9. DIO Svjetlost na obzoru koja jača što je bliže, ali ne zasljepljuje već magnetski privlači, najčešće govore oni koji su doživjeli izvantjelesno iskustvo. U deset nastavaka donosimo njihove priče...
FELJTON: ŽIVOT POSLIJE SMRTI
'Lik kojeg sam srela rekao mi je: Još nije tvoje vrijeme smrti'
Kažu da nas tamo čekaju naši dragi pokojnici. Ne morate se bojati, poručuju nam svima oni koji su umrli, a zatim se vratili u svoje tijelo - smrt nije kraj. S one strane život počinje...
'Mogla sam poginuti dok kupujem kruh'
Ramona je još od malih nogu sanjala o velikoj obitelji, s puno djece kojima će pokloniti svu svoju ljubav. Ta želju prepoznala je u budućem suprugu. U brak su stupili 1989. godine, a danas, 29 godina i sedmero djece poslije, oboje znaju da nisu pogriješili. Prvo dijete došlo je godinu dana nakon vjenčanja. Godine 1990. rodila se Katarina. Mala obitelj živjela je u stanu u Slavonskom Brodu. Budućnost je bila pred njima.
U međuvremenu, nad Slavonskim Brodom počele su fijukati granate. Negdje u to vrijeme suprug Mario je uzeo pušku u ruke i otišao u rat. Drugo dijete obitelji, mala Antonija, rodila se u vihoru rata, 1992., u podrumu bolnice u Slavonskom Brodu. Patnja strašnog razdoblja odrazila se i na njihovu obitelj.
- To je bilo vrijeme najžešćeg bombardiranja Broda. Bila sam sama, s malim djetetom pod rukom i drugim na putu. Strepnja, neznanje i neizvjesnost osjetili su se i u zraku. Nije bilo mobitela, kao i ostatku Hrvatske, veze su bile slabe ili nikakve, bili smo odsječeni od svijeta. O Mariju da i ne govorim... Većinu vremena nisam znala gdje mi je suprug. Javljao se povremeno, često koliko je mogao, ali tek toliko da kaže da je živ i zdrav. I sjećam se straha... Onog koji grči utrobu. Strah te za djecu, za njega, za sebe, za grad i za ljude... A u tom strahu, pod bombardiranjem, u tom bolničkom podrumu, rodila sam Antoniju, moje ratno, prekrasno dijete. Dani su prolazili, ali rat nije. Izašla sam iz bolnice, u grad nad kojim su i dalje sijevale granate. To je bilo vrijeme kad smo svi pažljivo planirali svaki odlazak iz stana. Kako otići po hranu koje je nedostajalo, a da ne riskiraš da te pogodi metak. Imala sam dvoje male djece, strahovala sam za njih kad sam ih ostavljala same u stanu, a bilo je prerizično voditi ih sa sobom, kad sam znala da i sama mogu poginuti dok kupujem kruh. Često sam i pod uzbunama trčala u trgovinu. Kad danas razmišljam o tome, ne znam kako sam sve to preživjela i ostala normalna. Iz današnje perspektive, shvaćam da sam i sama tada bila dijete, pa imala sam samo 21 godinu. Ali tako nam je bilo svima. Nisam bila ništa posebno – govori Ramona.
Mario je sa svojom Trećom gardijskom brigadom prošao mnoga bojišta. Rat je završio sa teškom ranom zbog koje više nije mogao raditi. Danas je invalid.
Ranjen, ali ipak živ, Mario je preživio rat i vratio se svojoj obitelji. U međuvremenu su preselili u mjesto pet kilometara od grada, u trošnu kuću, jedinu koju su si mogli priuštiti. Godinama su čekali da izgrade nešto dostojnije čovjeka. Godine 1996. na svijet je došla Marija, a četiri godine kasnije i blizanci Ana i David. To je bila prva Ramonina trudnoća u kojoj je doživjela komplikacije. Blizanci su rođeni carskim rezom, a David je nakon porođaja, na 20 minuta ostao bez kisika. Srećom, i blizanci i mama su se oporavili. Onda je 2005. godine Mario dobio braniteljski kredit za gradnju nove kuće. Valjalo se požuriti, dok su svojim rukama slagali ciglu po ciglu, na putu je bilo novo dijete, malena Lucija koju je Ramona također rodila carskim rezom. Dani su prolazili, roditelji su se brinuli za obitelj, usput gradili kuću.
'Molila sam se samo da beba preživi'
Iza sebe je Ramona već tada imala tri porođaja na carski rez, no u 35. godini još je jednom, šesti put ostala trudna. Nije odustajala od snova o velikoj obitelji. Liječnici su je upozoravali, govorili joj kako ne bi smjela imati više djece, no želja za još jednom bebom bila je prejaka. A onda je stigao udarac. Ramoni su već u prvim tjednima trudnoće rekli da će stvari vjerojatno poći po zlu. Teška dijagnoza glasila je placenta praevia, odnosno predležeća posteljica. Posteljica, koja djetetu osigurava hranjive tvari, a eliminira štetne, se inače nalazi iznad maternice, a kod ove dijagnoze ona ostaje nisko, gotovo na njenom ušću. Placenta praevia je vrlo rizična i znači da žene moraju čuvati trudnoću kako ne bi došlo do krvarenja, odnosno odvajanja posteljice, što je na kraju pogubno i za bebu. U najgorim slučajevima može dovesti do smrti i ploda i majke. Ramoni su dijagnosticirali upravo najteži oblik. Već u 24. tjednu trudnoće spakirala je kovčeg i krenula u bolnicu na čuvanje trudnoće.
- Rekli su mi da mi se može dogoditi da iskrvarim do smrti već za 10-ak minuta. A nama treba pola sata vožnje do bolnice. Nisam imala izbora, morala sam ostaviti sve doma i poći. Jedan liječnik mi je otvoreno rekao 'kamo sreće da niste trudna', ali ja sam samo na to rekla 'šta bude'. Što drugo sam mogla? Bilo je kasno za prekid trudnoće, a takvo što nikad mi ne bi ni palo na pamet. Kad su rekli što me čeka, molila sam se samo da beba preživi. Sa svojom smrću već sam se pomirila. Bilo je to grozno razdoblje. Ja moram ostati u bolnici, a šestero moje djece i otac su bili sami kod kuće. A ishod svega je bio vrlo neizvjestan. Cijelo vrijeme su mi se filmovi vrtjeli po glavi. Mogla sam poludjeti od onog što su mi liječnici govorili. Iščekivanje me ubijalo. Bila sam uvjerena da ću umrijeti. Nisam htjela ni da mi obitelj dolazi. Srećom, nisu me slušali već su kraj mog kreveta stražarili svaki dan. Znam da sam propitkivala odluku o toj trudnoći. A samo sam željela dijete, nisam mislila da će do toga doći. Rodila sam toliko djece, a do te trudnoće nisam ni čula za taj poremećaj, a onda sam sve o njemu saznala na najbolniji mogući način – govori. A onda su, negdje u 32. tjednu, počeli bolovi.
- Zbog krvarenja, liječnici mi protiv bolova nisu mogli dati ništa. Odmah su me poslali na carski rez. Jedva sam stigla nazvati kući. Javio se suprug, rekla sam mu samo 'idem na operaciju' i u bolovima spustila slušalicu. Kasnije mi je priznao kako je ostao u šoku, odsjekle su mu se noge. Nazvao je moj broj, pokušavao me dobiti, ali ja se nisam mogla javiti. Ispričao mi je poslije da je djecu istog trena odvezao bakama i dojurio u bolnicu. A meni je tada počinjao pakao. Ležala sam na krevetu, a ruke su mi raširili, kao na križu. U jednu su mi uboli injekciju, na drugoj su mi mjerili tlak. Sjećam se svakog detalja, ali ne znam koliko je sve trajalo. Izgubila sam pojam o vremenu. Bilo mi je jako loše. Potom sam čula glas 'izgubit ćemo ženu'. Bila je to anesteziologinja. Žena o kojoj je pričala bila sam ja. Tad već nisam mogla disati. Borila sam se za svaki udah. Pluća su mi se nadimala dok sam očajnički pokušavala ostati na životu. A onda, sa zadnjih izdahom, duša mi je izletjela iz tijela – kaže Ramona i nastavlja:
- Zvuči čudno, ljudima koji takvo što pričaju rijetko tko vjeruje, ali ja znam da se to meni dogodilo. Moram sebi vjerovati. Osjetila sam da sam ustala, otišla iz same sebe. Moja duša osjetila je mir, spokoj i tišinu. Znala sam da se tamo dolje, gdje je ostalo moje tijelo nešto loše događa, ali nisam se okretala. Samo sam išla. Nisam hodala već lebdjela u nekom čudnom prostoru. Teško mi je izraziti se pravim riječima da opišem ono što sam vidjela. Danas kažem kako bih se voljela vratiti da malo proučim.
'Isus mi je rukama pokazao prema natrag'
Bilo je kao da mi je pao kamen sa srca, riješila sam se boli i svih briga. Samo sam išla i i šla i išla... Nisam znala kamo, ali nisam ni marila kad je i samo putovanje bilo meko i udobno, lišeno bilo kakve težine. Plutala sam u tom nekom bestežinskom stanju neko vrijeme, a onda sam zastala. Tamo gore, tamo negdje, usred jarkog svijetla ugledala sam lik. Svjetlo je bilo zasljepljujuće, ali nisam mogla skrenuti pogled. Okruživala ga je beskrajna blagost i toplina. Odmah sam ga prepoznala, bio je to Isus Krist. Prekrasan, pun ljubavi. Nije izgledao kao što na Zemlji doživljavamo Isusa, ali znala sam da je to On... Gledala sam ga i osjetila zapanjujuću slobodu. Samo sam se na to koncentrirala, na njega, na silnu ljubav. Isusu sam se cijelu trudnoću molila. Gledala sam ga tako neko vrijeme, očekivala sam da nešto kaže. Nije mi se obratio, nije mi uputio ni jednu jedinu riječ. Ni ja nisam Njemu rekla ništa. Trenuci su prolazili, a zatim mi je dao znak. Učinio je samo to, ali bilo je dovoljno da shvatim poruku. S obje ruke mi je pokazao prema natrag. Bez ijedne riječi rekao mi je da moje vrijeme za onaj svijet još nije došlo. Da se moram vratiti natrag. Isus me spasio, On me vratio među žive – kaže Ramona.
Dok je Ramona plovila nekim drugim dimenzijama, tamo dolje, na ovom svijetu, s druge strane bolničkih vrata Ramonin suprug Mario doživljavao je svoju dramu.
- To mi je bio najteži dan u životu. Stigao sam u bolnicu kad su je već odvozili u kolicima. Boljelo me vidjeti je u onom stanju. Dok su je odvozili u rađaonu, na čelo sam joj stigao tek na brzinu staviti znak križa. A onda je krenulo bolno iščekivanje. Nitko mi ništa nije govorio. Ispitivao sam liječnike, sestre. Nitko tad još nije imao utješnih riječi. Vjerojatno zato što mi nitko sa sigurnošću još ništa nije ni mogao reći. Hodao sam gore dolje po bolnici. Nisam znao kuda bih sa sobom. Od straha se nisam mogao ni moliti. Čekaonica je bila puna ljudi. Sve me izluđivalo. Stalno sam pogledavao na sat, ali minute su bile duge kao godine. Kad je već i porođaj prošao, smjestili su mi dijete u jednu prostoriju, dok su suprugu, oživljavali u drugoj. Trčao sam s pedijatrije, malo provjeravajući kako je beba, do šok sobe da vidim kako je Ramona. Vidio sam liječnike kako trče u onu prostoriju gdje mi je bila supruga i znao sam da nije dobro. Plakao sam, mislio sam da je umrla. Zatim sam nasred hodnika kleknuo i zavapio prema nebu: 'Gospodine, jednom si mi dao mog anđela, daj mi ga opet, nemoj ga meni i našoj djeci još uzeti'. Tada se dogodio moje malo čudo. Dok sam tako klečao, čuo sam glas koji mi je rekao 'sada je sve dobro'. Jedan dio mene je osjetio olakšanje, ali mozak se još borio s tom informacijom. On je sagledavao činjenice koje nikako nisu ukazivale na dobro pa sam ustao i opet nastavio trčati gore dolje – prisjeća se Mario.
Samo nekoliko trenutaka nakon što je čuo umirujući glas, stigla je prva dobra vijest. Prišla mu je liječnica koja ga je obavijestila da je beba stabilno i da će se vjerojatno oporaviti. Zatim je došao liječnik i rekao isto i za Ramonu.
'Kad sam vidjela mamu na aparatima, sve je u meni umrlo'
S Marijem je gotovo sve vrijeme u čekaonici bila i kćer Antonija.
- Bližilo se vrijeme posjeta. Ostale trudnice su izlazile u hodniku svojim obiteljima, plačući. Znala sam da gubim mamu. Osjetila sam to. Osjetio je to i moj otac, ali i cijela obitelj koja je tad bila raštrkana po cijelom gradu. Napokon je izašao doktor i pozvao nas da uđemo na odjel. Rekao nam je da su nas upozorili na posljedice i da oni nažalost više ništa ne mogu učiniti. Moja mama je već dugo bila klinički mrtva. Liječnik je rekao kako je na aparatima i da je sad sve u Božjim rukama. Dodao je da će je izvesti iz sale na hodnik da ju još jednom vidimo. U tom trenutku sve je u meni umrlo. Život bez mame nisam mogla zamisliti. Izveli su je iz sale, a ja sam se osjećala tako bespomoćno jer mi pred očima mama umire, a ja ništa nisam mogla učiniti. Odveli su je na reanimaciju te sam s tatom otišla vidjeti sestru, našeg malog anđela koji se taj dan također borio za život. Pustili su tatu, a on ju je slikao da mi je pokaže. Bila je preslatka, držala je glavu tako ponosno. Tata me potom odvezao kući te je otišao na kolodvor po stariju sestru. Ja sam ostala doma s bratom i sestrama da im kažem kako možda nikad više neće vidjeti mamu. Nisam im trebala ništa ni reći. Sami su shvatili. Samo su plakali - napisala je nekoliko godina za jedan portal Ramonina kćer Antonija.
- Mislim da je Isus koji je mene poslao natrag na ovaj svijet, rekao Mariju da će sve biti dobro. Naravno, cijela obitelj je patila tog dana, a poslije smo saznali da je i moja mama molila. I ona je čula glas koji joj je rekao sve dobro. Kaže da je tada znala da ćemo i dijete i ja preživjeti i da se više nema razloga brinuti – ističe Ramona.
No zaista je malo nedostajalo da se Ramona ne izvuče.
- Već sam bila gotovo iskrvarila, koža mi je bila bez krvi, žuta, prebacile su mi se zjenice. Kako su mi tijekom čuvanja trudnoće stalno davali neke injekcije, sve žilice su mi bile ispucale pa su mi tijekom oživljavanja morali davati krv kroz žilu na vratu. Probudila sam se, sva dezorijentirana, u šok sobi. Prvo što sam vidjela je da kraj mene leži stariji gospodin. Pitala sam se što on radi tu, ako sam ja rodila, ne bi li dijete trebalo biti negdje u blizini. 'Kako sam rodila, a djeteta nema', stotinu misli mi je prolazilo kroz glavu. U tim prvim trenucima nakon buđenja, bila sam dezorijentirana. Više nisam znala jesam li živa ili mrtva. Oko mene nije bilo nikoga iz moje obitelji. Poželjela sam odmah nazvati doma. Pored mog kreveta stajala je sestra koja se zabuljila u mene. Gledala me kao da si misli 'Bože, pa ova žena je oživjela'. Tada sam dobila telefon i konačno sam nazvala kući – govori Ramona. Dok su plakali za mamom, u kući obitelji zazvonio je telefon.
- Bio je to glas kojem sam se najmanje nadala. Bila je to moja mama – rekla je Antonija.
'Isus mi je dao znak da će sve biti dobro'
Liječnik je Ramoni poslije objasnio da je doživjela kliničku smrt.
- Isti tren kad mi je to rekao ispalila sam da mi se duša odvojila od tijela, na što me on pomalo ironično upitao jesam li vidjela tunel. Nisam ništa na to odgovorila, ali sam znala da mi se dogodilo čudo. Isus mi je dao znak da će sve biti dobro, a to isto rekao je i mom suprugu i mojoj majci. Zato mu se i dan danas molim i uzdam se u Njega – kaže Ramona. I beba i mama pobijedile su loše izglede koje su im od samog početka davali.
Težak porođaj u kojem je zamalo na smrt iskrvarila Ramona je preživjela, ali je cijenu ipak platila. Oštećenja su bila prevelika pa su joj izvadili maternicu. Mala Gabrijela, kojoj je, kao i svoj ženskoj djeci u obitelji (dogovor je da mama imenuje dječake, a tata djevojčice), otac dao ime, zadnje je biološko dijete u obitelji. Malena danas ima sedam godina. Već po izgledu razlikuje se od druge djece u obitelji.
- Možda zato što je najmlađa, ali baš mi se čini kao da je posebna. Od druge djece se ističe već na prvi pogled, sa svojom malom glavom, punom kuštrave kose. A nekad imam osjećaj kao da zna što smo zajedno proživjele kad sam je donosila na svijet. Svako malo me iznenadi pitanjem kad ćemo u nebo, kod Isusa. Iako je jako mala vrlo je produhovljena. Raduje se malim stvarima. Kad vidi leptiriće kaže 'gle, kako su lijepi, Isus mi ih je poslao – ponosna je Ramona.
'Na ono gore imam samo najbolje uspomene'
S obzirom da su joj izvadili maternicu više nije imala svoje djece, ali je u godinama koje su uslijedile udomila četvero mališana, dječake od preko deset godina starosti koji su teško nalazili dom. Kao da ih je sama rodila, darovala im je toplinu i ljubav. Bila je to još jedna teška odluka, no udomljavanja se odrekla kada je s godinama shvatila da njeno zdravlje uz toliku brigu pogoršava. Zadovoljna je životom, ali ne prođe dan da se ne sjeti kliničke smrti.
- Ljudima je čudno kad im netko ispriča da se odvojio od tijela. No ja dobro znam što sam vidjela i oni koji takvo što nisu iskusili, ne mogu o tome suditi. Nakon svega, više se ne bojim smrti. Ne plačem čak ni na sahranama. Vjerojatno bi me boljelo da neko dijete umre, ali mislim da nema potrebe žalovati za ljudima koji umru. Oni su sretni tamo gdje odu. Moj otac je nedavno preminuo. Na groblje ne idem prečesto, radije mu zapalim svijeću kod kuće. Znam da je na nebu sretan. Ako sam ja bila, ne znam zašto i on ne bi bio. Svi ćemo to proći. To mi je vrlo utješna spoznaja, a podijelila bih je sa svima onima koji pate za preminulom djecom, supružnicima, roditeljima ili prijateljima. Da samo umrem, ne bi mi bio problem. Na ono gore imam samo najbolje uspomene – zaključuje Ramona.
>>> Kraj devetog nastavka...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
