmah uzimati terapiju. Upozorili su me da je, ako namjeravam ostati trudna, bez terapije otežano začeće i postoji rizik od pobačaja. Uglavnom, čim sam ostala trudna uzela sam terapiju. Nije, dakle, veliko čudo.

Vjerujete li u čuda, u sudbinu ili ste realni, prizemljeni?

Vjerujem da su čuda moguća ako stvoriš uvjete za njih. Mislim da prvo trebaš napraviti sve što je u tvojoj moći, a onda se prepustiti. I vjerojatno će se dogoditi ono najbolje za tebe. Čovjek mora imati želje i htijenja ali pritom ne smije biti opsesivan. Ako želiš pretrčati deset kilometara, nećeš ustati i odmah to napraviti, neki proces se treba proći.

Čemu učite sinove? Što vam je najvažnije usaditi im?

Da moraju imati osjećaj za plan, da se nešto mora odraditi. Ako se riješiš odmah obveze, ostaje puno više vremena za slobodu. I da ne može ta sloboda biti na prvome mjestu, pa u ponoć govoriti ‘Nisam ovo ili ono napravio’. Stalo mi je da, kad dođu iz škole, ručaju, pa napišu zadaće. I onda im ostaje vremena za sve. S tim se još natežemo. Stalo mi je da budu zdravi i veseli.

Ljeto provodite na Pelješcu. Je li more, sunce, mir... pravi način da napunite baterije i spremite se za novu sezonu?

Je. Priroda mi je lijek za sve, resetiranje. Imamo velikog psa, mješanku, i u šumi smo svaki dan s klincima i s njom. I sad smo u kampu, bit ćemo tu cijeli kolovoz. Ovisna sam o prirodi, pa i odmor volim tako provoditi.

Na satove surfanja idete vi ili djeca?

Svi. Imamo dvije opreme pa se mijenjamo. Djeca imaju zajedničku opremu, a muž i ja imamo školsku dasku. Idemo na smjene. Prvo jedno dijete i ja, pa onda suprug s drugim.

Što nakon ljeta? Što vas čeka u novoj sezoni?

U HNK sam u podjeli ‘Genijalne prijateljice’ u režiji Paola Magellija i s Tarikom Filipovićem spremam projekt u režiji Arije Rizvić. Plus upisi u moje Četiri sobe za likovne, dramske radionice, breakdance, hip-hop, programe joge...