Ženski razgovori: Skidanje 'okova' bez osjećaja krivnje...

U različitim se životnim stadijima mijenja naš odnos prema svijetu i mi sami, a s tjelesnim i emocionalnim sazrijevanjem mijenja se i naša seksualnost. U počecima  je njen razvoj obavijen debelim slojevima sentimentalnog i emocionalnoga i u toj je fazi manje važan sam čin realizacije ljubavi. To je rana ljubav koja svoj ideal nalazi u “Romeu i Juliji”, neobuzdanoj, romantičnoj i potencijalno pogubnoj. Jer teško je mladima koji prvi put iskuse tako snažne osjećaje povjerovati da bi se oni ikad više mogli ponoviti takvim intenzitetom. Zato u toj fazi djevojačko odrastanje obilježava sklonost romantičnim ljubavnim romanima o bezgraničnoj ljubavi kakvu nikakve svjetovne prepreke ne mogu narušiti. Sa sazrijevanjem se i seksualnost mijenja, postaje zrelija i jača težnja užicima. 

Tada se i poseže za literaturom s malo eksplicitnijim sadržajem i opisima koji bi se možda mogli prenijeti u stvarne spavaće sobe jer mašta nije svima jednako živa. Iako se danas smatra da je seksualno oslobađanje novovjeka stečevina, činjenice to opovrgavanju: još su početkom 20. stoljeća dvije žene žestoko raspravljale o ženskoj seksualnosti, odnosno o tome tko je kome na čemu zavidan: Marie Bonaparte je,  kao dobra učenica velikog Freuda, smatrala da su žene prikraćene jer zavide muškarcima na njihovu seksualnu organu, a Karen Horney da muškarci zavide ženama na maternici.  Nije bilo rijetko da se ističe kako je aktivnost, muška karakteristika te je, prema tome, žena mogla biti samo pasivna. 

Mnogo je mišljenja o ženama proizašlo iz same naravi njezine seksualnosti koja je ponukala mnoge na mišljenje da je zbog toga što “prima“ muškarca mazohistica, prema čemu bi muškarac bio sadističkih nagona. Dakle sado-mazo odnosi nisu nastali ni iz čega. Iako su stoljećima pametne žene i muškarci radili na osvješćivanju ljepšeg spola, stvaranju njihove samosvijesti koja bi ih oslobodila okova poluvjerovanja i pretpostavki, poput francuske filozofkinja i feministice Simone de Beauvoir, koja, iako je živjela i pisala slobodoumno - zabilježeno je da se sa svojom ljubavi J. P. Sartreom upuštala i u odnose u troje - nikad nije imala snage osloboditi se Sartreove dominacije i ostala mu je podređena cijeli život. Iako možda i nisu svjesne svih tih zasada, autorice suvremenih erotskih književnih hitova poput Raine Miller,  i te kako privlače pozornost time što žene još nisu odlučile kojem se vjerovanju prikloniti. 

Erotski romani Raine Miller pravo su žensko štivo jer između erotskih slojeva, koji su vatreniji i podrobnije opisani nego ikad prije, ima i romantike i ljubavi i dvojbi - svega onoga što žene čini ženama.  Iz njezinih je romana vidljivo da je iskusila sve faze djevojačkog razvoja:  od ljubića i zadivljenosti visokim crnim muškarcima do konkretnijih odnosa i sudara sa životnim okolnostima koje vas uvijek zateknu nespremnima. 

Junaci u romanu “Zauvijek tvoja Trešnjica” naši su suvremenici s problemima koja će svatko od nas razumjeti, a njihova intima prostor užitaka koji svakom paru stoji na raspolaganju s granicama koje samo oni i postavljaju i miču. O naravi knjiga Raine Miller najviše govori njezina izjava da su njezin suprug i sinovi njezina snaga, ali je sretna što ne čitaju njezine knjige. Iz toga bi se moglo pomisliti da se žene, ma koliko bile zadovoljne sobom, nikad neće posve osloboditi krivnje što su seksualna bića.  

Granice sami parovi postavljaju i pomiču

Junaci romana ‘Zauvijek tvoja Trešnjica’ naši su suvremenici s problemima koja će svatko od nas razumjeti, a njihova intima prostor užitaka koji svakom paru stoji na raspolaganju i s granicama koje samo oni miču i postavljaju. 

Žene o ženama i za žene

Françoise Sagan u romanima i scenarijima te Jane Campion na filmu odizale su slojeve sa ženske seksualnosti, veličajući ženu koja se odvažila osloboditi društvenih spona. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!