Ministar je 2012. godine obećavao da će izdati narodne obveznice koje bi bile dobre i za državu i za sve one koji imaju štednju. A onda je naglo zašutio i otišao u banke
Ne treba nam MMF, izdat ćemo narodne obveznice i dobit novac. To je najavljivao ministar financija Slavko Linić tijekom 2012. godine. I od tada ni riječi. Obveznica je najčešći način zaduživanja države. Prodate ih uz dogovoreni prinos (kamatu). Svake godine plaćate kamatu, a na kraju vratite cijeli iznos. Kupuju ih banke, njihovi investicijski fondovi, mirovinski fondovi. I fino zarađuju na svakom zaduživanju države.
Narodna obveznica bi išla suprotnim putem, mogao bi je kupiti svatko od nas. Tko ima novca, naravno. Neki ga imaju. Od krize do ove jeseni štednja građana narasla je na 180 milijardi kuna, čak 35 milijardi više nego krajem 2008. godine.
Za to štediše sada dobivaju četiri posto kamate ili niže. I te kamate će samo padati. Linić nas je u studenom zadužio prodajom obveznica u SAD-u za deset milijardi kuna. Kamatu koju će dobiti fondovi u deset godina je 6,2 posto.
Računica je jasna. Da se isto zaduženje ponudilo građanima po pet posto, oni bi prošli bolje nego da štede u banci, a država jeftinije. Više bi ostalo u proračunu, a građani bi novac od kamate trošili u Hrvatskoj.
Dragan Primorac s Instituta za javne financije također je predložio obveznicu za dijasporu. Jer su kamate u svim zapadnim zemljama niže od hrvatskih. Bio bi to konkretan način da Hrvati izvan domovine pomognu Hrvatskoj i još zarade.
Ali ne, mi smo njima otvorili famozni Ured za dobrodošlicu. Narodna obveznica nije nepoznata. Zadužili su se tako i Italija i Irska. Ali Linić šuti i zadužuje se skuplje. Zašto? Jer s bankama igra igru mrkve i batine. Za njih, za razliku od građana, mrkva uvijek prevlada.
