Moj tata ima vrt. Na početku je to bilo nekoliko gredica, a sada je to već i ogradio i napravio baraku. Kako se kaže, možeš čovjeka izvuči iz sela, ali selo iz čovjeka nikada. On je bolestan čovjek po zimi kada ne može na vrt. Poludi, a i mi svi sa njim zbog njegove nervoze. Kada dođe proljeće i on procvjeta. Već nekoliko godina ima i zečeve, kokice, mace, dva psa, kupi ponekad i patkice, purice. Uživa čovjek. Naravno, uvijek mora biti budala. Već nekoliko puta su mu provaljivali u baraku, jednom su je i spalili sa svim životinjama unutra (čak su i psa zapalili, tata je plakao za psom kao dijete). Zadnji put su došli, uzeli tatine tačke, odnijeli 30 zečeva, 20 kokica, sijeno što se čovjek od 60 godina namučio da pokosi travu - sve su odnijeli. Da ste samo vidjeli tu ruševinu od čovjeka. Baš je bio tužan. Ali opet je iz početka sve ponovo započeo. A tko je lopov? Zna se. Sin od jednog policajca iz naselja. Svi znaju i nitko ništa nemože. Čuva tata svog sina.