Život s HIV-om: "Mislili su da sam prostitutka ili ovisnica"

Ovaj tjedan obilježava se 30 godina od otkrića bolesti HIV-a uz pomoć krvnog testa koji potvrđuje dijagnozu te smrtonosne bolesti. Iako je medicina značajno napredovala u posljednjih 30 godina te omogućuje dug i kvalitetan život oboljelima prije izražavanja simptoma, studije pokazuje da je većina ljudi neupućena u načine prijenosa, ali i gaje brojne predrasude o oboljelima, piše Daily Mail.

Oko 75 posto pacijenata reakcije i ponašanje njihove okoline straši više od same dijagnoze. Donosimo tri priče pacijentica iz Velike Britanije koje su oboljele od HIV-a.

Zbog tračeva sam objavila bolest na mikrofon

Nici Bowditch (36) dobila je dijagnozu sa samo 19 godina. Radi kao bankarica, a živi sa zaručnikom Carlom u Londonu.

"Odrasla sam u malom selu West Tytherley i tamo je bilo teško sakriti išta od okoline. Dva mjeseca nakon što sam dobila dijagnozu odlučila sam zaustaviti sve tračeve i javno potvrditi svoju bolest. Stalno sam slušala glasine kako sam prostitutka ili narkomanka, pa sam jedan petak otišla do lokalnog puba, popela se na stolicu i svima prisutnima rekla istinu o svom stanju - da se nitko ne može zaraziti ako pije iz moje čaše ili koristi WC nakon mene.

Tišina nakon govora bila je zaglušujuća, pa sam došetala do šanka i naručila piće. Polako su mi počeli prilaziti prijatelji i poznanici te su mi pružili potporu, ponudili piće ili me zagrlili. Od tada sam na misiji da svima razbijam mitove o HIV-u, pomognem drugima da razumiju stvarnost tog stanja.

Virus sam dobila od bivšeg dečka s kojim sam bila dvije godine. Bili smo zajedno na odmoru u kampu, gdje je on dobio upalu pluća i hitno završio u bolnici. Nazvao me nakon dva dana i rekao da ima AIDS. Otac je došao po mene, a ja sam bila u šoku. 

Testirala sam se i ispalo je da sam pozitivna, a nikako nisam mogla razumjeti kako je moj dečko dobio AIDS kad mi je rekao da je djevac prije nego smo spavali zajedno. Nakon nekoliko tjedana došao je do mog sela i nakon par pića priznao kako je biseksualac te je koristio usluge prostitutku. Nisam ništa rekla, već sam doteturala kući.

Imali smo obiteljski sastanak na kojima sam svima - od baka i djedova do ujaka i stričeva obznanila istinu. Mojoj je majci HIV savjetnik koji mi je dodijeljen objasnio da moju odjeću, suđe i slične stvari treba prati posebno - no uvjeravala sam ju kako to nije istina. Tada još nismo imali internet, pa sam se oslanjala na pamflete o bolesti. Uzimala sam od 18 do 20 tableta na dan i znala sam da nemam izbora nego izbjegavati smrtnu presudu koja mi je dana. Neke lijekove sam morala uzimati uz hranu, neke uz mlijeko, neke natašte  - bolest mi je diktirala život. 

Neko vrijeme sam živjela s roditeljima pa sam se udala za lokalnog dečka, a rastali smo se zbog stvari nepovezanih s mojom bolesti. Tijekom vremena razvila sam teške fobije od izlazaka iz kuće te sam ostala kod svojih roditelja sve dok nisam upoznala sadašnjeg zaručnika i odselila se u London. 

Zaručili smo se prije dvije godine i planiramo djecu, što je nevjerojatno i zahvaljujući napretku medicine moguće, osobito ako se uzmu u obzir inicijalne prognoze nakon dijagnoze - sve informacije koje su mi tada davali liječnici su bile apsolutno pogrešne!

Danas uzimam tri tablete na dan i dijagnoza HIV-a me ne opterećuje, no puno ljudi još uvijek ne razumije tu bolest. Sjećam se kako su me zvali da držim predavanja u lokalnoj školi, na što su se roditelji učenika pobunili jer nisu htjeli da njihova djeca budu izložena takvoj temi. Danas mi se čini kako je neznanje najveći problem povezan s HIV-om.

Mislila sam kako HIV dobivaju samo u Africi

Rachel Diley (49), koja radi u lokalnoj humanitarnoj organizaciji u britanskom Harpendenu, dijagnozu je dobila prije deset godina. Majka troje djece i baka četvero unučadi bolest je dobila od muškarca kojeg je upoznala preko interneta.

Nakon što sam okončala 20-godišnju ljubavnu vezu, nadala sam se kako ću uz pomoć interneta upoznati nove ljude, pa i potencijalnog partnera. Imala sam 39 godina i željela sam ići dalje sa svojim životom. Upoznala sam građevinarca Simona koji je imao dvoje djece i brak iza sebe. Bio je karizmatičan i privlačan te smo ubrzo započeli vezu.

Nikad mi nije palo na pamet da ga pitam za njegovu seksualnu prošlost ili zdravlje, a sama veza je potrajala tek nekoliko mjeseci - prekinula sam je nakon što sam u njegovom stanu pronašla dokaz da me vara. Nekoliko tjedana nakon toga otišla sam kod liječnika zbog natečenih limfnih čvorova, bolnog grla i groznice. Rekao mi je da simptomi nalikuju na malariju, no kako nisam bila u inozemstvu, testirao me je na HIV kako bi to isključio.

Nakon što sam dobila rezultate za dva tjedna, bila sam u šoku. Nisam znala baš ništa o HIV-u i AIDS-u te sam vjerovala kako je to smrtna presuda. Iskreno, mislila sam kako ta bolest pogađa samo one u Africi. Sramila sam se i bojala, a nisam imala nikoga za kriviti osim sebe. 

Počela sam istraživati bolest i dobila sam veliku podršku od lokalne udruge, a oni su mi pomogli da shvatim sve nejasnoće. Mrzila sam što moram uzimati tablete, no ipak sam znala kako imam sreće da dijagnozu nisam dobila u 80-ima ili 90-ima, jer sam morala piti tek tri pilule na dan. Nikad nisam imala nikakve nuspojave te danas, 10 godina kasnije, zahvaljujući lijekovima mogu imati sretan i ispunjen život. 

Prije dijagnoze sam patila od depresije, kojoj danas nema ni traga - sretna sam što sam živa i svako jutro nakon što se probudim osjećam se blagoslovljeno. U vezi sam i moj partner nema problema s tim što imam HIV, a prakticiramo seks sa zaštitom.

Još uvijek me zadivljuje koliko su ljudi neupućeni, neki još uvijek misle kako bolest mogu dobiti preko ručnika, daske za školjku ili šalice. Mlađoj generaciji treba objasniti kako već samo jedan nezaštićeni seks može rezultirati dijagnozom.

HIV ne bira

Becky Mitchell (40) je ekološka aktivistica i profesionalni trener fitnessa. Posumnjala je da nešto nije u redu nakon brojnih simptoma, a dijagnozu je dobila 2012. g.

Uvijek sam bila zdrava i puna energije te svjesna svog tijela, no počela sam primjećivati male promjene. Osjećala sam se kao da imam gripu, boljeli su me zglobovi i mišići te su mi natekli limfni čvorovi. Primijetila sam i osip na prsima te sam otišla kod liječnika, no bez definitivne dijagnoze. 

Sama sam istraživala na internetu i posumnjala da je riječ o HIV-u prema simptomima, a ta bolest mi nije nepoznanica jer je moj šef otvoreno govorio o svojoj dijagnozi. Ja sam daleko od promiskuiteta, nikad nisam spavala s nekim za jednu noć, a nedavno sam izašla iz jedne veze i bila sam svjesna da HIV ne bira, tj. da ga svatko može dobiti.

Nakon mjesec dana dobila sam potvrdu bolesti te sam najviše brinula kakav će to imati utjecaj na moje navike i stil života. Stručnjaci su mi objasnili kako ne trebam brinuti, odnosno da se nastavim baviti sa sportom i svime što volim. Prava sam sretnica što sam dijagnozu dobila brzo nakon zaraze. Moja je obitelj bila šokirana i uzrujana, osobito jer su znali kako uvijek pazim na sebe i ne ponašam se riskantno.

Prvu godinu nisam uzimala nikakve lijekove, a drugu sam uključena u eksperimentalno liječenje i danas se osjećam odlično, a virus se gotovo ne može detektirati u mojoj krvi. Otvoreno sam priznala svima od čega bolujem te mogu reći kako je HIV utjecao na moj život, ali ga nije promijenio. 

Liječenje HIV-a se značajno promijenilo tijekom posljednjih 30 godina, no ono što se još uvijek mora mijenjati je ljudska percepcija te bolesti.