Ljudi na vrućinama na Baniji još borave u limenim kutijama: 'Ovaj život nije ni za životinje'

Živa u termometru se prelijeva preko trideset stupnjeva dok Vlado Manojlović kopa po izlizanoj kožnoj torbi. Izvlači raspale komade papira i nastoji ih spojiti. Pokazuje prstom u slagalicu. U kupoprodajni ugovor za kuću koja nije njegova, iako se rodio u njoj.

Vlado sada živi u kamp kućici, u dvorištu svog nekadašnjeg obiteljskog doma u centru Gline. Od potresa je u njoj i čini se da će tako i ostati. Razbijena kuća s propalim stropom i nabujalim podom ne glasi na njega. 

- Cijeli život sam tu. I moji roditelji isto. Kad je moj otac kupio ovu kuću, nije je prepisao na sebe. Vodila se na majci i sestri, a sad su svi pomrli. Koliko razumijem, kuća je sad ničija. A ja, ja živim ovdje. Ne moram ti ništa govoriti, vidiš i sam - govori Vlado i penje se u stisnutu, zagušljivu kamp kućicu. Nema klime, samo mali ventilator. Vrata i prozor su širom otvoreni, da naprave barem malo propuha. Uzalud, zrak vibrira na vrućini. Znoj trenutno izbija. Unutra je neizdrživo.

Vlado u papučama šljapka kroz staru, ničiju kuću. Izvlači pohabanu torbu, prebire po papirima. Komad po komad, sklapa ugovor iz 1967. On i otac, obojica nekadašnji zaposlenici rafinerije, sačuvali su ga sve ove godine.

- Nosio sam i zahtjev za obnovu, to se valjda još vodi. Ne znam dokle je došlo. Ne znam hoće li se išta riješiti. Ništa ne znam. A ovo, ovo nije za životinju. Kupam se tako što napunim lončiće vodom i iznesem ih vani na sunce da se ugriju - priča Vlado u svom i istovremeno tuđem dvorištu. Kuća do njegove je državna, i ona je uništena. I ona ima sad već izblijedjelu crvenu naljepnicu, kao Vladina.

Par kilometara dalje, u Majskim Poljanama, otvaraju se vrata uredskog kontejnera. Polako, šepajući, na užareni pijesak izlazi Milorad Meandžija. I njemu je kuća otišla u potresu. Na njenom mjestu sad je limena kutija, plastični montažni zahod i donirana mobilna kućica. Nekoliko minuta je do podne. Vani cvrči. Unutra je još gore.

- U kontejneru imam televiziju pa sam tu tijekom dana. Navečer se prebacim u mobilnu kućicu, tamo je krevet. Ovo mi je vojska nasula, ciglu i pijesak. Sam sam tu. Imam sestru, ali ona je udana u Bosni. Što je najgore, imao sam klimu, ali su mi je ukrali. Slomio sam nogu na biciklu i ukrali su mi je. I nju i frižider. Dok sam se oporavljao dolje, u kontejnerskom naselju. Što je, tu je. Sad držim malo vrata otvorena. Uključim i kalorifer. Ali ne ide to, prevruće je - priča Milorad. Pokazuje nogu, vidi se loše zarasla rana od loma na gležnju. 

- Zapelo je negdje s obnovom, ne znam gdje. Na čekanju je. Ne znam zašto. A ova druga kućica iz donacije, vidite, u njoj je klima, ali nikad nije spojena. Treba spojiti nju i vodu s bunara. Bili su iz Petrinje, iz Stožera, ali vele da nemaju pumpe. Ne znam kad će doći, evo skoro godinu dana čekam. Rekli su mi da čekam pa čekam - sliježe ramenima Meandžija pred suhim bunarom. 

Vozimo se prema Glini, slušam priču o mužu i ženi koji su živjeli u staroj gradskoj kući oko koje konzervatori sada nešto kompliciraju. Starosjedioci u kontejneru. Čujem da žena plače svakog dana.

Dvorišna vrata se škripeći otvaraju. Baka s plavim očima, Slavica Dobrinić, smiješeći pozdravlja. U crnini je, muž joj je umro prije par mjeseci. Stoji pred mobilnom kućicom, ostaci nekadašnjeg doma naslagani su u pozadini.

- Meni je klima krepala, ali nisam prijavila. Nisam išla nikuda, nisam nikome rekla - dobrodušno govori baka. Uvodi nas unutra. Na stoliću su dvije zdjele mahuna, žena sprema ručak.

- I tako sada nemam klime. Vruće je, vidite i sami da je vruće. Upalila sam malo ovaj, kako se zove, ventilator. Ali ne pomaže. Slabo hladi - priča baka u pećnici od mobilne kućice. Prijavit će kvar. Što je s obnovom?

- Rekli su da će graditi, ali nema ih. Čekam godinama...