Dvije mame i tata: Kako doista izgleda rad s djecom od doma?

Zanima vas i ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: Mlada mama opisala simptome: 'Kao da su me udarili u glavu'

Tea Kvarantan Soldatić: Po deset puta izvade sve legiće iz kutije, pa kutija služi kao autić...

Mama, dosadno mi je! Mama, braco mi je razbio legiće! Mama, ja bi njam njam! Utele njam njam!Jok juha! Mama, mama, mama, mama...

I tako cijeli dan već drugi tjedan koliko smo u samoizolaciji. Rad od kuće činio se nužnim zlom, a opet i divan jer - ne moraš se našminkati, u trenirci si, možeš kuhati, malo prileći, a u pauzi i seriju pogledati. I, naravno, obaviti posao. Ok, znala sam da neće biti lako jer imam šestogodišnje iskustvo rada od kuće, ali ipak nisam ni zamišljala da može biti ovako, blago rečeno, izazovno. Bez vrtića, dadilje, babe, none i nonota.

Pa samo jučer su sve kockice legića jedno deset puna bile vani, a kutija u kojoj stoje mlađem je sinu poslužila kao “autić”, skakanje po kauču više nije fora - bolje je skakati po mami, a trčanje gore dole po dnevnom boravku vičući “huraaaaaaa” iz sveg glasa je špica dana.

I da, sada se to čini simpatično, pa djeca su to. I bla bla i da, to je tako, ali u trenutku dok primjerice skidaš intervju s ministrom Vilijem Berošem i paziš na svaku riječ male rukice koje ti s leđa pritisnu tipkovnicu i u djeliću sekunde mogu uništiti sve što sam napravila, jesu slatke ali bi ih u tom trenutku najradije zavezala. Zaključala u špajzu. Zajedno s mačkom.

Ili, kada razgovaraš s nekim našim “važnim”, ozbiljnim političarem koji je prije recimo 30 godina imao malu djecu, a njih dva krenu vikati: “Pokidao mi je Golmaniju, mamaaaa! Udrit ću ga, maamaaaa, mrzim gaaa”, a istovremeno te povlači za rukav i krene taj dobro poznati histerični plač. Totalno se pogubiš. Zaboraviš s kim si na liniji, pa pređeš bez pardona na ti, pošalješ sve u jedno mjesto ili samo prekineš. Bez pozdrava. Ili, kada je najbolja igra mlađeg brata “lagano” po glavi lupati s plastičnim ekskaliburom.
Molim ga: “Šimune, nemoj bracu lupati po glavi”.

“Neću, sebe ću”, kaže hladno Šimun i nakon toga ostaneš bez riječi. Ali, postoji jedna kvaka, a znaju je sad i njih dvojica. U trenutku kada trebaš završiti tekst, a napetost u zraku osjeti se do susjeda (koji su, čini mi se, u izolaciji od prošlog petka) sve zabrane, sve što sam do sada govorila gubi se, nestaje, briše se kao da nikad nije ni bilo izrečeno. O da, u tom trenutku igra sve. Možeš pojesti deset Ledo pingvija, o da, da. Možeš crtati po zidu (zid je ofarban bojom koja se čisti, samo da se zna), kupati autiće i macu. Hoćeš crtiće? Nema problema. Tablet, mobitel, TV. Na svakom kanalu su crtići - na jednom Jurić, drugom Psići u ophodnji, na trećem Minecraft... Upalilo je. Imam mir. Pišem punih 15 minuta bez ometanja. Mozak mi radi, nitko ga ne prekida. Možda čak napišem malo remek djelo.

“Ja bi Mcqueena. A mama, baco mi uzima tablet. Tuče me jastukom, baca na mene igračke. Mamaaa, mama, gle, sta sam napravio, bolje je od bracinog, jel tako? Mama, ja bi pjevao Baby shark du du du, baby shark du du du, mama shark du du, daddy shark…”. Ok, sejvam deset napisanih redaka i plešem. Plešemo nas troje kao da nema korone, potresa i tekst je napisan. I uživam, jer posao će se napraviti, a mi smo zdravi i živi! Samo fali tata koji radi.

Denis Mahmutović: Jednu ruku koristim za posao, a s drugom listam slikovnicu...'

Plač i škrgut zuba. Tako se otprilike može opisati karantenski život u 50 kvadrata s djetetom od nepune tri godine. I sa psom. I s mačkom. Dok supruga i ja pokušavamo održati koliko-toliko profesionalnu razinu komunikacije na poslu, s druge strane laptopa nalazi se kaos. Nerazrijeđeni, vrtoglavi kaos. U trenutku dok ovo pišem, naša kći ružičastim lakom za nokte šara po laminatu. Pas mi glođe čizmu. Ne znam gdje je mačak, nadam se da je još živ. Cijeli dan, od jutra do sutra, to dijete galopira po stanu. Urla. Tuli. Smije se. Trudi se samoozlijediti na najkreativnije načine.

Prekjučer sam je uhvatio kako pokušava prošvercati nož u sobu. Sinoć smo je ošišali. Izgleda užasno, hvala Bogu da je nitko ne vidi. Teško je voditi ozbiljne telefonske razgovore dok s druge strane vaš krezubi potomak, lica umazanog doručkom, iz sveg grla pjeva Baby shark. Raspon koncentracije nam se mjeri u milimetrima.

Pokušavamo je zaokupiti bojankama, crtićima, igračkama. Jednu ruku koristim za posao, drugom rukom okrećem stranice na slikovnici. Umazan sam čokolinom. Nisam jeo čokolino najmanje deset godina. Sa ženom se igram ping-pong dadilje. Ja je čuvam do podne, ona od podne. Dok završavam ovaj tekst, moja prvorođena kći, odjevena samo u čarape, vozi dječja kolica po krevetu. Svake noći sanjam isti san: Sam sam na pustom otoku. Nigdje nema nikoga osim mene. Samo jedna, jedina palma. I ništa više. Samo tišina. Prekrasna tišina.

'NE RADITE OD KUĆE ŠKOLU' Savjeti majke koja je školovala djecu kod kuće čak tri godine

Marina Stojanović: Strepila sam od rada od doma s dvoje male djece, ali morali smo naći naše 'novo normalno'

Grozila sam se tog ponedjeljka cijeli vikend. Ja sam od petka (13.3.) doma, djeca isto, ali tad su ih pričuvali baba i dida. Muž je od ponedjeljka (16.3.) isto doma. Oboje radimo. 

Djeca, mali gladuš od 19 mjeseci i jedna glasna, odrješita pričalica curica od skoro 5. Inače, kad smo vikendom doma i cijeli dan zajedno, ne stajem. Slome me. Na kraju dana samo nestanem. Nisam vidjela ništa pozitivno u ovome i nisam znala koji će to modus operandi biti jer je moj posao u real timeu i ne mogu ga podijeliti na smislene cjeline kroz dan. 

To znači da radim punom parom od 8 do 16. Ne mogu odgoditi taj posao za neki drugi period u danu, on se obavlja sad. Čitala sam strane prijedloge i iskustva ljudi koji rade od doma i nisam naišla na išta slično ovoj situaciji. Zato što je i nema u realnom svijetu. Ne doživljavamo pandemije i ne zatvaramo se u domove. Nemamo izbora, tako je kako je, snaći ćemo se. Prva tri dana su prošla i mogu reći da su prošla sasvim ok. 

Crtam ovcu 50 puta na dan

Mužev posao je ipak malo drugačiji pa smo skužili da se on ipak može malo više pozabaviti djecom i dio posla odraditi popodne, kada ja završim sa svojom smjenom i preuzmem djecu. No svejedno, mama je mama. Kćer još može razumjeti da moram raditi iako je i ona realno još premala da to shvati i njima je od 8 do 16 cijeli dan. Ali bebać baš i ne. Prvi dan je većinu dana presjedio na meni dok sam ja radila. Ja na laptopu, on s mobitelom u ruci. Katastrofa, znam. 

Inače se trudim i borim svim silama protiv ekrana, ali nekad i negdje granice moram pomaknuti pa jesam. I trudim se ne nabijati si grižnju savjesti jer jednostavno nemam izbora. Jedna baka je plućni bolesnik, druga nažalost još uvijek ide na posao. Drugi dan je dolazio po mene milijun puta, vukao me za ruku da idem s njim i crtam be--be. To je ovca. U fazi je be-be pa nacrtam ovcu jedno 50 puta na dan. 

RAD OD DOMA Radni styling pomoći će da se osjećamo kao da smo na poslu

Flomasteri

Taj dan su se i uspjeli zaigrati u sekinoj sobi na 10-ak minuta sami bez svađanja dok smo mi brže-bolje pokušavali obaviti posla što više. Rezultat je bio - išarane ruke i jednom i drugom. Seka ga je bojala. Ok. Dišemo duboko. Nema veze. Ti se flomasteri daju lako oprati. 

Treći dan je već bio kritičan. Shvatio je da je to nova stvarnost i nije mu se svidjelo. Maaamaaa, maaaamaa, suze u očima svaki put kad bih ga odbila i uputila na tatu ili seku. 

Kako sam rekla na početku - taj mali gladuš jede bar pet puta dnevno u hranilici plus usput gricka voće ili keks. To znači da pod broj jedan, moramo kuhati, pod broj dva svaki put kad jede moramo očistiti sve oko njega jer razbaca hranu u sekundi.  Sve to oduzima vrijeme. 

I naravno još uvijek je u pelenama. A toliko hrane se mora nekako probaviti. Sretni smo što jede sam žlicom pa bar na to ne gubimo vrijeme. 

U zgradi imamo jednog pozitivnog

Seki je to već šesti dan doma i već je malo kaotično. To su djeca koja su navikla biti dva puta dnevno vani i družiti se. Ne možemo se družiti i ići u parkiće. Živimo u Zagrebu i čim izađemo iz zgrade srest ćemo nekoga. Svjesni smo situacije da se ne možemo družiti jer nikad ne znaš gdje je tko bio, a u blizini nemamo baš otvorenih praznih prostora i prirode gdje bi ih mogli odvesti. Plus u zgradi imamo korona pozitivnog pacijenta u samoizolaciji. 

U nedjelju sam im kupila novu igračku s magnetima u nadi da će ih to zabaviti na neko vrijeme. Međutim, seku to uopće nije zanimalo, a on je magnete bacao po cijeloj kući. Možda mi to bude ideja za kritične situacije. 

Moj dom ne izgleda kao s pinteresta. Nemam kućni ured. Oboje radimo za kuhinjskim stolom. Imamo malu djecu, živimo u 60 kvadrata i još nemamo radne stolove za njih tako da se zbilja ne možemo razdvojiti u posebne sobe. Leđa mi trpe zbog stolice i sjedenja jer nije namijenjena za to, a sjedenje na krevetu zbilja nije opcija. U kući mi je kaos, ali to je realnost koju moramo prihvatiti, ali i izazov da ih počnem učiti da pospremaju stvari. 

Brinuo me i nedostatak strukture koju imaju u vrtiću, međutim, naša nova stvarnost je da ćemo morati uvesti našu strukturu i učiti kako biti bolji i kreativniji roditelji. 

Shvaćate zašto sam strepila od rada doma s djecom u kući cijelo vrijeme, bez pomoći. 

Međutim, sve smo uspjeli. Kuhamo navečer za drugi dan ili odmah ujutro. Budući da se pačići bude oko 6 ta dva sata nastojim što kvalitetnije iskoristiti s njima. Grlimo se, mazimo, igramo i doručkujemo. Nakon toga ide red crtića i pjesme kada ja uspijevam obaviti dosta posla. 

Dijelimo se kad kome treba zbog posla uskočiti za presvlačenje, hranjenje i igranje. 

Vrijeme do uspavljivanja prvog djeteta prođe u naizmjeničnom radu, pjevanju s njima, pusama i animiranju da se zaigraju i iskoriste gomilu igračaka koju imaju. I naravno - smirivanju njihovih svađa, borbi oko stvari, tantruma zbog nepravilno namještene štrample/čarape ili nedovoljnog broja nacrtanih ovčica. 

Svaka minuta je važna

Onda slijedi ručak kćeri pa njeno uspavljivanje koje je na svu sreću vrlo brzo. Taj mir dok spavaju koristim da što više posla obavim. Bude se prije nego završim s poslom i zato mi je svaka minuta važna. 

Nakon 16 sam potpuno njihova. Ne gubim vrijeme na putovanje s posla, ručak mi je već spreman jer odmah kuhamo veću količinu da ostane i za večeru, a golemi šoping smo već više puta obavili pa nemamo potrebe ni za tim. Tada im nastojim nadoknaditi sve što do 16 sati nisam mogla. Muž mi je od ogromne pomoći i razumije prirodu mog posla. Znali smo da će ovo biti real life challenge, ali izbora nemamo. Bake i dida ne smijemo ugroziti, djecu i sebe moramo paziti. 

Ovu karantenu sam počela shvaćati kao priliku da budem što bolji roditelj i naučim ih stvari koje zbog odsutnosti i manjka vremena koje imamo s njima dnevno, nakon što dođemo iz vrtića, nisam uspijevala. Iako to znači moju punu prisutnost na poslu i razgovor s njima. 

Sada smo cijeli dan zajedno i to je dobra stvar. Ovo je pravi primjer onoga 'i u zdravlju i bolesti, i u dobru i zlu'. Znamo da neće biti lako uvijek i da ćemo imati dobrih i manje dobrih dana, ali treba razmišljati unaprijed, organizirati se što bolje i ići iz trenutak u trenutak, smireno. 

Pripremiti bojanke, osmisliti koju igru, uputiti ih na različite vrste igara koje još nisu otkrili i iskoristiti situaciju da nauče nešto novo. 

Svjesni smo i da smo u ovoj situaciji svi samo ljudi i da izolacija teško pada i odraslima, a kamoli ne djeci. Skidam kapu svim samohranim roditeljima u ovakvoj situaciji koji nemaju muža ili suprugu koja će im pomoći. Njima je puno teže. Ali dopustite sebi da budete ljudi i smanjite očekivanja od sebe. Ne mora sve biti savršeno. Ne mora sve biti uredno.

Trenutno je bitno samo da ostanemo zdravi. Čuvajte se. 

Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: Moj sin (5) ima koronu i pitao me: 'Mamice, hoću li umrijeti?'

POGLEDAJTE VIDEO #ZAJEDNO24SATA s Ivanom Đikićem:

Pokretanje videa...

00:55

Poruka podrške Ivana Đikića | Video: 24sata/pixsell