Andrej Čolaković (12) od osme godine piše pjesme, ide mu matematika, uz engleski i talijanski, uči ruski, te uči svirati klavir i voli ići na plivanje i svojim razmišljanjima često iznenadi i odrasle
DONIRAO PRIHODE BANIJI
Zagrepčanin Andrej (12) izdao je prvu knjigu: Obožavam pisati pjesme, igrokaze, basne i priče
Kad nešto vidim ispred sebe, ili pomislim da bih o tome mogao napisati pjesmu, prepuštam se razmišljanju i mislima. Čekam da pronađem riječi koje se rimuju i da to složim tako da dobijem stihove kojima sam zadovoljan. Ponekad na to čekam i satima, no važno mi je da rima u pjesmi bude dobra, jer su mi takve pjesme zabavnije od pjesama u prozi, kaže nam mladi pjesnik Andrej Čolaković (12), učenik petog razreda Osnovne škole Ivana Cankara u Zagrebu, kojeg smo kratko posjetili u vrtu njegove obiteljske kuće, da bismo popričali o prvoj knjizi pjesama, priča, igrokaza i basni koju je nedavno izdao, pod naslovom 'Što je starije Koka ili jaje i druge pjesme'.
POGLEDAJTE VIDEO: Andrej Čolaković o tome kako umjetnost utječe na ljude
Pokretanje videa...
VIDEO
Tom si je knjigom počeo ispunjavati ogromnu želju: 'Da usreći ljude!', kaže, dok pričamo o tome kako je još kao osmogodišnjak napisao prvu pjesmu (Baš tu: 'Što je starije Koka ili jaje?', koja je i u naslovu knjige), te kako se uopće rodila želja da izda knjigu i tko mu je najviše pomogao u tome. Nije mu to baš neka jako 'napeta' tema, pa nam dio odgovora 'dobacuje' s druge strane vrta, ispod brade, jer je, dječje iskreno, krenuo u potragu za jagodama. Nema još zrelih za berbu, pa se ipak vraća stolu i razgovoru s odraslima.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:28
- Kad moj tata nešto odluči, on je jako uporan i učinit će sve što treba da to i ostvari – izgovara Andrej ključnu rečenicu. Naime, tata Esad mu je jednom davno obećao da će mu izdati knjigu pjesama ako ustraje u pisanju. Tata je zaslužan i za to što se većina tih pjesama nije izgubila, već se nalazi na jednom mjestu. Jer, Andrej ih je prvo počeo pisati po raznim papirićima, pa se tata dosjetio da kupi bilježnicu s tvrdim koricama u koju pjesnik može zapisivati misli da su mu uvijek na jednom mjestu.
- Sjećam se kako je i moj otac, koji se družio s Makom Dizdarom, skupljao njegove pjesme, koje je pisao na papirićima, kako bi ih sačuvao, pa sam tako i ja krenuo s Andrejem - priča Esad. Andrejev djed bio je, naime, Enver Čolaković, bosanski, hrvatski i mađarski pjesnik, pisac i nagrađivani prevoditelj, između ostaloga i na njemački, pa bismo mogli reći da je talent za pisanu riječ, posebno poeziju, pomalo i obiteljsko naslijeđe.
Andrej svoje pjesme još uvijek najčešće piše verzalom, jer nije posve zadovoljan svojim rukopisom kad piše pisana slova, no i u tome se – domeće tata - malo popravio. A kako je sinu jednom obećao da će mu pomoći da izda 'pravu' knjigu, kad je Andrej uoči 12-og rođendana, koji slavi 8. travnja, rekao da želi baš to, nije mu bilo druge.
- Dotad je već napisao 150 do 200 pjesama i igrokaza i bilo je materijala iz kojeg se može izabrati dosta toga za knjigu, no htio sam da to pogleda i neto ozbiljniji, tko se razumije u stihove. Tako sam potražio autora stihova koje smo Andreju često čitali u djetinjstvu i obožavao ih je, velikog Luku Paljetka, da nam kaže ima li u toj njegovoj poeziji 'materijala'. Pročitao je pjesme i pristao napisati recenziju za knjigu u kojoj ih je baš pohvalio – priča ponosni tata. Paljetak posebno ističe Andrejev duh.
Ta ocjena bila je motiv za korak dalje: Izbor pjesama za knjigu. Kako ih Andrej baš sve voli jednako, i reći će da mu je možda najdraža ona o Koki i jajetu, samo zato što je bila prva, uskočila je obiteljska prijateljica i suradnica Marina Juranić, koja je izabrala stotinjak djela: uglavnom pjesama, ali i nekoliko basni i igrokaza, koje je po redu kako su nastajale, složila u knjigu. Tata je pronašao tiskaru i tako je Andrejev rođendanski dar stigao baš na vrijeme da se pred kraj školske godine, dok je na stolu još hrpa zadataka iz matematike i knjiga u kojima treba pročitati lekcije kako bi odgovarao ono što još mora, stvori ogromna gužva.
Pomalo naivno, pitamo mamu Dušku kako se jedan pjesnik, dakle umjetnik koji zapravo naginje prema društvenom smjeru, snalazi u matematici, treba li mu pomagati da riješi zadatke?
- Ne, iznenađujuće je, ali i njemu i matematika ide od ruke, tako da je Andrej došao i do županijskog natjecanja iz matematike i bio među najboljima – kaže ponosna mama, dok naš razgovor s malim genijalcem nakratko prekida dolazak Matejevog i Sašinog društva. Tada su se zajedno pripremali za prvu veliku zagrebačku promociju knjige u Knjižnici Bogdan Ogrizović, na kojoj su Sašini prijatelji i Andrejevi prijatelji iz razreda čitali pjesme.
A kako su Andrejevo pjesništvo doživjeli njegovi prijatelji iz razreda, što kažu na njegovu prvu knjigu pjesama, pitamo?
- Našli su je vrlo zanimljivom i mislim da su ponosni na mene – kaže Andrej, dok mama dodaje kako je upravo takav dojam stekla nedavno i na roditeljskom sastanku. Divan su razred i silno podržavaju jedni druge i raduju se Andrejevom uspjehu bez imalo zavisti, kaže.
Bile su to pripreme za drugu važnu promociju knjige, nakon što je tjedan dana prije toga Andrej održao jednu u Petrinji i napravio veliki korak u tome da si ispuni želju i usrećuje ljude: Naime, osim što im je čitao pjesme i razgovarao s njima o poeziji, prihode od prodaje svoje knjige poželio je donirati ljudima na Baniji koji su pretrpjeli onaj grozni potres. Tako je na promociji knjige podijelio i donacije.
- Da, Andrej je odredio cijenu od 100 kuna, no mlađa sestra Saša je odredila da za djecu vrijedi promotivna cijena od 50 kuna – pojašnjava tata Esad, dok Andrej na naš zaključak da se danas valjda i knjige 'malih' umjetnika dobro prodaju, kad već ima novca za donacije, vrlo ozbiljno i pošteno odgovara:
- Zapravo, mama je prva kupila 20-ak knjiga, tako da smo brzo skupili nešto novca.
Mama Duška ionako je, zapravo, najzaslužnija za to što Andrej jako voli čitati i pisati, iako mu i mnoge druge stvari idu kao od šale.
- Valjda ih je oboje već s godinu dana, dok su još bili u kolicima, upisala u knjižnicu, jer i sama jako puno čita i druži se s knjigama – smije se Marina Juranić, dok Duška priča koliko je puta čitala klincima stihove Luke Paljetka, ili Ježevu kućicu, prije nego su je počeli slušati s kazete, te kako ju je Andrej jednom prilikom iznenadio.
- Čitala sam im baš Ježevu kućicu i zbog nečeg se zaustavila na čas, a on je samo nastavio izgovarati stihove. Nije tad još znao čitati ni pisati, ali sve je već znao napamet – priča mati uz smijeh.
Andrej i inače sjajno pamti i ima prebogatu maštu. Tako je za sve sličice nogometaša iz jednog albuma napamet znao sve podatke o svakome od njih. Obožava pikule i skuplja ih, pa kad radi Olimpijadu pikula i podijeli ih u 'reprezentacije', točno zna koja je koja i kako se zove ona koja mu se negdje zagubila. Jedan od uzora mu je stariji brat Damjan, kompjuteraš koji radi kao slobodnjak. Osim toga, jako voli ići na plivanje, rekreativno, sa sestrom Sašom, koja je oko godinu i pol mlađa od njega, s kojom dijeli sobu.
- Ne gnjavi me, uopće, ona je jako dobra osoba – prekida Andrej ozbiljno pokušaj šale oko toga ide li mu možda to što se sestra stalno muva oko njega ipak malo na živce. Osim što zajedno idu na plivanje, Saša ide i na ples, a Andrej na klavir. Počeo je ove godine, no dosta mu dobro ide, kaže mama. A uz engleski i talijanski, koji uče u školi, oboje idu i na ruski jezik. Prva nam je pomisao da je Andrej ruski izabrao zbog toga što su neki najveći svjetski pjesnici pisali na ruskom, no pokazalo se da su ga vodili posve drugim nepjesnički motivi:
- Mama je jednom rekla da ćemo putovati u Sankt Petersburg, pa sam mislio da bi bilo dobro naučiti jezik. Još nismo putovali, ali nije mi žao, sviđa mi se ruski – priča, očito uvjeren u rečenicu koju nam je mama trenutak prije izgovorila: Uvijek vrijedi naučiti nešto više, nema veze što, pa tako ni koji je jezik čovjek izabrao, jer svako znanje čovjeka oplemeni.
Baš kao i umjetnost, pa i poezija, ubacujemo se s pitanjem Andreju: Zašto piše pjesme, što nam njima želi poručiti i što za njega zapravo znači to kad kaže da pjesmama želi usrećiti ljude?
- Umjetnost nas podsjeća na ljepotu svijeta. Želim podsjetiti ljude na to i na to da taj naš svijet moramo prestati uništavati. I želim ih razveseliti pjesmama. To je odličan osjećaj, a najbolji je zapravo kad ja razveselim samog sebe. Najradosniji sam kad vidim da sam napredovao, kad samoga sebe pobijedim – odgovara posve ozbiljno.
Voli se, kaže, natjecati sam sa sobom, jer tada uvijek pobjeđuje. A radost koju potiče kod ljudi oko njega vrlo je lako prepoznati: Tko god je od odraslih uzeo u ruke knjigu ovog dječaka, već na prvoj ili drugoj pjesmi iskreno se nasmijao tome s koliko mudrosti i duhovitosti prepliće svoje poruke.
Jelo
Dobro je kada imaš jelo,
jer to dobro nahrani tijelo.
I svako jelo bi ti nekako sjelo,
osim kad nije slučaj taj,
kad jedeš, a jelu je kraj!
Misterija
Ne znaš ti
tko sam ja
jer sam ja
misterija.
Čak i ako me
u nekom trenutku gledaš,
ipak me
ne poznaš.
Ne znaš ti
tko sam ja.
U misteriji
je nekad sreća sva.
Prve riječi
Od svih pustolovina
koje ćeš steći
najvažnije su prve riječi.
Tog trenutka kada usta otvoriš
i svoje prve
riječi izgovoriš.
Tada si najveću
mudrost stekao
i svoje prve
riječi si rekao.
Basne krasne
Zmija i Veprovi
Jedna gladna zmija nije jela 3 mjeseca. Vidjela je vepra, jako se razveselila i odmah ga udavila. Vidio je to jedan vepar i pozove ostale veprove, jer je zmija udavila člana njihovog krda. Veprovi odmah pogaze zmiju. (Pouka: Svatko preuzima zasluge za ono što učini. Bilo pozitivno ili negativno.)
Morski pas i ribe
Dvije ribe pobjegnu od morskog psa koji je napao grad riba. Dugo su se zapričale, a onda dođe morski pas i pojede ih. (Pouka: Važnu stvar ne treba zaustavljati zbog neke nevažne).
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
