Ljudi s ulice ne smiju na ulicu...

U Los Angelesu ima jedan dio grada kojeg zovu Skid Row, a u kojem već desetljećima živi najveći broj beskućnika u Americi. Tamo, na drugom kraju svijeta, u Fifth Streetu, postoji jedan mali kutak kojeg lokalci zovu Nickel.

Tom Waits mu je posvetio pjesmu. Lijepu, hrapavu uspavanku za nesretnike s tog komadića asfalta, u kojoj jedan stih kaže ovako: Znam mjesto na kojem Royal Flush nikad ne pobjeđuje par.

I Zagreb ima svoj Nickel, a nalazi se u Velikoj Kosnici.

Imati Royal Flush u Kosnici

Ni ovdje Royal Flush nema šanse protiv para.

Par kilometara od gradske vreve, tu na istoku, prema Gorici, podignuto je nekoliko paviljona u kojima živi 82 ljudi. Skupljeni su s ulice, s kartona i klupa, i smješteni u ovom prihvatilištu, kako bi im se pružili koliko-toliko ljudski uvjeti. Imaju hranu, imaju toplinu, imaju privid sigurnosti.

Imali su sreće što su završili ovdje, gotovo kao da im se na kartama zalomio Royal Flush. Ali, onaj s druge strane je imao par. I zasad pobjeđuje.

Ljudi i dalje odlaze

Beskućnici koji stanuju u Kosnici ne smiju izlaziti izvan ograde. Spavaju iza nje, bude se iza nje. Ako napuste perimetar ograđen metalnim karikama, nema im natrag, osim s negativnim testom na koronu, što se u praksi rijetko događa.

Virus je promijenio pravila igre. Naime, osobe smještene u prihvatilištu nemaju pravo na socijalnu pomoć.

Nemaju prihoda. Dosad bi se takvom problemu dovinuli izlascima, skupljanjem boca ili poslićima na crno, ali sad im je to onemogućeno i svedeni su na izbor: Ili će ostati ovdje i čekati da sve prođe ili će otkantati privremenu sigurnost i napustiti ogradu.

Nije teško pretpostaviti za što se odlučuju ljudi naviknuti na život na ulici.

Radio sam da bih zapio

- Oni koji su u prihvatilištu moraju ostati unutra, po odluci grada i zbog epidemioloških mjera. Moramo zaštititi zdravlje korisnika - kaže nam Andrea Kozar Pasanec, socijalna radnica u prihvatilištu. Smiju, dodaje, otići ako je razlog opravdan, primjerice, ako moraju kod liječnika.

Ali ipak svejedno odlaze.

- Ne žele biti zatvoreni. Ovdje ne dobivaju socijalnu pomoć, osim kad su vani, ali za to treba proći vremena, prođe i po tri mjeseca. Birokracija je katastrofa - objašnjava Andrea.

A ljudi se žele osjećati kao ljudi. Žele imati kunu u džepu, žele kupiti cigarete, žele otići u grad na kavu, žele svoje svakodnevne rituale. Nije se lako odreći toga.

Logoraš i Picasso

Prihvatilište ne izgleda loše. Uredno je, toplo je, mačke se skitaju po prozorskim daskama i žicaju ostatke doručka. Ali svejedno je opasano ogradom.

- Oni koji su dugo na ulici žele van. Pravi klošari su uvijek na cesti. Da se razumijemo, riječ klošar kod mene nema negativnu konotaciju. Ti boemski tipovi žele slobodu i neće biti unutra. Takvi su - sliježe ramenima jedna žena. 

Ne želi da joj napišemo ime. 

- Nemojte, ljudi imaju drukčiju perspektivu o nama. Zar ne znate kako gledaju na beskućnike. Kao na narkomane, alkoholičare, ništarije... Ima i toga, ali nismo svi takvi - kaže ona. Bila je grafičarka prije nego je ostala bez posla, stana i života.

Andrea kima glavom, slaže se s njom. Kaže kako ovdje ništa nije crno i bijelo. 

- Većina naših korisnika su ljudi koji ne funkcioniraju u mnogim poljima u životu. Bilo da se radi o odnosu s obitelji, s poslom, s drugim ljudima... pojašnjava socijalna radnica i vodi nas u obilazak. Upućuje nas na jednog sijedog gospodina.

- Nadrapao sam u životu i pomirio se s tim. Imam 60 godina, dvaput sam prokockao priliku i mogu se je*ati. Danas jesi, sutra nisi. Tako ti je to - ležerno govori postariji čovjek oslonjen na štaku oblijepljenu selotejpom. Ni on se ne želi predstaviti. Ni nitko oko njega.

Jedan muškarac se pokupio i sakrio u sobu kad je vidio da se približavamo s fotoaparatom. Ostavio je cigaretu u tanjuriću koji glumi pepeljaru. Još se dimi. 

Ipak, ima i otvorenijih.

Dario ima 33 godine, svijetle oči i kukasti nos. 

- Kako sam završio ovdje? Glupošću. Radio sam dok nisam sve zapio. Alkohol. Završio sam neko vrijeme kod sestre, ali smo se posvađali i izbacila me. I onda mi je preostala ulica. Mjesec dana sam spavao kod crkve na Trešnjevci. Malo kartona, dekice i eto. Ovdje sam od srpnja. Namjeravam se maknuti, ali ne znam kako. Nemam gdje - tiho govori mladić.

Teško ga čujemo jer s druge strane paviljona dopire galama. Netko viče iz petnih žila, psuje i doziva. Trčimo prema izvoru buke, skrećemo iza jedne zgrade, a tamo na prozoru, uspravan kao toranj, glasan kao brodska sirena, ustoličen stoji Nadir, sa šakom na sljepoočici. Okićen medaljama i značkama, s beretkom na glavi, urla na sve koji ga slušaju. 

- Ja sam Nadir Dedić, a svi me zovu Nikolica! 92 godine imam, s 12 sam završio u Jasenovcu, a s 13 sam otišao u partizane! U Zagreb sam ušao 45., i to kao najmlađi partizan! Vodio sam okršaje i bitke, borio sam se i bio najhrabriji! I danas sam hrabar! Borit ću se protiv neprijatelja, lopova, korupcije i kriminala! - viče gospodin Dedić, a mi mu se zainteresirano primičemo.

Stariji nego što mu piše u papirima

Andrea nam kaže da je tu već godinama. Došao je sa ženom, ona je u međuvremenu preminula. Bistar je, s obzirom na godine, i sjeća se većine stvari. U papirima mu piše da je 1930. godište, ali je stariji od toga. Šetao je jednu Novu godinu vani, pao i slomio zdjelicu, a oporavio se u roku dva mjeseca. Živa sila, priča socijalna radnica dok Nadir neumorno viče u pozadini. 

- Ovo je drugi Jasenovac za mene! Da ovdje jedem paštetu i komad kruha i da ne mogu izaći. Ne mogu. Kako? Oduzeta su mi moralna i ljudska prava - nastavlja on i povlači se u svoju sobu, oblijepljenu plakatima i fotografijama.

S druge strane, čini se kako gospodinu Branku, zvanom Picasso, novi režim ne pada toliko teško. 

- Moraš se držati pravila. Neki su otišli, a ja nisam. Dobro je ovdje. Ja sam vam, znate, ovo gradio. Osamdesetih sam bio akcijaš, a sad tu živim - kaže kosnički Picasso koji nadimak duguje svom slikarskom hobiju.  Zapustio ga je u posljednje vrijeme, nije lako doći do materijala. Royal Flush teško pobjeđuje par. 

Primičemo se zaključanoj ogradi i u prolazu razgovaramo s ostalim korisnicima. Čujemo kako nešto zvecka iza nas. Nadir nam trči ususret. Želi ispričati kako je nakon Jasenovca lovio ustaše i četnike. 

Osmijeh mu je od uha do uha.