Ni manje ni više nego 130 komadića ovalnih, kockastih, pravokutnih, duguljastih i kratkih... svi pomno izrezani komadi tkanine dat će odijelo. I to ono muško, skrojeno na tradiocionalan način
'FILIGRANSKI RAD'
U četiri sata, od 130 komadića tkanine do savršenog odijela...
Ni manje ni više nego 130 komadića! Ovalnih, kockastih, pravokutnih, duguljastih i kratkih, minijaturnih i malo krupnijih, tamnoplavih i sivih, vunenih i onih od svile… Kad ih spoje, svi ti pomno izrezani komadi tkanine dat će odijelo. I to ono muško, skrojeno na tradicionalan način, gdje skoro svaki potez mora proći kroz nečije vrijedne ruke, a tek onda kroz stroj.
Pokretanje videa...
02:48
Nastat će poslovna, jutarnja, večernja, tradicionalna odijela. Kod njih će postojati varijacije u dizajnu, rezu i tkanini. Bit će sastavljena od dva ili možda tri dijela, neka će biti jednostruka, a neka dvostruka. Nakon čak 470 složenih operacija, odijelo će biti gotovo. Za to će trebati puna četiri sata. Ali jedno odijelo nije dovoljno. U Varteksu ih na dan proizvedu 400. Da bi to postigli, u pogonu svakodnevno radi 230 ljudi.
Lica su im užarena. U varaždinskom pogonu iz 1962. godine već je sad nepodnošljivo vruće, ali čini se da to nikome ne smeta. Navikli su, kažu. Tamo rade gotovo cijeli život. Samozatajni, prevrću tkaninu među prstima, podvlače je pod mašine stare 50 godina. One iste koje su zatekli kad su tek počinjali raditi.
Još rade kao urice, priznaje jedna od radnica. Pogonom se širi jedva osjetni miris tkanine. Prirodan, neplastičan. Radi se o najfinijoj vuni. Uredno složene bale na svakih su nekoliko koraka, a zvuk golemih preša za glačanje je zaglušujuć. Zaposlenici otkrivaju da dobro odijelo mogu prepoznati na kilometar. Da je kvalitetno, kažu, mogu potvrditi i samo vidjevši ga u novinama ili na televiziji. Tako hvale ona Sinatrina, osobito ona legendarnih Beatlesa.
A s Britancima je sve i počelo. Masovna proizvodnja odijela počela je nakon Druge industrijske revolucije, oko 1900. godine, a na zapadu se proširila upravo pod britanskim utjecajem. Kažu da London i dan danas nudi najbolje krojena odijela na svijetu. Zapravo, odijela se i dijele na britansku i talijansku školu krojenja. U Varteksu doznajemo kako su Hrvati skloniji njemačkom stilu, koji je u usponu, a koji je vrlo sličan britanskom, tradicionalnom stilu. A što je zapravo u trendu i što se traži na našem tržištu, najbolje zna Renata Kuhar Krsnik, Varteksova dizajnerica muških odijela. Cijeli proces stvaranja odijela počinje s njom.
- Sve počinje mojim odlaskom na sajmove u Milanu i Parizu. Tamo odlazim jednom godišnje i pregledavam tkanine mnogobrojnih proizvođača. Pratim trendove i filtriram što je točno za naše tržište. Onda odaberem desetak dobavljača i naručim od 20 do 100 uzoraka tkanina po dobavljaču. Čim stignu u moj ured u Varaždinu, proberem ih oko 200 – kaže dizajnerica. Objasnila je da te tkanine potom odlaze u laboratorij na testiranje. Tamo se ispituje čvrstoća šava, postojanost boja, otpornost tkanine te da li se skuplja tijekom nekih procesa.
- Tek kad tkanina prođe svaki taj test i pokaže se kvalitetnom, naručim takozvane kupone, a to su uzorci manje metraže raznih tkanina. One su dovoljne tek za po jedan primjerak odjevnog predmeta. Počinjem raditi skice, biram gumbe, podstavu…I potom kolekciju dajem u izradu – rekla je Krsnik.
Usput nam pokazuje sako na lutki koji je dala sašiti. On ima standardnu širinu revera, ali Renata tvrdi da se sve više ide prema jako širokim reverima te širem i ravnijem modelu sakoa.
- Ljudi često pitaju može li se istodobno nositi maramica u džepu sakoa s kravatom ili leptir mašnom. Naravno da može. Bitno je samo ne pretjerati, a to, recimo, Talijani vrlo vole. Oni stave sve. I maramicu, i kravatu, i ukras na rever, pa dodaju još i sat i narukvicu. Jednostavno se vole praviti važni – smije se.
Dodaje da se Hrvatska može prema njenom iskustvu podijeliti na regije što se tiče nošenja odijela.
- Pokazalo se da su Istra, Dalmacija i Zagreb, najprogresivniji, jako su otvoreni za novotarije u svijetu mode te će uvijek rado isprobati novi kroj odijela ili neobičnu boju. Ostali dijelovi Hrvatske su puno tradicionalniji u tom pogledu – otkrila je Renata. Za sva odijela bira isključivo vunu, i to onu najfiniju, kojoj se dodaju moher, kašmir ili svila. U Varteksu je to, kaže, zakon. Kao i to da odijela moraju biti sašivena bez greške.
- Jednom sam u izlogu u Parizu vidjela Saint Laurentovo odijelo na kojem je jedan špic revera stršao. Bio je krivo sašiven, a odijelo je koštalo nekoliko tisuća eura. Nisam mogla vjerovati. To se kod nas ne može dogoditi – priča.
Otkrila je i koja su po njoj najljepša muška odijela u svijetu – Canali i Brook Brothers. Nakon što Renata završi svoj dio posla, u proces se uključuju konstruktori. Oni na računala prenose krojeve na temelju Renatinih skica. Vesna Kubat, voditeljica razvoja proizvoda i tehnolog proizvodnje, kaže da je potrebno čak i izraditi recepturu.
- U recepturu ulazi sav pribor koji nam je potreban da bismo proizveli odijelo: konac, gumbi, etikete. To je dokument iz kojeg se iščitavaju svi dijelovi odijela. Tehničari tada rade i listu operacija, odnosno kronološki redoslijed izrade odijela – kaže voditeljica.
U Varteks svatko može donijeti i vlastitu odjeću ako poželi da mu izrade istu takvu.
- To je ono kad iskopate staru bakinu suknju i poželite je nositi, ali je stara i izblijedjela. Naši konstruktori imaju rješenje. Napravit će vam digitalizaciju kroja i izraditi identičnu – rekla je Vesna. Proces se iz ureda konstruktora seli u proizvodni pogon. Užurbani, vreli pogon. Dijelovi sakoa i hlača se izrezuju na posebnom stroju – rezaču. U šivaoni se ti dijelovi spajaju, a u montaži postoji linija izrade rukava i leđa. Za Bernardu Novak koja se smiješi za svojom mašinom, kažu da je zaštitno lice Varteksa. Naime, tamo radi već 36 godina. Njezina su specijalnost rukavi, nešto najteže po riječima zaposlenika.
- Rukavi se uče dok god šivaš. Ja se i danas moram sjetiti nekih trikova kako bih sama sebi pripomogla oko tih rukava. Strašno je komplicirano, a sve mora biti sto posto točno – rekla je Bernarda te usporedila kako je sve izgledalo kad je tek počela raditi i danas.
- Danas je puno teže. Nekad je bila manja norma, a danas je neusporedivo veća. Modeli su kompliciraniji, a materijali tanki. S njima je puno teže raditi nego s onim običnijim, debljim – kaže.
A ništa lakše nije ni šivanje po mjeri. Za to je zadužena Jasmina Plantak. Za nju, kaže, ne postoje prekomplicirane ili neizvedive narudžbe. U raznim gradovima diljem Hrvatske postoje jedinice u kojima se uzimaju mjere za klijente koji žele da im se sašije odijelo po mjeri. Oni biraju i materijale, a mogu zahtijevati i personalizirana odijela s njihovim imenom i prezimenom. Drugim riječima, s unutarnje strane njihova sakoa ušije se etiketa na kojoj piše: “Šivano po mjeri”, potom piše ime i prezime ili inicijali. Takva su odijela skuplja i mogu koštati oko 6500 kuna. Podaci se potom šalju u maticu i tamo dolaze u ruke Jasmini.
- Radim 19 godina, ali zadnjih godinu i pol po mjeri. Predivan je posao – rekla je Jasmina.
Na kraju, dok odlazimo u glačaonicu, u kojoj se brinu da odijela budu savršeno ispeglana, Vesna Herceg, direktorica pogona, otkriva nam utješnu stvar.
- Koliko god čovječanstvo bude napredovalo, roboti nikad neće moći izrađivati ovakva odijela umjesto ljudi. Ovdje će uvijek biti posla za one koji žele raditi. Odijela imaju nešto istodobno krhko i profinjeno, nešto što ni jedan robot ne može shvatiti bolje od ljudi, pogotovo od naših radnica, koje su jedno s tim odijelima – rekla je Herceg.
TUŽNA SUDBINA: Ovaj horoskopski znak ne može naći sreću u ljubavi
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
