Zbog korone smo se preselili mojim roditeljima: Tad sam shvatila da sam još uvijek dijete

Cijelu situaciju koja ju je pogodila tijekom boravka kod roditelja odlučila je podijeliti s čitateljima The New York Timesa.

Negdje u ruralnoj Pennsylvaniji, suprug i ja šapućemo i prepiremo se u krevetu. Njegove geste pokazuju: 'Snizi glas', a moje kažu: 'Ja sam Španjolka ogromne kose iz Jerseyja. Nema šanse'.

POGLEDAJTE VIDEO: Veliki godišnji odmor u maloj kućici

Pokretanje videa...

01:19

Kućica | Video: 24sata/pixsell

No, njegova anglo-južna naklonost prema smirenosti je trenutno vjerojatno najbolji pristup. Ne želimo probuditi 13-mjesečnu bebu koja spava između nas, ali naša stvarna briga su moji roditelji. Kada bi bili malo glasniji, mogli bi čuti našu raspravu: ostati ili otići.

Privremeno smo napustili stan na petom katu u Washingtonu prije gotovo šest mjeseci i otišli na ranč mojih roditelja u Pennsylvaniji. Naša odluka da odemo tamo došla je nekoliko dana prije nego što je New York naredio da 'ostanem kod kuće', pa sam se u tom trenutku uplašila. 

Nije me puno toga plašilo prije nego što sam postala majka. Moj suprug je to volio kod mene. To je bilo čak i u njegovim zavjetima - nešto u vezi s mojim neustrašivošću. Uvijek zamislim najgore slučajeve, reproduciram ih u glavi iznova i iznova, glasno ih izgovaram. Kao sada ovdje na ovom madracu. Navest ću sve što bi moglo poći po zlu u gradu. Ne mogu zamisliti da mu je ovakav govor na jastucima privlačan.

Dolazak ovdje značio je manje klica, dublju izolaciju i prostor za našeg sina da se može vani igrati. To je također značilo i da će ovdje čuti malo španjolskog. Nakon gotovo 20 godina, to je značilo i život s roditeljima - ovoga puta kao supruga i majka.

U konačnici, sve je prošlo iznenađujuće dobro. Jedemo domaću hranu za posebne prigode, imamo pomoć pri ruci kada nam se Zoom obaveze isprepliću, a moji roditelji se ne zamaraju toliko s karantenom već se igraju sa svojim unukom. Isto tako, naš sin živi za noćne kupke u sudoperu koje radi baka i za popodnevne 'garažne ture' s djedom. Kažu da je za odgoj djeteta potrebno selo, a sad kada se mogu otuširati svaki dan, shvaćam to. Ali znate za što ne kažu da im treba selo? Brak.

Stvar kod preseljenja kod roditelja kao udane odrasle osobe je ta da, iako je vaš partner još uvijek vaš partner, vi još uvijek niste vi. Ili ste, možda, nekako više vi. Kao da ste odjednom postali vi iz svih onih godina prije braka. Možda je to zato što je dob kumulativna, koncept s kojim sam se prvi put susrela u 18. godini kada sam pročitala priču Sandre Cisneros 'Jedanaest'. Njezin mladi pripovjedač objašnjava: 'Način na koji ostarite je poput luka ili prstenova unutar debla ili poput malih drvenih lutki koje stanu jedna u drugu, svake godine u sljedeću... Kad imate jedanaest godina, imate i deset, i devet, i osam, i sedam, i šest, i pet, i četiri, i tri, i dva i jedan'.

Tijekom karantene kod roditelja, jedne minute ste dvanaestogodišnjakinja koja se razljuti na majčin komentar o perilici posuđa. Sljedeći ste 23-godišnjakinja koja nakon čaše alkohola misli da je dobra ideja osporiti političke stavove njezina oca. Također ste i nervozni šesnaestogodišnjak koji zaboravlja da salvete idu s lijeve strane, onaj koji predviđa okretanje stola naopako dok promatra oca kako šutke ispravlja svako postavljanje mjesta. Ponekad ste četverogodišnjak koji se želi sklupčati u krilu. A onda ste 37-godišnjak koji napokon razumije da je vaše vrijeme s njima ograničeno.

Znao on to ili ne, moj se suprug oženio sa svime što ja nosim u sebi. I svima njima je zajedničko je nešto prilično zabrinjavajuće: svi oni žude za odobravanjem mojih roditelja. Pretpostavljam da ovo također nije pretjerano atraktivno. Još gore, svaka pojedinačna karantenska svađa koju smo imali povezana je, nekako, s mojom percepcijom odobravanja mog supruga od strane mojih roditelja - što je zapravo samo njihovo odobravanje za mene.

Pa kako to izgleda? Izgleda da moj suprug živi pod paničnom kontrolom: svakodnevno mu 'pomažem' izbjeći pogrešne korake. Pitam ga je li zaboravio oprati posudu za jaja, je li dovoljno inzistirao da platimo pizzu ovaj tjedan, govorim mu da izvadi kantu za recikliranje prije nego što mama vidi da je napunjena, da ugasi svjetlo u svom improviziranom podrum-uredu, da parkira točno okomito na staju i ima li plan kako će se igrati s djetetom kad me roditelji slušaju.

To što neprestano, sa strahom pitam te stvari cijeli dan, zapravo nije problem. Problem je u onome što moja pitanja signaliziraju: On nije dovoljno dobar za nas.

Ali, naravno da jest.

I doista, moj vlastiti mikroskop vjerojatno je puno više privržen njemu, nego njihov, ali nikad ne možete biti previše sigurni. Njegov rad, njegova naklonost, njegovo roditeljstvo - sve to na izložbi. Teško je shvatiti brak tijekom roditeljstva. Još je teže shvatiti brak tijekom roditeljstva pred živom publikom punice i punca.

Iako su moji roditelji jasni da smo uvijek dobrodošli, možda je vrijeme da krenemo.

Moj muž ne govori puno o svojoj frustraciji - nikako direktno, ali ne mora. Uglavnom, ignorirao je moj "korisni" upravljač, ponekad čak i buntovno. Drugi puta se prikvači i samo promatra, vjerojatno se bojeći da ionako neće učiniti ili reći pravu stvar.

Nedavno je, međutim, kada je pitao koliko dugo bismo trebali spavati s djetetom, implicirao je da sam možda predugo spavala s roditeljima. 

Ali točno sam znala zašto bi to rekao.

Napokon, tu sam. U gnijezdu. Iako se moja obitelj možda više neće trpati u jedan zajednički krevet, zasigurno održavamo mnoštvo drugih starih starih aranžmana. Mi volimo svoje rituale, najteži smo prema onima koje najviše volimo i nepokolebljivo odani jedni drugima - svojoj prošlosti. Jesam li stvarno očekivala da će se moj suprug neprimjetno integrirati u ovaj eksperiment međugeneracijskog života 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu?

Vjerojatno ne.

Kad smo preumorni da se svađamo oko "pravog vremena" za povratak kući, gledamo Netflix, naše su slušalice povezane razdjelnikom kabela koji se podiže i spušta preko djetetovih prsa. Znamo da još nikamo ne idemo. Znamo da imamo sreće što ne moramo. I u konačnici, znamo da je sve to privremeno. Virus vani, beba u krevetu, baka i djed živi i zdravi niz hodnik - ništa od toga nije zauvijek.

Ili na neki način, možda i jest. Možda je sve to - svaka radost, svako suđenje, svaka rasprava o recikliranju, koja nije, ne baš o recikliranju, možda je sve nekako zauvijek s nama. Možda su obitelji, nove i stare, samo zbroj njihovog zajedničkog vremena, a svaki se trenutak čvrsto drži do sljedećeg. Možda najdublja vrsta ljubavi živi u slojevima, poput luka ili drvenih lutki, ili poput prstenova unutar drveća, piše The New York Times.