'Živim za svoje četiri predivne kćeri, već sutra mogu umrijeti'

Kad je iza vas dan u kojem vam različite brige, strahovi, frustracije i neugodne situacije kroz koje svakodnevno prolazimo 'dodirnu' misli i poljuljaju emocije, teško je sjesti nasuprot žene koja o svojoj bolesti - raku dojke koji je metastazirao na kosti i jetru, s neizvjesnim prognozama - govori s posebnim mirom, kao o nečemu što ju je se dogodilo da ju vrati Bogu i tome da bude prisutnija u svojoj obitelji. Da bude bolja verzija supruge i majke četiri kćeri u dobi između 3,5 i 7,5 godina. O svemu što prolazi, profesorica njemačkog jezika i fonetike, Tea Perović (40) napisala je i knjigu pod nazivom "Stvorene smo za nebo", kao autentično svjedočanstvo doživljaja svoje bolesti.

POGLEDAJTE VIDEO: Ove hrabre žene podsjećaju na važnost samopregleda i preventivnih pregleda dojki

Pokretanje videa...

01:53

Ispovijesti hrabrih žena o borbi s rakom: 'Same smo uspjele otkriti svoj rak dojke' | Video: KanalRi

Knjiga "Stvorene smo za nebo" bit će po drugi puta predstavljena javnosti u Zagrebu, u utorak, 14. svibnja, u knjižnici Medveščak, s početkom u 17 sati. Štićenici kreativne radionice Centra za rehabilitaciju Zagreb za tu su prigodu izradili posebne ukrasne vrećice, inspirirane omotom knjige, koju će svi kupci knjige dobiti na poklon.

Tea ju je prvenstveno namijenila svojim kćerima.

- Htjela sam im osobno prenijeti svoje misli i poruke za koje su još premalene i koje će biti u stanju shvatiti tek kad odrastu. Također, htjela sam da shvate kako ja doživljavam svoju bolest i na taj način otkloniti svaku buduću pogrešnu interpretaciju i viđenje moje bolesti. Htjela sam i da dožive smisao vjere koji sam u svojoj bolesti i sama oživjela – priča mati.

Kaže kako je odrasla u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, u Bolu na Braču. Baka po maminoj strani, nona, bila je praktična vjernica i ona je u Teinom srcu rano posadila sjeme vjere.

- No, kao i kod mnogih drugih ljudi, i kod mene je to s vremenom palo u drugi plan. Došla sam na studij u Zagreb, zaljubila se i udala, počela raditi, a onda i graditi karijeru kao privatna poduzetnica, s tvrtkom koja se bavi jezikom i govorom, pa često nije bilo vremena i za aktivno življenje svoje vjere – priča. Život joj je možda baš zato donio neka iskušenja. Naime, ona i suprug Hrvoje, inače programer po struci, vjenčali su se već s 24 godine, ali su odlučili za neko vrijeme odgoditi roditeljstvo.

- Radili smo i gradili karijere i uživali smo u braku, a onda kada smo konačno odlučili da je vrijeme da se obitelj proširi, nije nam uspijevalo. Jako sam željela postati majkom, no kako je vrijeme odmicalo, gotovo da sam se i pomirila s time da vjerojatno nikada nećemo imati djece. A onda smo u četiri godine dobili četiri djevojčice. Dokaz je to da naše vrijeme nije i Božje vrijeme – priča Tea. Prvo se rodila Luna (7,5), danas prvašić i mamin veliki oslonac u brizi za mlađe sestre, potom Tena (6), a onda i blizanke Mia i Elena (3,5). Mama Tea, koja je prije po čitave dane radila u svojoj tvrtki, nakon rođenja blizanki u potpunosti se posvetila kćerima.

- Nije uvijek bilo lako, posebno u fazi kada se činilo da imamo četiri bebe: blizanke u kolicima i njih dvije nešto starije koje su trčkarale oko kolica, no uživala sam u ulozi mame. Bila sam zdrava, prošla sam tri uredne trudnoće i nikad nisam ozbiljnije bolovala, tako da sam se osjećala kao "žena zmaj" koja može apsolutno sve. Kako se čovjek lako uzoholi – kaže.

Ni u primisli joj nije bilo da bi mogla biti bolesna. No, jednog dana tijelo joj je poslalo poruku.

- Bila je veljača 2022. godine. Osjetila sam jake bolove u leđima i u nozi koji su bili praćeni temperaturom. Javila sam se liječniku, no zaključak je bio da mi se vjerojatno 'uštekao' živac. Slutila sam da to nije to, ali zadovoljila sam se objašnjenjem. Međutim, za dva tjedna me usred noći probudila iznimno jaka, trgajuća bol u nozi, zbog koje se nisam mogla ni pomaknuti. Odmah sam pomislila na svoga tatu, samo koju godinu prije moj je otac preminuo od posljedica metastatskog karcinoma koji se javio s istim simptomima – priča Tea. Intuitivno, osjećala je da će to vjerojatno biti i njezina dijagnoza i krenula na pretrage. To se i potvrdilo.

STRAŠNO 'Mislila sam da je prehlada, a onda su mi rekli da imam četiri tumora i 30% šanse preživjeti'

Vratila se kući i zamolila svekrvu koja je čuvala unučice da ne razgovaraju o tome. Bojala se da se ne raspadne pred kćerima.

- Dotad nitko osim mene nije uspavljivao moje kćeri i htjela sam održati mir, no osjećala sam se grozno. Kad čovjek čuje takvu dijagnozu obično pomisli da je sve gotovo. Ona svemoćna Tea odjednom je bila jadna i bespomoćna. Imala sam potrebu samo plakati. Nekako sam izdržala dok nisam uspavala kćeri, a onda sam se slomila. Bila sam očajna, izgubljena. No, onda sam osjetila neobičan poriv u srcu: pala sam na koljena i počela moliti iz dubine duše. Bila je to molitva predanja, kaže. Odjednom je osjetila nevjerojatnu radost u srcu.

- Prije samo koji trenutak sam plakala iz očaja, ne videći smisao svojim patnjama, a sad sam počela zahvaljivati Bogu za svoju bolest. Spoznala sam da ona nije kazna ni tragedija već je to križ koji, ako želim, mogu prihvatiti, jer mi je dan s određenim razlogom. Svim srcem sam pristala vjerujući da se to događa za veće dobro: da bih promijenila svoj život i život svoje obitelji. No, slutila sam da će se po tom križu dogoditi još puno toga – priča.

Te noći je u molitvi obećala Bogu da prihvaća sve što slijedi i da samo želi da je On uz nju i da bude u stanju prepoznati znakove koje joj šalje kako bi ih mogla slijediti. Spoznala je i kako je kao majka podbacila i čvrsto je obećala da će od tad djecu odgajati u vjeri. Od tog je dana počeo njen duhovni rast, koji traje. Počela je svakodnevno odlaziti na sv. misu, čitati Sveto pismo i prakticirati misaonu molitvu te osluškivati poticaje Duha Svetoga za svoj život.

- Od tog trenutka posve sam se oslobodila straha od bolesti i više nikad nisam zaplakala. Prihvatila sam svoju bolest kao poziv na promjenu i u mom se srcu nastanio trajni mir – kaže. Dodaje kako suprug Hrvoje nije vjernik i ne razumije uvijek njenu potrebu za predajom vjeri, no iznimno je pozitivna osoba i kao takav oduvijek velika podrška, posebno sada u bolesti. 

No, zašto Bog dopušta da jedna mlada majka bude suočena s tako teškom dijagnozom, pri čemu ishod može biti takav da bi četiri djevojčice koje još ne razumiju puno o životu mogle ostati bez majke?

- Bog je milosrđe i ljubav. On ne želi da itko od nas pati i bude bolestan. Međutim, daje nam slobodu da možemo sami kreirati svoj život i ponekad neke stvari dopušta, ne da nas kazni (mi kažnjavamo sami sebe), već radi našega dobra. Ako progledamo očima srca, shvatit ćemo smisao svega što nam se dešava i postat ćemo zahvalni na tome, odgovara.

Dodaje kako od početka razgovara s kćerima o svojoj bolesti na način koji mogu razumjeti.

- U sve ih uključujem. One su išle sa mnom i na neke terapije koje primam u bolnici, zajedno smo birale perike kad mi je otpadala kosa, a i tema smrti im nije tabu, jer nije ni meni. Shvaćaju da je to samo prijelaz u vječni život u kojem ćemo se jednoga dana sve skupa opet naći – kaže.

HRVATSKA KNJIŽEVNICA Sin Vedrane Rudan nakon što je otkrila da boluje od raka: 'Nije depresivna niti je žalosna...'

Strah od rastanka s djecom je sigurno najteži strah s kojim se roditelj može suočiti.

- Tek kad postanemo svjesni da djeca nisu naše vlasništvo, onda ga se možemo i riješiti. Nitko od nas nema garanciju da će naša djeca uz našu fizičku prisutnost na zemlji stasati u ljude za koje se nadamo da će postati jer ih tako odgajamo. Možemo i u dubokoj starosti patiti jer su naša djeca skrenula krivim putem. Ali isto tako, ako ja svoju djecu posvećujem Blaženoj Djevici Mariji, onda moja djeca mogu, bez obzira bila ja s njima ili ne, postati sveta. A to je moja najveća želja – kaže majka, trenutak prije nego su nam se njene djevojčice pridružile. Gledaju nas četiri para maminih očiju, nevjerojatno žive i znatiželjne djevojčice, odmah otvorene za razgovor s neznankom o boji kose i odjeće lutkica koje su donijele sa sobom.

Sve što želi kćerima jednog dana je da osvijeste da su Božje ljubljene kćeri i da mogu ostvariti sve što žele te da budu sretne u karijerama koje izaberu.

- Knjigu sam, prije svega, napisala kao svojevrsnu vodilju za njih na tome putu. Međutim, Fra Ivan Matić, voditelj kuće susreta Tabor u Samoboru, inzistirao je da pomogne oko toga da ju objavimo, smatrao je da bi knjiga mogla biti snažno svjedočanstvo za mnoge ljude. Iznenađena sam jer je u samo mjesec dana prodano svih 2000 tiskanih primjeraka i moralo se ići na dotisak, što znači da moje riječi dotiču srca ljudi i to me neizmjerno veseli – priča Tea, koja o svojim životnim izazovima nesebično svjedoči na raznim susretima.

- Ne znam koliko vremena još imam i s time se ni ne opterećujem jer mi uistinu nije bitno. Moje medicinsko stanje ne kolerira sa stanjem moga duha, a to je i svojevrsna poruka svima, posebno oboljelima: jaki duh pobjeđuje i transformira bolesno tijelo. To ne isključuje mogućnost da već sutra mogu umrijeti, ali za mene to nije izgubljena bitka. To je odrađena misija na ovome svijetu – zaključuje.