Velebit je njihov dom: Nikad nećeš biti osamljen na planini

U planini nikad nisi sam, tako nekako glasi jedna gorštačka poslovica. Hodajući susretao sam ih na svakom koraku. Neke su bile prebrze za moj fotoaparat, poput srna, vepra na Zavižanskoj kosi, ptica koje bi otprhnule baš kad bi ih izoštrio... Neke su bile predaleko za mogućnosti mojeg aparata, poput orlova iznad Dušica koje sam gledao sa Svetog brda, i poput većine grabljivica visoko gore... Neke nisam snimao, uživajući naprosto u mogućnosti da ih gledam. Na Velebitu se još uvijek može naći dovoljno zakutaka gdje čovjek može uživati u pogledu na bića prirodna, divlja i slobodna, o čemu je u knjizi A Sand County Almanac objavljenoj 1948. pisao Aldo Leopold. 

"Poput vjetrova i zalazaka Sunca, divlja smo bića uzimali zdravo za gotovo prije nego što ih je napredak počeo uništavati. Sada smo suočeni s pitanjem je li viši 'životni standard' još uvijek vrijedan cijene plaćene prirodnim, divljim i slobodnim bićima. Za nas, manjinu, prilika da vidimo divlje guske važnija je od televizije, a prilika da pronađemo modru sasu jest pravo jednako neotuđivo kao i sloboda govora". 

Susret s jednim poskokom nikad neću zaboraviti, može se reći da se pretvorio u dobro poznanstvo, barem s moje strane. Jedne sam godine s prijateljem Željkom Žarakom išao na Bojinac. Na jednom mjestu staza se sužava, a s lijeve strane raste stabalce gloga. Tu vam ruka instinktivno traži granu da se pridrži. I moja je ruka pošla ka grani, no tada sam primijetio poskoka kako se sunča na njoj. Zmija je bila nepomična, na dijelu tijela bila je ispuhana kao probušena zračnica bicikla, dok je na drugom dijelu imala kvrge. Promatrali smo je i fotografirali, kasnije mi je objašnjeno da je vjerojatno bila skotna, ili je pak bila upravo nešto pojela, otuda one kvrge i nepomičnost. 

Sljedeće godine prolazio sam tuda sa suprugom. Znam da poskoci nisu skitnice i avanturisti, gdje ih jednom vidite, velika vjerojatnost je da ćete ih tamo opet susresti, no ovom prilikom zmije nije bilo. Dogodilo se da i sljedeće godine prođem tuda sa znancem Gordanom Godecom. Pričajući mu o glogu na kojem sam jednom susreo poskoka nisam prepoznao stabalce (neke grane, kako sam poslije shvatio, bile su odrezane), a kad sam se okrenuo da pričekam Gordana, vidio sam ga kako stoji pokraj gloga, s izrazom lica kao da je ugledao duha. Upravo sam dodirnuo tvog poskoka, rekao mi je. Zmija je bila na grani. 

Lani u jesen, četiri godine nakon prvog susreta, prolazio sam tuda s urednikom njemačkog Gea Sebastianom Kretzom i zadarskim fotografom Stipom Suraćem. Naravno da sam im pričao sagu o poskoku, i naravno da je zmija bila tamo, ne na grani gloga, već na tlu, u kamenom udubljenju. Međutim, to nije bio onaj odrasli poskok dugačak gotovo metar, debela tijela, već mlada zmija, kojih pola metra reklo bi se, tanka tijela. Na neki uvrnut način, nedostajala mi je moja stara znanica.

Zagrlite prirodu i vratite joj se...

"Priručnik za hodače" Ede Popovića je trans-žanrovska proza, mješavina fikcije, reportaže, dnevničkih zapisa, eseja, citata prethodnika koji su polaganost otkrivali u prethodnim stoljećima i tisućljećima (Čuang Tse, Seneka, Montaigne, Ikkyû Sôjun, H. D. Thoreau, Aldous Huxley, Ernesto Sabato, Kodo Sawaki i ostali) te fotografija i crteža. Živimo brzo, svakim danom sve brže i brže, pritisnuti različitim zahtjevima. Što je tehnologija savršenija, čovjek više radi – to je jedan od paradoksa današnjice. Radimo osam, deset, dvanaest sati dnevno, ponekad i više, radimo vikendima i praznicima, samo da bismo kupili hrpu stvari koje nam, zapravo, ne trebaju. Priručnik za hodače poziv je na usporavanje, na trijezan pogled unaokolo, i zašto ne - na odustajanje od potrošačkog ludila, najozbiljnije bolesti suvremenog društva. Knjigu potražite na svim kioscima po cijeni od 29,90 kn.