Marko se bavi pustolovnim turizmom, a upravo je dovršio svoj tri godine planirani projekt u kojem je obišao jug Jadrana i svjetionike koje su ondje sagradili u 19. stoljeću. Ispričao nam je sve o avanturi
'Veslao sam 41 dan, a najgore je bilo kad sam morao na WC'
Tatina strana obitelji mi živi u Splitu već desetljećima, tako da sam svako ljeto bio u Dalmaciji, a rodio sam se i živio u Zagrebu. Radim kao vodič u pustolovnom turizmu i 2015. godine su me pozvali iz splitske agencije da im se pridružim.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
U Zagrebu sam radio rafting na rijeci, planinarenje, bicikl, a ovdje sam se specijalizirao za kajak po moru, priča Marko Kovač (32), zagrebački Splićanin.
Tijekom sezone svojim klijentima nudi upravo kajakarenja na moru. Sve su to uhodane i već iskušane rute od kojih je svaku prošao najmanje deset puta i to mu je, priča Marko, već dosadilo. Želio je nešto novo i drugačije što bi bilo samo njegov osobni gušt i veselje. Prepričao nam je kako je pripremao svoju avanturu koju je nazvao Otočna Odiseja 2019. – Kamena svjetla.
- Htio sam negdje doći po prvi put kao što to čine moji gosti kad dolaze k meni. Ideja o obilasku svjetionika pala mi je na pamet još tijekom te 2015. godine. Naime, tri godine prije toga sam s prijateljem Šimom Sučićem veslao od Raba do Koločepa posjećujući naseljene otoke. Obišli smo 47 otoka i osjećao sam veliku nostalgiju kad sam se prisjetio tog ljeta. Zato sam odlučio obići svjetionike, ali samo one koje su sagradili u 19. stoljeću. Nema neki poseban razlog. Šime radi u školi i ne može izdvojiti dva mjeseca u komadu za ovakvu avanturu, kao ni ostali moji prijatelji. Zato nisam posebno tražio društvo. Nisam se ni posebno pripremao jer je ta ideja u meni dozrijevala unazad tri godine. Stalno sam o tome mislio, dorađivao, planirao. Teško je zimi kad je more puno negostoljubivije, hladno, nemirnije, vrijeme je nestabilnije i vani je općenito hladnije nego u ugodnim ljetnim mjesecima, no ja ljeti radim. Zarađujem od travnja do studenog.
U kajak na moru sam prvi put u životu sjeo prije osam godina, a zbog posla unazad tri godine više od 100 dana u godini najmanje četiri sata svakog dana provedem veslajući. Zato mi fizička priprema nije bila toliko važna. Konstantno sam u formi. Dapače, prije nego sam krenuo na put, zadnji put sam u kajaku sjedio tri mjeseca ranije. Ta ideja je stara tri godine pa sam je tri zime odgađao jer sam smatrao da sam još previše zelen za zimsku ekspediciju 2016., a isti je problem bio i sljedeće 2017. godine.
Lani sam pomagao Davoru Rostuharu nešto oko njegove polarne ekspedicije i tada sam vidio koliko je on to sve detaljno i kvalitetno isplanirao pa sam shvatio da ne mogu samo sjesti u kajak i veslati. Zato sam se konkretnije posvetio pripremama i odlučio da će 2019. godina biti ta u kojoj ću ostvariti ovaj plan. Potrošio sam par dana na provjere koji su svjetionici napravljeni u 19.stoljeću. Naime, tvrtka Plovput drži većinu pomorske signalizacije u Hrvatskoj, pa je njihovih 46 ili 47 svjetionika, dok je ukupno 57 svjetionika koje su sagradili u 19. stoljeću. Neki više ne postoje na originalnim lokacijama, kao što je slučaj sa svjetionikom u Prevlaci. Njega su tijekom Prvog Svjetskog rata srušili i prenamijenili u tvrđavu, a novi su svjetionik sagradili nešto dalje. No ja sam svejedno išao do Prevlake. Morao sam misliti i o sigurnosti te zatražiti posebna odobrenja. Od Plovputa sam tražio pristup svjetionicima na koje je inače ljudima zabranjen pristup. Dodatno, kajakom se ne smije udaljiti više od 500 metara od obale pa sam tražio od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture te dobio dopuštenje da se smijem udaljiti u svrhu tog projekta uz dužno javljanje Lučkim kapetanijama. Javljao sam im se. Nazvao bih na mobitel i rekao gdje sam tog dana. Imao sam i VHF radiostanicu i GPS tracker gdje se pritiskom na gumb javlja na 112 gdje me treba ići spašavati. Imao sam sigurnosne opreme i više nego dovoljno. Sva sreća, nije mi ništa od toga trebalo.
Krenuo sam 26. siječnja. Bila je bura u opadanju jer je dan ranije bilo burno u Splitu, tako da sam ujutro oko 11 sati krenuo iz Splita. Bili su mi prijatelji i kolege, njih dvojica su odveslali sa mnom do Omiša cijeli prvi dan, a dvojica samo oko Marjana u Splitu. Došla me ispratiti i cura Anđela. Bilo je super, fenomenalan osjećaj jer je počelo, entuzijazam i sve to je bilo na visini. Već sljedeći dan sam nastavio sam. Od 56 noći sam 14 noći spavao na svjetionicima, a onda oko 6 noći u šatoru, još toliko puta sam noćio ispod nadstrešnice nekog restorana koji ne radi jer nije sezona, a noć je dovoljno topla da mogu izdržati. Ostalo sam spavao u apartmanima kod prijatelja i znanaca, dok sam nekoliko noći morao platiti smještaj. Potrošio sam bez opreme oko 7000 kuna u grubo.
Bilo je žuljeva, posebno na desnoj ruci i bolova u leđima, drugo me nije ništa mučilo. To je najstrašnije što mi se dogodilo. E, da! I jedne noći mi je bura potrgala štangu od šatora pa sam u pet ujutro morao izlaziti van i spremati sve stvari na buri. Odspavao sam kvalitetno četiri sata pa nije bio toliki problem. Bio sam na kopnu u Orebiću i nije bilo tako strašno. Sve u svemu, tijekom puta nikad nisam zaspao u kajaku, nije bilo prevrtanja ili da me neki brod skoro zgazio ili da me morski pas napao, tako da nije bilo problema.
Unutarnjim kanalima uz kopno sam išao do Prevlake, do najjužnije točke kopna Hrvatske i odatle natrag na sjever, vanjskim otocima po svjetionicima. Mljet, Lastovo, Sušac, Vis, Hvar, Brač, Šolta i dalje preko Žirja, Dugi Otok pa Zadar i uz kopno natrag do Splita. Nisam išao sjevernije. Originalni plan je bio proći ih sve, no startao sam tek na kraju, a ne na početku prvog mjeseca. Tu sam izgubio par tjedana, a to mi je bilo važno zbog poslovnih obveza. Da sam išao do Istre i Kvarnera, morao bih prekidati putovanje da se vratim raditi. Zato za sljedeću avanturu planiram sjever, pa će to biti drugi dio. Sljedeće zime je Kvarner i Istra, 24 svjetionika, tako da je ovo ispalo super što sam veći dio Dalmacije prošao, tako da mogu nešto dodatno unaprijediti za sljedeću godinu i dodatno se pripremiti.
Kajak ima 165 litara prtljažnog prostora, poput manjeg automobila. Unutra stane šator i vreća, hrana, voda, kuhalo, plin, stvarno kao mala putujuća kuća. Kuhao sam si večere, čaj za doručak i slično, jeo sam gdje sam stao, a naravno u prvom mjesecu i tijekom veljače dan je bio prilično kratak i onda sam većinom veslao do 30 kilometara na dan, oko 5 do 6 sati veslanja. Kako se dan produžavao, u trećem mjesecu sam počeo veslati oko 40 kilometara, odnosno 6 – 7 sati. Slikao sam svjetionike dok sam veslao, imam i dron, tako da mi je dan bio ispunjen i nema puno mjesta za odmor.
Navečer kad dođem blizu naselja stao bih na plažu i prošetao do naselja te tamo sjeo na klopu, neki fast food, radije nego da si vani na plaži kuham tjesteninu ili rižu. Otišao bih do naselja i da napunim elektroniku, mobitele, dron i ostalo. Uvijek sam bio blizu civilizacije i mjesta gdje ima struje.
Od 57 dana ekspedicije sam 41 dan veslao, a ostalih 16 nisam jer je bilo jako loše vrijeme. Na Lastovu sam, primjerice, proveo pet dana kada je bila ona rekordna bura u Splitu. Znao sam veslati i na moru kad je situacija bila granična. To su one situacije kad je pametnije ne ići, ali ako ste iskusni i sposobni, profesionalac, onda se može. Tu je bilo valova od metar i pol do dva što je jako teško i rizično. U tim momentima kad veslaš dva sata, prođe mi kroz glavu: A mogao sam i ostati, nisam baš trebao ići, ali u toj situaciji nema mjesta za takvo razmišljanje. Ako se prepustiš strahu, može ti se dogoditi nesreća. U tim momentima se izvlačiš kako sam znaš, nema pomoći. Bilo je takvih ukupno četiri dana kraj Brača, Makarske, Cavtata i kad sam prolazio Dugi Otok. Sve ostalo je bilo lagano valovito, ili čak mirno more.
Ukupno sam prošao 1070 kilometara. Mislio sam da će biti i više, ali ajde, dobro je. Ne znam, mislim da sam izgubio dvije kile, sa 72 na 70 sam pao. Što se tiče mišića, mogao bih reći da mi se učinilo da su mi bicepsi malo narasli, no pravilno veslanje na duže staze je veće opterećenje za leđa, vesla se leđima više nego rukama. Ruke su samo poluga, tako da se može veslati cijeli dan i duže.
Problem su i fiziološke potrebe. Recimo, znao sam da mi se može dogoditi da se nađem na moru i da u blizini nema kopna, a ja moram na WC. Zato sam na mirnom moru mjesecima prije vježbao kako skinuti tri para hlača i pomokriti se, a da ne padnem iz kajaka u more. Inače preko ljeta bih samo iskočio iz kajaka i smočio se te okupao u moru i popišao se kao što svi to rade, ali zimi je more hladno i to mi ne pada na pamet. Kateter i slično ne mislim imati radi toga. Meni nije problem stati negdje i izaći van. Samo spustim vodootporne hlače, suhe hlače i gaće i obavim, ali na velikim udaljenostima je problem što nemam gdje stati. Na sreću, nisam bio u tolikoj nuždi. Od Sušca do Visa nisam uopće trebao. Kad sam išao iz Makarske sam popio pivu i zaboravio ići na WC prije polaska. Nakon 40 minuta me uhvatilo. Bio sam lud jer sam bio na mjestu gdje su stijene i ne mogu vjerovati da mi se to događa. Približio sam se plaži u Tučepima, izletio iz kajaka, potrčao, sve skinuo i uspio sve obaviti. Često kad bih tako veslao neke duže dionice sam stajao na neka mjesta samo da se popišam, da me ne bi usred kanala uhvatilo. O tome sam pričao i sa jednom gospođom na Lastovu koja mi je u razgovoru rekla da kupim pelene. Čak sam mislio kupiti pelene za odrasle, ali eto, nisam.
Doček pri povratku nije bio organiziran. Bilo je svega nekoliko prijatelja i to je to. Nisam znao do dva dana prije hoću li doći u subotu ili nedjelju, ovisno o vremenskoj prognozi. Da sam išao po originalnom planu i prošao svih 57 svjetionika ove zime, mislim da bi se organiziralo nešto veće. Sve sam sam financirao, bez sponzora, jedino sam koristio od firme u kojoj radim dio opreme i neke sitnice. Bio sam skeptičan hoću li uspjeti ili nakon tjedan dva otkazati cijelu priču. Jednostavno nisam bio siguran hoću li moći to odraditi jer koliko god sam iskusan i prošao svega u kajaku, zimi je more drugačije. Završio sam geografiju na PMF-u, istraživački smjer, pa se razumijem u meteorologiju, hidrografiju i reljef, pa mi je to olakšalo i sa strukom se razumijem u sve ove stvari oko orijentacije. Moja djevojka Anđela i ja zajedno smo dvije i pol godine i sretni smo. Prvih mjesec dana je bilo sve super, a drugi mjesec sam joj jako nedostajao, više nego što je mislila. Čuli smo se mobitelom često. Ona je čak došla na Lastovo trajektom za vikend kako bismo bili zajedno tri dana. Moji roditelji su navikli na moje avanture jer sam 2010. pješačio od Zagreba do Splita, a 2012. išao sam po naseljenim otocima. Počeli su biti sigurniji da znam što radim pa me više toliko ne ubijaju svojom brigom kao nekada. Planovi? Vidjet ćemo. Sljedeće godine avantura kajakom po Istri i Kvarneru.